Belma Buljubašić: Darko Rundek je nevjerovatno talentovan umjetnik

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

---

Belma Buljubašić, vanredna je profesorica na Odsjeku žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Autorica i koautorica je tridesetak naučnih i stručnih radova objavljenih u domaćim i regionalnim časopisima. Kourednica je jednog zbornika radova i koautorica dvije knjige. Trenutno pohađa svoj drugi doktorski studij na Odjeljenju etnologije i antropologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Kao predavačica je angažovana na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za grafički dizajn. Članica je redakcije regionalnog online časopisa Novi plamen.

---

Na Odseku žurnalistike/komunikologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu pored ostalih nastavnih predmeta predajete i propagandno komuniciranje. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i kakva je bila uloga mejnstrim medija u tom projektu i tranzicionom kreiranju ideološki dominantnih etnopalanačkih narativa i revizionističke kulture sećanja? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima su uživale brojne generacije, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena?

Belma: Socijalistička Jugoslavija je imala nevjerovatan emancipatorski potencijal, za tako kratko vrijeme urađeno je jako puno (od opismenjavanja stanovništva, industrijalizacije, izgradnje, uspostave i ulaganja u zdravstvo, školstvo, rješavanje stambenog pitanja, itd.) a to najbolje vidimo danas, trideset godina poslije njenog raspada i državica koje su nakon nje nastale. To se ponajbolje vidi na Bosni i Hercegovini u kojoj sukobi nikada i nisu prestali, jer Dejtonski mirovni sporazum je samo zaustavio oružani sukob, a stalne prepirke i neslaganja su nešto što je postalo konstanta. Tom statusu quo i dodatnom podizanju tenzija svakako pomažu i mainstream mediji, slično kao što su imali i ogromnu ulogu i u razgradnji SFRJ. Ne kažem da su ostale bivše jugoslovenske republike u povoljnijem položaju, ali sav apsurd raspada se najbolje vidi u Bosni i Hercegovini koja je sve osim funkcionalna država, a da ne govorim o svakodnevnim problemima, regresiji na svakom polju, retradicionalizaciji i jednom sveopštem sunovratu. Na svaki mogući način se pokušava pokazati da je multinacionalnost loša i nefunkcionalna, iako je jasno da bi dodatne podjele dovele do još veće katastrofe. Iz ove pozicije i perpektive, Jugoslavija se doima kao neki davni i daleki san.

O samom raspadu SFRJ dosta su pisali sociolozi, politolozi, antropolozi, istoričari.. Manje-više dosta je toga rečeno, od analize tadašnje ekonomske krize, međunacionalnih rasprava, različitih vrsta teritorijalnih pretenzija, rastućem nacionalizmu, interpretacijama Drugog svjetskog rata, vanjskim faktorima, i svemu što se dešavalo u to vrijeme. Ja bih se kod ovog pitanja mogla osvrnuti na medije i na tome bi se i zadržala, čisto da ne ulazim u druge struke. Odmah da naglasim da je ovo pitanje isuviše kompleksno i da bi odgovor mogao stati u jednu poveću knjigu, pa bih naglasila samo neke bitne činjenice.

Posljednji jugoslovenski ustav iz 1974. doveo je do decentralizacije političkog sistema, što se svakako značajno odrazilo na republičke medije i njihovo djelovanje. Dakle, u kontekstu medija to je značilo da su se i mediji u različitim republikama počeli ponašati značajno samostalnije u odnosu na dotadašnji period, tako da je u medijima unutar različitih republika bilo sve manje sinhronizovanosti i sve više odstupanja u samom sadržaju.

U republikama su ulagani dodatni napori na afirmaciji republičkih listova koji su se sve više okretali temama koje su se isključivo ticale njihovih republika, a ne Jugoslavije u cjelini.

Primjera radi, list Borba koji je bio savezni list, odnosno glasilo SSRNJ kako se to tada zvalo. sve do šezdesetih godina je imala ogroman tiraž, što se kasnije promijenilo, i njen tiraž se nije mogao porediti sa tzv. republičkim dnevnim listovima. Ako se nešto nije moglo objaviti npr. u Beogradu, moglo se objaviti u Zagrebu ili Ljubljani ili obrnuto. Ne mislim i da je dotadašnji način funkcionisanja medija bio sjajan, naprotiv bilo je tu dosta rigidnosti, kontrolisanja i selektivnosti, ali kako vrijeme odmiče, sve više smatram da je to bio jedini ispravan način. To govorim sada kada imam iskustvo djelovanja medija nakon rata, jer evo konkretno više od 25 godina od kraja rata, rat je i dalje centralna tema i u medijima i uopšte javnom prostoru.
Republike su se nakon donošenja Ustava iz 1974. godine u nekim pitanjima počele ponašati kao konkurentske političke partije.

Kada je o BiH riječ, treba navesti da je u ovoj republici beogradska Politika, prema dostupnim podacima, veoma često imala veći tiraž od sarajevskog Oslobođenja. A najblaže rečeno, sadržaji ovih novina su se veoma razlikovali, da ne govorim o različitoj interpretaciji aktuelnih političkih dešavanja iz osamdesetih godina. To je bilo prilično zbunjujuće za građane BiH. Dovoljno je pogledati i uporediti sadržaje iz druge polovine osamdesetih koji su objavljivani u ova dva lista. Novinari Oslobođenja su se nastojali držati profesionalno, slijedeći dotadašnju medijsku agendu tzv. izbalansiranosti, jer je BiH upravo zbog svoje mješovite nacionalne strukture bila i najkontrolisanija republika SFRJ, zbog čega je njen glavni grad Sarajevo zaradio podrugljiv naziv – tamni vilajet.

Međutim, ako se pogleda sadržaj iz tog perioda i uporedi se sa stvarnim dešavanjima, onda se može utvrditi i koliko je toga prešućeno, što ne pripisujem lošoj namjeri, već želji da se ne širi panika, ali što sa ove distance izgleda veoma naivno. Hoću reći da je to stalno motrenje Saveza komunista na novinare u BiH i pomoglo da na prostor BiH uđu nacionalizmi iz susjednih država, dok su se bh. mediji pravili da je Jugoslavija jača nego ikad. Ukratko, svaka kritika na račun dešavanja iz neke druge republike se mogla vrlo lako okarakterisati kao nacionalizam. Bilo je naravno i odličnih primjera profesionalnosti i ozbiljnih analiza, tu prije svega govorim o omladinskoj štampi BiH (Naši dani i Valter), ali oni jednostavno nisu imali tu snagu i popularnost kao mainstream mediji – Oslobođenje ili TV Sarajevo. Oni su ukazivali na rasplamsali nacionalizam i šta će se desiti ako se sve to prelije u BiH u kojoj niti jedan narod nema apsolutnu većinu.

Treba naglasiti i to da kada sa ove distance čitate članke u kojima su novinari ovih medija izvještavali o brojnim aferama i koruptivnim radnjama koje su potresale BiH krajem osamdesetih godina, misleći da tako osvajaju slobodu i oslobađaju se stroge kontrole Saveza komunista, onda vam je jasno da ti ljudi nisu ni u ludilu zamišljali da će živjeti u državi u kojem će te komunističke afere i pronevjere izgledaju kao dječja igra u poređenju sa aferama koje sad imamo. Slično kao i sa slovenskom Mladinom čiji su članci bili kritički usmjereni protiv Saveza komunista.

To im se često spočitava kada se govori o ovom periodu, to što su bili toliko otvoreni i kritički nastrojeni, misleći da mijenjaju svijet nabolje, a zapravo su pomogli slabljenu Saveza komunista.

Recimo da je meni bio zanimljiv podatak da su 1989, godine čak 80% novinara bili članovi Saveza komunista, što ih nije spriječilo da budu dio jedne jezive propagandne mašinerije.

Što se tiče revizionističkih sadržaja, oni su se počeli pojavljivati već nakon Titove smrti, da bi u drugoj polovini 80-ih postali svakodnevni sadržaj u srbijanskim medijima, prije svega Politici, Politici ekspres, Dugi i NIN-u. U Bosni i Hercegovini to nije bio slučaj, a hrvatski mediji su se odlično držali sve do dolaska Tuđmana na vlast, prvenstveno mislim na dnevne novine Vjesnik i magazin Danas.

Što se tiče vodećih republičkih medija, spomenuću i to kada sam prije nekih sedam, osam godina boravila u televizijskom arhivu gledajući snimke različitih republičkih televizija s kraja osamdesetih i početka devedesetih, da vama tu ništa nije jasno. Gledate događaj iz istog mjesta i potpuno drugačiju interpretaciju, na jednoj televiziji su krivci oni koji su na drugoj heroji, i obrnuto. Mislim, meni je potpuna jasno da mediji snose ogromnu odgovornost za sve što se desilo, naročito za sve što je uslijedilo nakon raspada, i znam da je grozna činjenica da niko od novinara nije za sve to odgovarao. Ali me i dalje muči to da ljudi toliko slijepo vjeruju medijima i da je toliko lako proizvesti neprijatelja. Potpuno je jasno da se ljudi nemaju vremena baviti detaljnim analizama i interpretacijama medijskih sadržaja, ali evo recimo pogledajte i sadržaje i interpretacije u današnjim medijima, bez obzira da li se objavljuju u ozbiljnim medijima ili nekakvim senzacionalističkim medijima, to vječno traganje za spektaklom i tamo gdje ga nema ili ljude koji se pozivaju u medije da nešto objasne, a kojima tepaju da su eksperti. Da ne spominjem da su neki od tih ljudi bili pozivani kao eksperti i u vrijeme jugoslovenske krize, pa nisu ništa uspjeli predvidjeti i mislim da su kao takvi potpuno irelevantni. Ili tu generaciju tzv. Twitter eksperata koji po cijeli dan sjede i huškaju po toj društvenoj mreži, a mediji ih zovu u goste kao eksperte.

S druge strane, ne mislim da treba prebaciti svu krivicu na medije. Nisu mediji jedino sredstvo za informisanje i edukaciju, koga interesuju detalji, barem danas ima sve dostupno.

Pretpostavljam da ste upoznati s postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Makedoniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na postjugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva i kako u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na medijsku marginalizaciju istinske opozicije, kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, popularnost desnice, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Belma: Mislim da bi itekao imalo smisla da se napravi lijeva partija koja će djelovati na čitavom jugoslovenskom prostoru. Zapravo, to mi se jedino i čini smisleno, jer sve ovo što imamo trenutno na sceni, a što se predstavlja kao ljevica nije ni komično, nego je otužno i jadno. Pritom, ne mislim na partije koje si naveo, već na stranke koje sebe predstavljaju kao ljevicu i koje su tu još od raspada SFRJ i koje su i učestvovale u vlasti. Nema potrebe da sam nabrajam koliko su te „lijeve stranke” jalove i spremne na svaki mogući kompromis sa svakim desničarskim šljamom, sve to pravdajući nužnim zlom, jer jedino nešto mogu promijeniti ako participiraju u vlasti. To su priče za djecu i naivne ljude, jer uprkos tim silnim kompromisima nisu uradili ništa, za šta uvijek imaju spreman odgovor da nisu imali podršku ili priliku.

Ono što primjećujem na jugoslovenskoj lijevoj sceni (da se opet ogradim ne mislim na funkcionere tzv. stranaka ljevice o kojima sam govorila, jer ih i ne smatram ljevicom, već na ljude iz akademske zajednice, različitih nevladinih organizacija, aktiviste, publiciste, itd.) jeste nevjerovatna razjedinjenost i nevjerovatna količina sujete, što se pokaže pri svakoj, da tako kažem, dramatičnijoj situaciji. To smo vidjeli i kada su bili protesti u BiH 2013., i 2014., na svemu što se dešavalo u Crnoj Gori prošle godine, kao što se vidjelo i na svim protestima u Srbiji, itd. I tu opet imate one koji sijede istinske lijeve ideje i ljude koji su spremni na kompromise, i tzv. biranje manjeg zla, jer eto negdje se moraš svrstati, pa je tako recimo Milo Đukanović postao idol brojnih ljevičara, kao da nije riječ o čovjeku za kojeg se vežu brojne koruptivne afere a i čija je uloga u ratovima u Hrvatskoj i BiH sve samo nego čista. Jer je bitno zauzeti stranu, iako ne valja niti jedna od ponuđenih.

To nam zapravo ukazuje na najveći problem ljevice – a to je što ne mogu balansirati između aktuelnog trenutka, teorije i nekog istorijskog naslijeđa.

I tako onda imamo veliki broj ljudi koji sebe zovu ljevičarima, a sva ljevica im se sastoji u nekakvoj jugonostalgiji, dok pri tumačenju raspada SFRJ i aktuelnih političkih situacija u svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije nerijetko zauzimaju nacionalističku poziciju, koje čini mi se često i nisu svjesni, nevezano kojoj strani se priklanjaju.

Nigdje nećete vidjeti takve svađe i rasprave kao što ćete ih vidjeti među ljevičarima. Što naravno samo po sebi nije nužno loše, rasprave i kritike su uvijek dobro došle, ali mi se čini da to dodatno fragmentira ionako podijeljenu lijevu scenu, što je onako prilično pesimistično.

To nekako, uz sve ovo što si naveo, dodatno čini ideju o kojoj govoriš neostvarivom, ali želim vjerovati da nije tako, jer ću se usuditi reći da su na toj lijevoj sceni najobrazovaniji ljudi sa ovog prostora i da bi te razmirice i sujetu trebalo ostaviti po strani.

Naglasila bih da jeste umijeće privući različite profile ljudi na svoju stranu, ali mislim da sa osvjedočenim kriminalcima i ljudima koji imaju blago rečeno problematičnu ratnu prošlost ne treba uopšte pregovarati. Niti mantrati priču o priklanjanju manjem zlu.

Ako govorim o jedinstvenoj ljevici, onda svakako treba spomenuti i sindikalne organizacije koje imaju nevjerovatan politički potencijal, ali znamo kako i oni danas funkcionišu – razjedinjeni, politički kontrolisani i uglavnom neproduktivni. I naravno da su pod snažnom političkom kontrolom, i takvi nemaju nikakvu svrhu. A sve se to može promijeniti.

Šta mislite o emancipatorskim mogućnostima i značaju umetničkog i medijskog aktivizma neojugoslovenske orijentacije, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice? U kome na jugoslovenskoj umetničkoj sceni poslednje tri decenije prepoznajete aktere takve kritičke i subverzivne prakse?

Belma: Ovo pitanje mi je zanimljivo zbog toga što svi daju očekivani odgovor na njega, tako što nabroje nekoliko umjetnika, novinara i drugih javnih ličnosti koji su ostali dosljedni svojim idejama i stavovima sva ova desetljeća ili navedu onih nekoliko medija koji objavljuju kvalitetne sadržaje iz kojih možemo dosta toga naučiti.

Naravno da je bitno da postoji i Novi plamen, Peščanik, Prometej, itd. ali ono što je činjenica jeste da takve medije uglavnom čitaju ljudi koji se slažu sa tim sadržajima, a i domet ovih medija je neuporedivo manji od onog koji imaju mainstream mediji, što će reći da dolazi do veoma ograničenog broja publike.

Također, nerijetko i ti tzv. progresivni umjetnici bljuju takve kultur-rasističke stereotipe, otprilike da njih slušaju urbani i pametni ljudi, koji su i ljevičari, dok su desničari ljubitelji turbo folka, pa onda dolazimo do toga da je turbo folk jedan od glavnih krivaca za ovu propast u kojoj živimo, što jednostavno nije tačno, i potpuno mi je suludo da se neko još tim bavi. Dovoljno je osvrnuti se na muzičku scenu u SFRJ i vidjeti ko je sve vrijeme punio dvorane, a to su bili narodnjaci. Ovo spominjem baš zbog činjenice da ljudi ovdje vole narodnu muziku i da mislim da i među izvođačima te vrste muzike ima veoma pametnog svijeta kojem lijeve ideje nisu strane i da bi oni svojim angažmanom mogli puno toga uraditi jer imaju masovnu publiku. Taj elitistički pristup prema publici koji često srećem je sam po sebi pogrešan i kontraproduktivan i čini mi se da neki umjetnici sebe smatraju vrijednijim ako su na margini. Otprilike, ja sam toliko pametan, da me mogu razumjeti samo odabrani ljudi. Ne mislim da sad sve treba komercijalizovati i prilagoditi svima, samo naglašavam da je taj nipodaštavajući gard kontraproduktivan. Valjda je cilj privući što više ljudi i učiniti im lijeve ideje privlačnim.

S druge strane, treba računati na to da ljudi nisu nekakva homogena masa i da među njima ima i različitih stavova o nekim društvenim temama, da im je nešto manje ili više prihvatljivo i da recimo značajan dio radničke klase nema pozitivan stav o npr. LGBT populaciji, pa se takvi ljudi često odbace s prezirom, što je opet pogrešno. Ukorijenjene društvene norme se sporo mijenjaju, ali to ne znači da su nepromjenjive.

Hoću reći da ti umjetnički perfomansi i događaji često izgledaju kao konferencije i skupovi na kojima se skupljaju istomišljenici, rasprave o nekim pitanjima, slože se u većini stavova i kažu da je konferencija bila uspješna. Šta je uspješno u tome što su se istomišljenici složili?

Što se medija tiče, mislim da je cilj ove ideje unijeti u mainstream medije, također zbog toga što ovi mediji imaju masovnu publiku. Nažalost, pojava brojnih besposličara anonimusa koje stručno zovemo političkim botovima je nekako obeshrabrila gomilu ljudi da javno istupaju, jer odmah kreće linč, prijetnje i gomila prostakluka i gadosti, a internet je prilično neregulisano polje, pa svako može da piše i prijeti do unedogled. Mislim da treba skupiti hrabrosti i javno govoriti i argumentovati. Te prijetnje po internetu uglavnom dolaze od frustriranih kukavica. Jer, u protivnom sve će biti svedeno na marginu, a javnim prostorom će i dalje harati potrošene ličnosti, desničari i „analitičari” koji imaju sposobnost na nakucaju četiri kartice teksta, a ne kažu ništa osim floskula i besmislica.

Ako mene pitaš koga bih lično izdvojila od umjetnika, onda je to bez konkurencije Darko Rundek koji je nevjerovatno talentovan umjetnik i nevjerovatno dosljedan čovjek.

Izdvojila bih i Damira Avdića koji je sjajan u tome što radi.

Tagovi: Belma Buljubašić