Top 5 u 2025: Zoran Stajčić
Kao što smo i očekivali, za Zorana Stajčića, urednika portala Ravno Do Dna, album godine u regionu je „O sreći u snovima“, drugo dugometražno ostvarenje beogradskog sastava KOIKOI.
Kraj godine je vreme za rekapitulaciju mnogih aspekata života, pa tako i ostvarenja u oblasti muzičke industrije. Stoga, odlučili smo da (i mi) odaberemo najbolje albume na prostoru „od Vardara do Triglava“. Kako bismo izbegli subjektivnost u tim ocenama, odlučili smo da u pomoć pozovemo renomirana imena iz zemalja nekadašnje zajedničke države. Želja nam je da okupimo ljude koji prate i dobro poznaju scenu na ovim prostorima, pa, shodno tome, njihov vrednosni sud ima specifičnu težinu. Rezultate ove ankete objavićemo početkom 2026. godine.
Polako privodimo izbor za Top 5 u 2025. kraju, pa najbolje selektore ostavljamo za kraj. A praćenje regionalne scene ne može se zamisliti bez portala Ravno Do Dna i njegovog urednika Zorana Stajčića. Ako već niste, o Zoranu i njegovom radu više možete pročitati u nedavnom intervjuu za Rockomotivu. A mi ćemo na to dodati da Stajčić toliko dobro poznaje scenu da je u stanju da u svakom momentu za kratko vreme ispali članak na neku muzičku temu, potpuno relevantno, analitično, sa izuzetnom percepcijom i senzibilitetom. Zaista, njegovom sudu se apsolutno može verovati, pa vam predstavljamo Stajčićevih Top 5 u 2025.
1) KOIKOI „O sreći u snovima“ (KoiKolektiv Records)
Lirski to nisu više samo efektne apstraktne konstrukcije, već tekstovi koji detektiraju moment sadašnjice u kojem individualno susreće kolektivno na zanimljiv intrinzičan način. To je album koji ne komunicira s visoka prema masama, već album koji se konektira i gradi svoj odnos sa slušateljima na individualnoj razini – poput sugovornika koji progovara o istim težnjama, strahovima i borbama u nadi da zaliječi rane koje i druga strana ima i osjeća. Istovremeno i album za osamu, ali i onaj čije pjesme želite da vas nose u masi ljudi na koncertima. „O sreći u snovima“ je album koji dimenziju i poimanje rocka diže na jednu razinu na kojoj dugo nije bilo nikog za sličnu usporedbu. Ne samo u okvirima domicilne zemlje, već cijele regije. Usuđujem se reći da KOIKOI stremi razini jednog EKV-a, dakako ne ciljano, već u onoj domeni u kojoj je bend pronašao svoj novi zvuk i da ga hrabro gura naprijed kud god ga to odvelo. To je ono što je primjerice radio EKV.
2) Turbo Trans Turisti “Važan i veliki” (Kontra Rights & LAA)
Da malo karikiram; nisu Turbo Trans Turisti svoj zvučni harlekinski outfit preko noći zamijenili nekim uštogljenim frak-modelom s albumom „Važan i veliki“, no cijela priča sada ima jasnu glavu i rep. Ne nedostaje albumu ni naglih preokreta, ni solističkih izleta, ali su ti prostori u službi jače koherentnosti slike. Usmjereni su i promišljeni, time i zanimljiviji, a može se reći da su se Turbo Trans Turisti možda ponajviše ugledali na Flaming Lips za mjeru vlastitog „kaosa“. Ono što drži na okupu devet pjesama (i jedan kratki intro) albuma „Važan i veliki“ jest tematiziranje slobode. Konkretno, nije to samo važan i veliki album za Mijuškoviće i ekipu, već je to i nužan javni i umjetnički vapaj za slobodom koji već više od godinu dana struji nekontrolirano kroz srpsko društvo kojem je dosta okova organiziranog kriminala, korupcije i nasilja. „Važan i veliki“ je soundtrack ove 2025. godine (bez obzira hoće li biti prepoznat i etabliran tako u vlastitoj sredini, kao i šire), jer kao da je u svojim pjesmama zarobio tjeskobu, strah, nadanje i sve ono drugo suprotstavljeno nadi u želji za slobodom i bar malo dokolice u okruženju koje za dokolicu više ni ne zna kako izgleda.
3) Igor Božanić „Žega“ (Pop Depresija)
Ove godine Igor Božanić je ušao kompletno u, kako sam kaže, „Etno i sjetno“ i u suradnji s Pavlom i Srđanom Popovom iznjedrio album „Žega“. Braća Popov su svakako bili dobar izbor obzirom da su se u produkcijskom segmentu svojim iskustvom i znanjem pobrinuli da Igor Božanić dobije svoj najkvalitetniji album dosad na kojem ništa ne miriše na „kućnu radinost“. No, kao i kod prijašnjeg albuma, taj etno je prošaran čak i neobičnijim klasičarskim intervencijama spram „Runa”, poput pratnje na harfi Mine Marinković. Pristup je također drukčiji i rekao bih kao da se ponavlja scenarij koji je uspješno definiran s Amirom Medunjanin, a to je da dominiraju obrade, uglavnom poznatih sevdalinki, kao i tri stare banjalučke gradske pjesme. No, autorski prostor nije ostao neispunjen, te su utkane i dvije Božanićeve pjesme – „Umij me, more“ i „Bosna“. Kad se podvuče crta, jedino se može zaključiti da je „Žega“ u ovom trenutku zasigurno favorit za etno album godine na ovim prostorima.
4) Dina Jashari “Rastenija bez koren” (samizdat)
Od nove kantautorske makedonske nade, Dina Jashari je s ovim albumom došla do izbrušenog pop dragulja kojem uistinu ne bi na putu kao prepreka trebala stajati činjenica što je otpjevan na makedonskom jeziku kako bi dospio do slušatelja diljem ove naše regije, po mogućnosti i šire, jer ova ‘biljka’ ima sve preduvjete da pusti korijen u srcima onih do kojih dođe. Zrelost njenog talenta očitava se i u tome što što je album snimala, kako kaže, na različitim lokacijama, u različitim trenucima i s različitim ljudima. Prilagodljiva, a opet svoja, jer „Rastenija bez koren“ diše kao kompaktna ugođajna cjelina, pa se usuđujem reći da bi to lako mogao postati ljetni hit album, iako definitivno nije tako rađen i promišljen.
5) KaliKamo “Jedinstvo” (PDV Records)
I otprije smo znali da je Miroslav Csatalinac, pod borbenim imenom Chakka Svraka, izvrstan u svom flowu i deliveryju na kojima bi mu mogli zaviditi i mnogi domaći reperi, ali na “Jedinstvu” u prvi plan iskače njegov zaigrani stil pisanja, duhovit i inteligentan, dok gotovo u toku svijesti isprepliće poznate jezične strukture narodnih poslovica, stihova i naslova poznatih pjesama i filmova, kao i općih fraza koje vješto obrće u iznenađujuće svježe oblike koji prenose sve one osjećaje koji more takozvanog malog čovjeka u ovim kritičnim vremenima. Anksioznost, inercija, razočaranje, rezignacija, želja za promjenom i iznad svega ponavljajući spoj ljubavi i bijesa – iz naziva manifestacije na kojoj su nastupili, ali i pogonskog materijala koji nam je u ovoj eri najviše potreban – samo su neki od tih osjećaja i nisu ništa novo u domaćoj glazbi, ali Csatalinac izbjegava skupljanje jeftinih bodova u stilu “političari su zli”, “pojedimo bogate” i slične koji prečesto pune pjesme nekih drugih izvođača, već kritički dijagnosticira stanje nacije tjerajući nas na razmišljanje o tome kako smo dospjeli tu gdje jesmo i koji su nam sljedeći koraci potrebni da se trgnemo (iz recenzije Ivana Đanga Laića).
