Dogodilo se na današnji dan: Održan Festival jugoslavenske beat muzike
U Beogradu je, na današnji dan 1968. godine, održan Festival jugoslavenske beat muzike. Nastupili su Mi iz Šibenika, Crni Biseri iz Beograda, Dinamiti iz Osijeka, Delfini iz Splita i Uragani iz Rijeke.
Festival je bio takmičarski i pobijedili su Dinamiti, predvođeni pjevačem Dadom Topićem, koji su nagrađeni trofejom “zlatna gitara”, dok je drugo mjesto pripalo grupi Mi, a treće Crnim Biserima.
Grupa MI (Šibenik)
Popularna muzika u SFR Jugoslaviji 60-tih
Rock and roll scena u Jugoslaviji se počela izgrađivati tijekom 60-ih, a na nju su utjecali izvođači klasičnog rocka i rockabillya – kao što su Elvis Presley, Chuck Berry, Bill Haley, Carl Perkins, Buddy Holly… Mnogi mladi ljudi počelu su svirati “električnu muziku”, prozivajući sebe “električarima”. Prvi takav muzičar koji se uspio uzdići do popularnosti bio je Mile Lojpur (r. 1930. u Zrenjaninu).
Treba spomenuti i Zagrebčana Karla Metikoša, koji je, preselivši se u Pariz, ostvario međunarodnu karijeru pod pseudonimom Matt Collins. Snimao je za Phillips Records te je imao prilike upoznati legende poput Jerryja Leea Lewisa i Paula Anku.
Pjevač Đorđe Marjanović bio je pak prva jugoslovenska megazvijezda.
Početkom 1960-ih došlo je do pojavljivanja brojnih bendova, a mnoge su inspirirali tada popularni Cliff Richard i The Shadows: Uragani iz Rijeke oformljeni 1960, Bijele strijele i Siluete, oformljene 1961. godine; Crveni koralji, sa sjedištem u Zagrebu te beogradski Zlatni dečaci 1962. godine; 1963. osnovana su još dva važna beogradske benda: Samonikli i Crni biseri, a član posljednjih bio je Vlada Janković-Džet, istaknuti jugoslavenski muzičar, koji je svoj nadimak dobio po Jetu Harrisu. Delfini, sa sjedištem u Zagrebu, također su osnovani iste godine. Nakon britanske invazije, mnogi od tih bendova prešli su na britanski ritam i blues. U Skoplju osnovana je popularna rokenrol grupa iz 1960-ih, Bisbez, koji su smatrani “makedonskim Beatlesima”. Nastali su spajanjem dvije već postojeće grupe: Bisera i Bezimenih.
Prva, najbrrojnija i najkvalitetnija rockerska scena bila je u tada najjačem industrijskom gradu u Juggoslaviji – Rijeci, u kojoj, prema pisanju tadašnje štampe sredinom 60-ih djeluje preko 50, kako su ih tada zvali, Vokalno instrumentalnih sastava. Pored spomenutih pop-rock sastava (Uragani, Snovi mora, Sonori) moraju se istaknuti iskreeni i žestoki rok bendovi poput Saba i Demona, Henrik III i Boemi (sa Daliborom Brunom) pod utjecajem The Who, Jimi Hendrixa, Troksa, Rolling Stonesa te Black Sabbatha i Led Zeppelina, ali obzirom na krajnje konzervativnu izdavačku politiku Jugotona nisu imali nikakve šanse za izdavanje ploča čime je dao velik obol nazadovanju i plasiranju nekvaliete u Yu rocku sve do 70-ih godina kada tek izdavači, prvenstveno ljubljanski RTLj, otvaraju vrata Novovalnoj generaciji, koja 80-ih ostvaruje svoj bum.
1960-ih se također pojavljuje Beatlemanija. Mnogi novooformljeni bendovi bili su pod utjecajem Beatlesa ili Rolling Stonesa, a obje grupe imale su kultni status i veliki broj obožavalaca u Jugoslaviji. Svađe između fanova dviju grupa bile su česte, mada ne nužno nasilne. Jedan od najvažnijih izvora preko kojeg su se mladi informirali o najnovijim vijestima u svijetu rocka bio je čuveni Radio Luxemburg. Neki su britanski muzičari održali koncerte u Jugoslaviji (npr. The Searchers i The Hollies), a i naši muzičari također su svirali u Evropi, posebno u susjednim zemljama Italiji i Austriji. Na granici s Italijom postojalo je nekoliko jugoslovensko-talijanskih festivala beat muzike.
Mladi Jugoslavije nisu zaostajali sa Zapadom, i sami pokazuju buntovništvo: dečki puštaju kosu, a cure ju krate, i, naravno, nose minice. Pojam mladenačkog buntovništva spominje se i u jugoslavenskom filmu Imam dvije mame i dva tate (1968.), u kojem se jedan od likova, tinejdžera (Igor Galo), druži sa svojim istomišljenicima, koji slušaju rock, nose dugu kosu te pokazuju buntovništvo spram društva i malograđanskih roditelja.
Prvi čupavac bio je pjevač Silueta, Zoran Miščević, koji postaje idol nove generacije i seks simbol. Njegov primjer uskoro su slijedili i neki drugi muzičari, uključujući i tri člana Silueta. Međutim, stari partizanski borci dugu su kosu povezivali sa četnicima, pa se ispočetka tako gledalo i na rokere. Ipak, krajem 60-ih čupavci su uspjeli uvjeriti funkcionere da su lojalni socijalizmu, pa je se 1967. u Savez komunista učlanio i prvi dugokosi mladić. Tako je duga kosa postala društveno prihvatljiva. Mini suknja postala je omiljena među tinejdžericama, a prve koje su nosile minicu bile su riječke, a za njima zagrebačke i beogradske srednjoškolke.
Sredinom 1960-ih neki bendovi poput Džentlmena, Robota i reformiranih Silueta bili su pod utjecajem rhyhtm and bluesa, dok su drugi bili više orijentirani na pop. Najpopularniji strani bendovi bil su The Animals, The Byrds, The Troks, The Kinks, The Who, Manfred Mann, i ostali. Također je bio prihvaćen i garažni rock (prozvan i punkom 60-ih). Glavni konkurenti već spomenutih Silueta bile su Elipse, koji su počeli svirati soul nakon što su dobili novog pjevača, afričkog studenta iz Konga po imenu Edi Dekeng.
Ne bi se smjelo zaboraviti ni Indexe, koji su bili utjecajni ne samo u SR BiH već i u ostatku zemlje. Osnovani su u Sarajevu 1962. godine, te uz bend Pauk, predstavljaju početak poznate Sarajevske škole pop rocka. Na početku, njihova muzika je bila vidno inspirirana Beatlesima i Shadowsima. Napisali su brojne evergreene, a obradili su i pjesmu Beatlesa Nowhere Man (pod nazivom: Jednom smo se svađali). Zaštitni znak bio im je prepoznatljivi vokal Davorina Popovića zvanog Pimpek. U nekim pjesmama eksperimentirali su sa zvukom slično Beatlesima u albumu Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band; zvuk je postupno postajao psihodeličniji, sa kompleksnijim solo dionicama na gitari i klavijaturama, te sa primjesama elemenata narodne ili čak klasične muzike. Jedan od najpoznatijih članova Indexa, Kornelije Kovač, napustio je Indexe i uskoro, 1968. godine, oformio drugi legendarni bend, beogradsku Korni grupu.
Socijalistička država vs. rock
Kako je spomenuto u uvodu članka, rock muzika na početku nije bila veoma prihvaćena zbog navodnog skretanja sa svijetlih staza revolucije. U izvještaju Saveza omladine Jugoslavije iz 1963. tako je stajalo da “treba osuditi pevanje rokenrola na talasima Radio Beograda” – preko čega je ubrzo poslije nepoznata osoba (iz vrha Partije) crvenom olovkom na riječ osuditi napisala zahvaliti.
Po citatu povjesničara Aleksandra Rakovića:
Bilo je rezervisanosti, ali ne i zabrana! Rokenrol se samo jednom pojavio kao problem, i to u ideološkom smislu 1966. godine. Bilo je to u vezi s trvenjima u Savezu komunista Jugoslavije između Kardeljeve i Rankovićeve struje. Rankovićeva struja je izgubila, te joj je pored svega napakovano i to da je bila “dobra s omladinom sklonom novim vrednostima”, a najveća nova vrednost omladine u to vreme bio je rokenrol.
Spomenute godine je, sa odobrenjem predsjednika Saveza omladine Jugoslavije, Tomislava Batovinca, održana beogradska Gitarijada na kojoj pobjeđuju Elipse. U “Politici” mladi su prozvani zbog neprimjerenog ponašanja, no nakon Gitarijade održana je partijska analiza gdje su analitičari zaključili da rock kao muzika mladih može biti dobar način da ih se privuče socijalizmu. Zaključeno je još da nošenje dugih kosa i minica ne predstavlja ideološki problem, već je riječ o generacijskom jazu.
Tada se praktično formira model primernog socijalističkog omladinca istovremeno naklonjenog zapadnim kulturnim vrednostima.
Protesti i hipi pokret
Nakon takozvanog Toplog ljeta ljubavi 1967. godine, širi se hipi pokret, kako po svijetu tako i u Jugoslaviji. 1968. godina bila je također obilježena studentskim protestima u svijetu, što je uključivalo i masovne studentske demonstracije u mnogim gradovima SFRJ. O nemirima govori i novovalna pjesma Azre iz 1982. godine, nazvana ’68 (čitaj: osam šezdeset), a više puta spominju se također u filmu Varljivo leto ’68.
Grupe hipi ere su trio Neda, Miljenko i Dario iz Rijeke, zatim Grupa 220, čiji je član određeno vrijeme bio Piko Stančić, koji je kasnije postao jedan od najpoznatijih aranžera i producenata u Jugoslaviji. Mnogi mladi ljudi, koji su slušali muziku Boba Dylana i Joan Baez, prigrlili su akustični zvuk. Prozvali su se akustičarima, kao suprotnost od električara iz početka 60-ih. Akustičnu je muziku svirao Ivica Percl, bivši član Robota. Na njega su utjecali već spomenuti Bob Dylan, te Donovan, a osim muzičara bio je i mirovni aktivist.
Druga poznata grupa tog vremena bili su Ambasadori. Jedan od članova i Korni grupe i Ambasadora bio je Zdravko Čolić, koji je kasnije prešao na solo karijeru, te bio prozvan najvećom pop zvijezdom Jugoslavije.
Hipi period obilježio je mjuzikl Hair. Napravljeno je više produkcija u svijetu nakon prvotnog izdavanja u SAD-u 1967., npr. u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Brazilu, Argentini, Izraelu i u Japanu. Jugoslovenska produkcija (Kosa) bila je prva napravljena u nekoj komunističkoj državi, a bila je veoma hvaljena od izvornih autora mjuzikla Geromea Ragnia i Jamesa Radoa, koji su putovali iz zemlje u zemlju kako bi pogledali svako izvođenje.
Ragni je rekao da je beogradski šou “bio tako lijep, tako spontan, da smo morali otići na pozornicu da podijelimo entuzijazam.” Za vrijeme boravka u Beogradu izjavio je: Ovdje nema predrasuda o srednjoj klasi.
Što se pjevača tiče, vrijedi spomenuti Josipu Lisac koja je u to doba pjevala prve pjesme poput (“Voljeti, to je radost”, iz 1967.), a već tada glas joj je bio zamijećen. Izdala je brojne albume u svojoj bogatoj karijeri, pa i danas uživa veliku popularnost na prostorima bivše države. Još jedna istaknuta hrvatska pjevačica Tereza Kesovija predstavljala je Monako na Pjesmi Eurovizije 1966. godine. Tijekom 1960-ih i 1970-ih Tereza je izgradila karijeru u Francuskoj, u koju se preselila 1965. godine.
Od muških vokalista je pak čuven Boba Stefanović.
Festivali
Zasnovani su mnogi festivali pop muzike širom SFR Jugoslavije, uključujući i Splitski festival, Opatijski festival, Beogradsko proleće, Skopljanski festival, Vaš šlager sezone u Sarajevu, te kasnije i MakFest u Štipu. Obiteljska pop muzika koja se svirala na tim festivalima može se usporediti sa starijim Eurosongovima, žanrom njemačkih šlagera, te talijanskim Festivalom San Remo ili kategorijom pop muzike čija su ciljana publika odrasli. Specifični prizvuk dalmatinske pop muzike svirane na festivalima u turističkim dijelovima jadranske obale, a koja je sadržavala i lokalne folklorne elemente, bila je vrlo popularna i neki od njenih poznatijih izvođača su Oliver Dragojević i Mišo Kovač.