Van Morrison: “Moving on Skiffle” ili Veseli ples
Pre par dana, stari irski lisac objavio je svoj novi, dupli, album. Sjajni Van Morison je posle dva prethodna albuma, u isto toliko godina, odustao od svog buntovništva na istima, a koji ga, zapravo, nisu nigde odveli.
U svoje, više manje, bespotrebne male ratove sa svim i svačim, a uglavnom protiv establišmenta, nikoga nije uvukao u političke stavove, sem da je slušalaštvo bilo prezasićeno mudrolijama i teorijama zavere, ionako im je, pretpostavljam, svega bilo dosta u onih nekoliko godina uzavrele pandemije.
Ovog puta je drugačije. Razigran i veoma veseo Van Morison otvara jedno novo poglavlje u svojim poznim godinama.
Vratio se skiflu. To je stari muzički žanr koji u svom koktelu ima američkog bluza, kantrija, folka i džeza, a koji je prisvojen i na britanskom ostrvu pre šezdeset i kusur godina. Kuorizitet je da se isti vratio u muzičku modu, što je Van Morison oberučke prihvatio. Nesporni omaž svom tinejdžerstvu sa vrsnom lakoćom Morison je izveo u 23 probrane pesme. Temeljno, bez ikakvog vidljivog napora, razigran, opušten i poprilično zadovoljan onim što je postigao na Moving on Skiffle (Krećući se na skiflu).
Svoj odušak je razvrstao kroz pragmatičan odabir starih tema zaodevenih nekim suludo veselim klavirskim nadahnućem, takmičenjem u višeglašću koje se ne libi da duboko zagrebe po nekim davnim vremenima, umirujućim gospelom, tom anđeoskobožanstvenom lirikom iznetom niz svemirski tepih. Usna harmonika je ostavila poseban trag na više numera, kao da njeni tonovi lutaju niz irska prostranstva, meko se spuštajući na zelene livade. Ima tu i klasičnog rokenrola, kantrija i podosta akustičnih momenata, ali i urnebesnih taktova koji proističu iz džeza.
Ipak, Morison nije mogao da odoli, a da bar malo ne zakači britansku vladu kroz svoju obradu songa Gov dont allow (Vlada ne dozvoljava…). Kao da je ipak morao da barem na jednoj temi, izmeni originalni tekst i da sve ono što mama brani kćeri u pesmi Mama dont allow (Mama nemoj braniti), prikaže kao zabranu od strane vlade.
Konkretno, odnosi se na zaključavanje građana u svoje domove zbog pandemije. Van Morison ne veruje u odluke koje mu se ne sviđaju, nije u poziciji da ih ignoriše, ali njegov usamljeni bunt protiv lokdauna ne može ništa rešiti.
Rasplesani sving i otkačeni kantri nisu samo prolazne iskre na pločniku muzičkih dešavanja pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoleća, već su duboko ukorenjeni i u zvuke rokenrola koji će, preko Amerikanaca, vrlo brzo nadahnuti i Britance, a tu se Van Morison lako prepoznao, jer neki njegovi počeci su baš i vezani za takvu vrstu muzike. Zbog toga, ni vesela atmosfera na gotovo sat i po muzike, ni u jednom trenutku ne jenjava.
Mešavina prepoznatljivog vokala, gitara, što električnih što akustičnih, ostavlja sve vreme jedan lagani štimung veselosti i razbibrige. Pažljivo izabravši koje će songove obraditi na albumu, isti deluju kompaktno, kao da je sledeća numera iznikla iz prethodne, a povremeni vapaj klavijature i snažnog ritma, daju po adrenalinu svakom pokušaju da se na tihi način premosti praznina između prenapregnutog vokala i bezbrižne razuđenosti plesnih tonova.
Veoma zabavan i relaksirajući album, poprilično vatren i prožet pozitivnim duhom. Muzika, kao i svet, postojala je i pre nas, a biće je, možda u nekom drugačijem obliku, kada planeta bude bila drugačija, ne velim i bolja, ljudi će se uvek družiti, komunicirati među sobom na razne načine i predstavljati svetu svoje skrivene male tajne. Naravno da mržnja između istih neće biti nimalo manja, ratovi sigurno neće biti blaži, ali uvek će biti pokušaja da se ljudsko biće vrati nekim vlastitim korenima. Album je samo pokušaj da se deo nade u boljitak prezentuje na jedan lucidan način, kroz veselje i osmeh. Zato, podržimo iskusnog muzičara u njegovom ozarenom plesu između svih nedaća koje zajednički delimo.
