Ahmed Burić (Nova Levica, angažovana muzika i kultura): Za početak, dovoljno je nekoliko ljudi staviti iza rešetaka
Uskoro će se navršiti tri i po decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.
Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.
Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.
Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.
Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.
Ahmed Burić (1967, Sarajevo), bosanskohercegovački pisac, pesnik i novinar. Objavio je zbirke pesama Bog tranzicije (2004), Posljednje suze nafte i krvi (2010), Maternji jezik (2014), Hipertenzija (2017); zbirku priča Najvažnija partija Aleksandra Witteka (2019), knjigu eseja Od Ivana do Azize (2015), roman Tebi šega što se zovem Donald (2018). Radi kao novinar i kolumnista u Sarajevu, član je muzičke grupe Kablovi. Objavljivao svoje pesme, priče, reportaže, intervjue, eseje i kolumne u svim najznačajnijim medijima Jugoistočne Evrope, a tekstovi su mu prevođeni na nemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španski jezik. Sudjelovao je i u nekoliko filmskih projekata kao scenarist i glumac. Živi i radi u Sarajevu.
Lokalna i regionalna borba protiv ideološki vladajućeg neofašističkog duha palanke i njegovih tragičnih društvenih posledica po većinu klasno neosvešćenih i izmanipulisanih podanika u postratnom kapitalističkom paklu korumpiranih etničkih elita, predstavlja kvintesencu vašeg dosadašnjeg subverzivnog novinarskog i književnog rada, o čemu svedoči i vaše zalaganje za Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i vladajuće kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša generacija, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i da li je uopšte moguće ostvariti tu zamisao?
Ahmed: Glavni razlog raspada SFRJ je nemogućnost Jugoslovenske narodne armije da mirno siđe sa scene i prihvati nove historijske, ekonomske i političke okolnosti. Umjesto da bude garant stabilnosti, stavila se u službu velikosrpskog nacionalizma i napala one koji su je dojučer služili. Dakle, umjesto da brani civilizacijske tekovine, njezin je vrh izabrao da krene za dominacijom samo jednog naroda. I onda je sve eksplodiralo iznutra. Danas, valja biti objektivan pa reći da nije da nije bilo „pomoći” i izvana da se Jugoslavija sruši. Onda su lančanom reakcijom, reaktivno nastali i drugi nacionalizmi, koje danas svi živimo u novonastalim državama. Bilo bi, čini se, bolje po sve da su iz potencijala o kojem govorite, a ono se tiče socijalističkog društvenog uređenja, nastale građanske države. No, nismo bili te sreće. Stvoreni su, uglavnom, mali nacistani koji ne idu nigdje. Glavna karakteristika bivšeg društva bila je da je to bilo društvo u kretanju, imalo je dinamiku koja je omogućavala priključak razvijenijem dijelu svijeta. Ta, uvjetno kazano, svjetskost, bila je najveće dostignuće toga društva. Sve današnje sredine bitno su manje – svijet, zatvorenije su u usporedbi sa samima sobom iz zadnje decenije socijalizma. I to je, mislim, ono što bi trebalo restaurirati, ako bude moguće. Istina, iz ove perspektive mi ta zamisao izgleda teško ostvarljiva. A tako je malo potrebno. Za početak, dovoljno je nekoliko ljudi staviti iza rešetaka, tamo gdje im je odavno i bilo mjesto. Problem je „samoˮ što ih je teško dohvatiti, jer su visokopozicionirani u ovim sredinama.
Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Radničke fronte u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na postjugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva i kako u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?
Ahmed: Levica iz Slovenije, kao, rekao bih najuspješnija takva stranka na području nekadašnje zajedničke države me redovno, e-mailom, obavještava o svojim aktivnostima, a kad sam u Sloveniji ponekad i učestvujem na nekim njihovim programima i akcijama. Preko nekolicine prijatelja znam i za djelovanje Radničke fronte i, uglavnom, podržavam i to što rade. Uveo sam se i u transformaciju SDU u Partiju radikalne levice i tu nisam siguran da se terminološki pravilno pristupilo stvarima. Znate, lijeve snage već imaju dovoljno neprijatelja i nesimpatizera, da tako kažem, da im svaka radikalizacija predstavlja crvenu krpu, i odmah su spremni da vas ponište kao političku opciju, ako u imenu ili programu navedete – radikalnu. Što s nivoa imenovanja može biti etično, ali kao rezultat zna biti problematično. Dakle, uz uzajamno uvažavanje svih posebnosti koje su značajke svih novonastalih država na području nekadašnje Jugoslavije, nećemo pogriješiti ako kažemo da je nezadovoljstvo uvjetima života na visokom stepenu. Što rezultira egzodusom ljudi. U tom smislu te snage skoro da nemaju drugu mogućnost, nego da se udružuju, zalijevaju jedni druge, da tako kažem. Jer, zadatak današnje ljevice jeste da promišlja budućnost i traži mogućnosti da se izvučemo iz redova poraženih u tranziciji kako ste kazali. Što, na neki način i vaš dio pitanja o Obznani čini veoma smislenim. Jer, ako desnica svugdje u Evropi narasta, i stvara Crnu Internacionalu, i pojavljuje se sa novim granicama u regionu, i na taj način reaktualizira rezultate Prvog svjetskog rata, sasvim je moguće da se pojavi i neko ko će one koji tako ne misle pritisnuti Obznanom. Valja biti spreman na sve. Najugroženija je ljudskost, a ljevičar je prije svega onaj ko je spreman nešto podijeliti s onim koji ima manje od njega. S te strane, trebamo biti skupa.
Šta mislite o emancipacijskim mogućnostima i značaju umetničke i generalno kulturne alternativne produkcije, kao bitnog učesnika u ideološkoj i političkoj borbi za promociju ideala i težnji nove levice? U kome na postjugoslovenskom kulturnom prostoru prepoznajete aktere takvih povesnih tendencija i kakva su vaša iskustva o moći pisane reči u bitnom menjanju društvene stvarnosti?
Ahmed: Mislite, u nemanju društvene stvarnosti? Šalim se, naravno, ali ne do kraja. Ovako, prikazivanje i predstavljanje kulturne i umjetničke produkcije je u ovo, pandemijsko vrijeme osjetno opustjelo, tako da se s te neke strane teško može puno učiniti, jer ništa na svijetu ne može zamijeniti živi nastup pred publikom. No, neke se stvari mogu napraviti, a to je kontinuirano podsjećanje da snage ljevice postoje u svima nama, i da ih, unatoč teškim pritiscima, treba iznova aktivirati. Kulturne produkcije nema bez kakve-takve pomoći, barem nominalne, nekih segmenata društva, koje je naci-kapitalizam skoro ugušio. Od kulture se traži da bude dvorska luda politike, a znamo da je to put kojim se ne smije ići. Ne smije se slijediti zlog gospodara. U tom slučaju su i najgori tipovi oni koji okolo kao plediraju za lijeve ideje, a priključeni su na izvore mraka koji svakodnevicu pretvaraju u distopiju. Teško je vjerovati tipovima koji u novinama koje je odvajkada uređivala policija, nešto trabunjaju o nacionalnom interesu, a okolo parama poreskih obveznika prave sebi nekakve etno – kule. To je laž. Ako u srcima ovdašnjih ljudi još ima mjesta za istinsko pomirenje – u šta, oprostite mi na iskrenosti, ali sumnjam – treba sa pozornice maknuti te uvijek iste klovnove nacionalnih interesa. Većina onih koji nisu na toj strani, dobro su došli u promicanju novih ideja, ali nekako da uvijek ispada da su to isti ljudi: tu i tamo se pojavi neko svjež, ali manje – više su to ljudi koji su bili okupljeni oko medija koji su se zalagali za slobodnija društva u devedesetima. Istina, većina njih je propala, tako da se negdje tu nalazi odgovor i na vaše pitanje o moći pisane riječi u mijenjanju društvene stvarnosti. Margina smo mi, sura.
