Maja Rivić i Mak Murtić (Mimika Orchestra): Važno je prenijeti osjećaj, a ne poruku

Maja: Mak mi je otvorio oči, uveo me u taj neki radni svijet i baš mi je promijenio život na ljudskoj razini. Pokazao mi je prve note, ljestvicu, sve što znam dobila sam od njega… Mak: U Grazu ćeš samo sjest i učit. Mi u Londonu nismo sjeli i učili, nego smo išli po bircevima, po koncertima, underground i nekim ilegalnim okupljanjima. Tu se nekak to obrazovanje desilo… Maja: Ovo je integralan iskaz nekoga tko je informiran, znatiželjan, osjećajan i dirnut prirodom svijeta i životom. Ježim se koliko je slojeva u toj muzici, u nju se može ući na sto ulaza… Mak: Kaj sam ja otkrio u svom istraživanju? Baš to da ljudi nisu debili, nego da često nemaju doticaj sa stvarima. Ne mislim samo na glazbu, nego sa bilo čime što bi ih činilo zainteresiranijim za svijet.

Neka od ključnih pitanja koja intrigiraju ljudsku vrstu su „ko smo mi“, „odakle potičemo“, „kako je nastao ovaj svet“, „ima li života u svemiru“, „ima li života posle smrti“… I dogod postoji većinska volja da se na njih traže odgovori, za ovaj svet ima nade. U protivnom, ako sve prepustimo stihiji, pohlepni kapitalisti i profiteri će dovesti planetu na rub uništenja, nesvesni privilegije koju kao (jedna od retkih) vrsta u beskrajnom kosmosu imamo.

U muzici koju stvara zagrebački „privatni big bend“ Mimika Orchestra možete pročitati (čuti, osetiti) sva ova pitanja, ali i dobiti inspiraciju da se i sami bavite temama iz oblasti istorije, arheologije, antropologije, geografije i drugih nauka koje objašnjavaju nastanak i funkcionisanje ovog sveta. Sadržaj te muzike u potpunosti je opredeljen spektrom interesovanja njenog kreatora, tenor saksofoniste, kompozitora i dirigenta Maka Murtića.

Ako vam njegovo prezime zvuči poznato… Da, u pravu ste. Mak je unuk slavnog jugoslovenskog slikara Eda Murtića, a time i naslednik umetničke, revolucionarne i kosmopolitske DNK koju je i njegov deda imao. Svojom kompleksnom i sveobuhvatnom percepcijom sveta Mak stvara, usudiću se to da kažem, muziku ispred svog vremena, muziku koja tek treba da bude shvaćena, objašnjena i šire prihvaćena u narednim godinama i decenijama.

Neizostavni deo iste priče je i Maja Rivić, vanserijska alt vokalistkinja. Ona je zajedno sa Murtićem i osnovala Mimika Orchestru, te kumovala njenom imenu. Muzika bendova u kojima Maja nastupa je pitka i zanimljiva, ali tek obogaćena njenim specifičnim glasom dobija dubinu, senzitivnost i toplinu. Teško je opisati taj glas ako ga već niste čuli uživo. Da kažemo da se kreće između Tracy Chapman i Margite Stefanović, ali sa nešto izraženijim ženskim atributima.

Umetničke karijere Maje i Maka su u velikoj meri isprepletene. Zajedno su studirali u Engleskoj, zajedno osnovali Mimika Orchestru i gradili njen opus, te saučestvovali u brojnim drugim muzičkim projektima. Oboje su deo kolektiva Živa voda, koji na kreativan način i uz veliku dozu improvizacije interpretira muziku raznih autora. Mak je i deo Maja Rivić Quinteta, a imao je i veliki doprinos u pripremi Majinog debitantskog solo albuma „Drugo sunce“.

Vredi pomenuti i Truth ≠ Tribe, još jedan Makov bend (Maja nije u njemu) koji kombinuje jazz, rock i ethno, čime lokalne kulturne obrasce diže na viši, univerzalni nivo. S obzirom na duboku umetničku povezanost Maje i Maka, bilo je sasvim logično da ih oboje pozovemo „na kanabe“ i sa njima proćaskamo o zajedničkim projektima. Mimika Orchestra je nedavno održala nezaboravnu koncertnu promociju svog poslednjeg albuma „Medzotermina“ u zagrebačkom Kinu SC, što je bila idealna prilika za razgovor sa ovo dvoje sjajnih umetnika.

Vas dvoje već dugo sarađujete kroz razne muzičke projekte, pa me, za početak, zanima kako je krenula ta vaša zajednička umetnička priča i rast?

Maja: Dvije tisuće osma je godina, ja u tom trenutku već tri godine imam svoj bend Spina s kojim radimo autorske stvari i nastupamo na demo sceni tu po Hrvatskoj. Jako nas ljudi vole i sve to… Imamo probe kod Krune Cvancigera u Raketama, gdje svi imaju probe. I jedan dan me zove jedan dečko i veli: „Hej, mi imamo bend Kreol i treba nam pjevačica za jednu svirku da otpjeva par pjesama, pa imamo audiciju“. I ja se mislim: „Joooj, šta sad da idem davat svoj glas nekom drugom bendu, htjela bih ga rezervirat za ovaj svoj bend, al’, ’ajde, idem ipak“. Pazi, koja preokupacija… Već sam tada bila svjesna glasa kao nekog potencijalnog brenda. Za audiciju se tražilo „Oči čornije“, na ruskom, ne u prijevodu, i „It Don’t Mean A Thing“ Dukea Ellingtona. Ja do tad nikad nisam pjevala jazz, jesam tu i tamo malo slušala Billie Holiday i Ninu Simone, al’ to je to. Nekak sam to naučila, te dvije stvari, došla na audiciju i kad sam ušla u taj prostor gdje su dečki bili, pogledam na lijevu stranu, a Mak „izranja“ iza neke police u žutoj majici sa kebabom u ustima i malim naočalama, izgleda kao Harry Potter i ja se mislim: „Isuse, gledaj ga kak je sladak, šta je ovo?“. I, ništa, napravimo tu audiciju, oni me zovu par dana poslije i vele: „Evo, Maja, ti si prošla. Ti ćeš s nama pjevati“. I tako smo mi imali tu svirku u jazz klubu u Gundulićevoj, a onda je bilo još par svirki i oni su rekli: „Pa, daj, zašto ti ne bi ostala u bendu da mi imamo pjevačicu?“. I tak sam ja ostala u tom bendu. A paralelno s tim je moj bend Spina počeo stagnirat i mi smo se nekako raspadali, a ja sam, evo, imala novi bend.

Mak: Marko First, koji je bio na našem koncertu (Mimike u zagrebačkom Kinu SC, op. aut.), isto je bio dio tog benda. Imali smo sekciju violina, klarinet, trombon i saksofon. Uglavnom, ja sam počeo pisat za taj bend, pogotovo što je Maja došla, pa me je počelo interesirat pisat muziku.

Maja: Bend je bio otvoren, to nije bio samo Makov bend i svi su mogli doprinosit, ali Mak je najviše donosio. I nekako je organično to izgledalo, kao da to postaje Makov bend…

Mak: … što je dovelo do propasti tog benda (smeh).

Maja: Da, ja sam to vidjela baš jasno sa strane, jer sam nova došla. Oni, naprosto, nisu donosili. Je malo pijanist Luka Smetiško, tu i tamo neku pjesmu, al’ niko drugi niš nije donosio, i onda mi je počelo smetat kaj sad oni sviraju ovakve pjesme, al’ realno nije bilo drugih. Ja sam se, zapravo, tu prvi put susrela i sa nekom brazilskom muzikom, Mak je sviral jazz standarde na probi, jer i on je, tak, tek učio to. Meni je to bio potpuno novi svijet, ali mi je bilo uzbudljivo. Mihael Kvorka je svirao trombon, to mi je bio prvi susret s trombonom, Nikola Kukić je svirao klarinet… Baš je bilo interesantno, Mak se učio aranžirati, i, tako, još jedno godinu i pol je trajao još taj Kreol. I onda se taj bend nekako raspao…

Mak: … nije se “nekako” raspao, nego se raspao zato kaj ljudi nisu imali konsenzus oko toga kud treba ić bend i to je to. I, ono, da l’ vodimo, da l’ ja vodim, da l’ je moj bend, da l’ nije… Onda je čak bilo ono pitanje “ak vi ne želite svirat sa mnom, ko hoće ić u moj bend?”… Al’ smo nekako odlučili da možda ne bi bilo loše da odemo malo to izvući, ipak, jer smo isto gruntali o tome kak sam ja isto samo muzičar.

Maja: U međuvemenu smo se Mak i ja zaljubili i ja sam bila oduševljena kak Mak to sve stvara, sve te aranžmane, meni je sve to bilo novo. I baš sam postala njegov veliki fan, podupiračica svega što on radi. I to je, možda, bilo isto zgodno u tom trenutku za klinca koji tek uči tu nešto radit, a neka cura pored njega mu govori “wow, kak je ovo super, kak je sve super”. I njemu je to sigurno dalo krila, a meni je on pružio toliko novih materijala…

Mak: … da l’ je to bilo dobro ili nije? Ne znam baš…

Maja: … bilo je savršeno! Ja sam dobila novu muziku, novi repertoar, nova znanja, on ima nekoga ko ga podupire… Baš smo bili super tandem! I… Labazabazabazab… Mak je bio, a i danas je jako nabrijan, uporan, ambiciozan i to, a meni je baš to falilo, ja sam baš bila u nekakvoj stagnaciji, išlo se na probe, duvalo se… Bezveze… I onda mi je Mak otvorio oči, uveo me u taj neki radni svijet i baš mi je promijenio život na ljudskoj razini, totalno me je izvukao iz te nekakve pasivnosti, pokazao mi je prve note, ljestvicu, sve što znam dobila sam od Maka. Ne prođe intervju u kojem se ja ne zahvaljujem Maku i zauvijek ću se zahvaljivati, jer toliko mi je pružio taj mali čovjek medeni, labazabazab, dragi jedan… Pa, ne srami se…

Mak: … pa, ne sramim se…

Maja: … e, i onda smo mi jedan dan maštali ispred ZKM-a, sjedeli smo na sendviču i na kavi, kak bi bilo fora da nekamo odemo van, da odemo negdje u neki centar zbivanja, nešto s muzikom… I, kao, ‘ajmo u New York, naravno. I Mak gleda na netu, New York New School For Jazz… Pfff, šesnaest tisuća dolara!

Mak: … ma, kaj šesnaest?! Šezdeset!

Je li to, zapravo, bio momenat kada ste odlučili da odete u Englesku na studije? Zašto ste odabrali baš London?

Maja: Da, prije smo htjeli u New York, ali je to otpalo. Onda se Mak sjetio da ima rodbinu u Hamburgu, koji se isto bave muzikom, pa možda bi mogli nekako do njih, da nam to bude odskočna daska. Inače si se ti s tom tetom znao dopisivati, baš je bila cool. I čim joj je rekao: “Hej, je l’ bi mogli moja cura i ja možda doć malo u Hamburg?”, samo je prestala odgovarat. I, kao, “fak, šta ćemo sad? Pa, ’ajmo u London”. Mak je našao tu školu London College Of Contemporary Music, bilo je ključno da si je iole možemo priuštit, da nije prevelika cijena za internacionalne studente, jer sve druge škole su imale jednu cijenu za EU i UK studente, a puno veću za internacionalne. Mi smo tada bili u grupi internacionalnih. I onda je to, maltene, bila jedna jedina škola koja je imala istu cijenu za sve. Mi smo prvo išli na godinu dana, imali su tu neku certificate diplomu za završenu prvu godinu. Odemo mi na audiciju, prođemo, roditelji nas podrže i mi odselimo u London. Naravno, zaljubimo se u taj grad i sve to skupa i želimo još ostat. Postojala je opcija da ako nadoplatimo i položimo još par ispita razlike, da nam se ta prva godina certificate prizna kao prva godina bachelora, pa onda ideš dalje, još tri godine do kraja bachelora. I onda smo tamo studirali tri godine i ostali još tri godine nakon toga. A čim smo došli tamo, pazi ovo… Kupili smo karte za avion, imamo hostel rezerviran za tri dana, pa ćemo tamo tražit smještaj…

Mak: … Bojane, ti ne moraš nijedno pitanje postavit. Samo se opusti…

Maja: … da, da. I Mak je, pazi… Još nismo ni odselili, Mak je već našao koji je njihov ekvivalent Njuškalu (oglasnik). On je već tada postavio oglas da traži muzičare za bend…

… i odmah su krenuli da se javljaju Grci, Balkanci… ?

Mak: Ne, Englezi baš. Ali, mi smo imali audiciju prije nego što smo našli stan. Bili smo u hostelu još, sa još sto ljudi. Uopće ne mogu vjerovat da smo tak išli spavat, ne? A ne možeš stan nać online, jer je puno prevara, kužiš?

I, šta vam je to formalno obrazovanje u Engleskoj donelo? Koliko je to drugačije u odnosu na neke druge centre koji su popularni među Balkancima? Znam da mnogi ljudi odavde idu u Austriju, Nemačku, Holandiju…

Mak: Gle, ja ne bih rekao da je velika razlika u samom obrazovanju, nego je grad kao takav jako intenzivan i jako puno ljudi iz raznih branša umjetnosti tamo nekako mingla i događaju se neke stvari. Meni je, bar osobno, više od studija dao, recimo, Grand Union Orchestra, ansambl kome smo i na ploči posvetili jednu skladbu, i Tony Haynes, veliki kompozitor koji je povezivao svjetsku glazbu, jazz i svašta nešto. Uglavnom, mislim da je mene osobno, a i Maju, puno više grad obrazovao nego sama škola, pogotovo taj neki suodnos sa raznim glazbenicima koje smo upoznavali, koji mahom nisu bili iz naše škole, nego studenti sa drugih fakulteta ili samouki glazbenici koji su, na kraju, bili dio orkestra, gdje smo, općenito, slušali njihove bendove, njihove projekte, predstave… I, ono što je razlika između Graza i Londona, i to je jako dobro, da ćeš u Grazu samo sjest i učit. Mi nekak nismo sjeli i učili, nego smo išli po bircevima, po koncertima, underground i nekim ilegalnim okupljanjima, svašta nešto… Tak da… Tu se nekak to obrazovanje desilo.

Ono što je zanimljivo kod Londona je da vi tamo niste postali Englezi, već vas je taj grad vratio na “fabrička podešavanja”. Zapravo, vratio vas je Balkanu i njegovom izvornom zvuku.

Maja: Excuse me, sir! What do you mean (smeh)?

Mak: Interesantno je i to da su Englezi, barem ti glazbenici, zainteresirani za naše područje, čak bih rekao više nego što smo mi. Više imamo utjecaj američkog folklora tipa bluesa ili takvih stvari nego… Znači, uvijek je folklor u pitanju, samo ljudi nisu svjesni da je to folklor. Ti kad odmakneš folklor odnegdje, to više nije folklor. Ono što je…

Maja: Imam osjećaj da ću te prekinut uskoro. Nadolazi mi (smeh). Htjela sam reć… Kad si pomenuo Tonyja Haynesa, on je prije četrdeset i više godina pokrenuo taj Grand Union Orchestra u mladosti sa svojim prijateljima muzičarima i oni su bili socijalisti, borili se za ljudska prava. On je, ono, Englez iz Londona, što je rijetko i nać više. Cijeli taj orkestar je imao snažnu političku ulogu, jer su se na najljepši mogući način borili za ravnopravnost i zajedništvo, tak da je taj orkestar izrastao iz te humanističke vrijednosti i pogleda na to kakav bi svijet trebao biti. I okupio je muzičare iz cijelog svijeta koji se mogu naći tamo, je l’? I tako je taj Grand Union rastao i, također, okupljao i mlade iz cijelog svijeta koji žive tamo. To je, zapravo, uzorak svijeta u orkestru, gdje se svira muzika iz cijelog svijeta. On komponira novu glazbu proizašlu iz utjecaja svijetske glazbe. Dakle, baš tak jedna prekrasna petlja se desila, konceptualna i muzička, vrijednosna i ljudska, orkestar prožet ljudima iz Bangladeša, Indije, Venecuele, Kolumbije, Afrike, Balkana… Sjećam se tog dana, jer smo Mak i ja stalno išli okolo, imali smo neki letak na stolu gdje Grand Union traži nove muzičare. Ja se sjećam da smo to vidjeli, ja sam čak rekla: “Mak, ovo je za tebe”. Ja sam, čak, bila malo i ljubomorna što ne traže i pjevače ili što ja ne znam svirat neki instrument, jer sam i ja silno željela bit dio tako nečeg. Ja sam išla s Makom na te probe, na njihove gigove, baš sam jako htjela bit dio toga. I, malo po malo, otvorila se prilika, Tony je oformio vokalnu sekciju za neke projekte i tak sam ja, actually, dobila priliku i tak sam bila sretna. I posle sam bila i solistica, čak sam iz Zagreba išla jednom na neki projekt. On je baš bio bitna figura u Makovom životu zato što je stvarao na način kakav je Maku odgovarao, senzibiliteti su im se poklopili.

Mak: Da, već sam pisao prvi dio trilogije, „Divinities of the Earth and the Waters“, prvi od posljednja tri albuma, a imamo ih sveukupno šest, mada ljudi kažu pet, samo što Maja nije bila na jednom od njih, pa ne smatraju da je to album Mimike. Ali, kada sam prvi put komponirao staru slavensku mitologiju i krenuo to istraživat, onda mi je baš taj Tony dao ključ za svoj studio. Bilo mi je jako teško radit, jer Maja i ja smo u jednoj sobici živjeli kak nismo imali para. Bilo je tu i drugih sustanara i jako je teško bilo fokusirat se na komponiranje. I, ništa, frajer mi je bez problema dao lozinku, rekao mi da mogu tamo radit kad god hoću, tamo je bio i koncertni klavir. Uđem ja unutra, a tamo je ne samo koncertni klavir, već i instrumenti iz cijelog svijeta, cijela riznica svakojakih instrumenata, pa sam ja isprobavao i slušao svaki taj zvuk. Zanimljiv jedan čovjek, pratio je sve što radimo. Mi smo se dopisivali i čuli sve do prije godinu dana, a onda se on dosta razbolio. Već je imao i dosta godina, mislim skoro 90. Prošle godine je preminuo, pa smo mu posvetili jednu pjesmu koja je pisana u njegovom stilu.

Maja: Uglavnom, skoro svaka ploča do sada, osim „Altur Mura“, posvećena je nekom preminulom prijatelju.

Kako je, zapravo, formirana Mimika Orchestra? To se, isto tako, dogodilo u Londonu?

Mak: Da. Krenuli smo sa tom nekom audicijom za bend, jer smo htjeli nastavit bar dio onoga što sam ja pisao za Kreol, za taj bend u Zagrebu. I krenuli smo s tim probama, već poslije pet ili šest mjeseci smo imali i koncert. Maja je osmislila ime Mimika, ali to još nije bio orkestar, već isti set-up kao Kreol u Zagrebu.

Maja: Zvalo se Mimika – Mak Murtić ensemble.

A zašto Mimika?

Maja: Nemam pojma, tak mi je došlo. Razmišljali smo kak bi se mogli zvat. Ne znam ni koji su bili Makovi prijedlozi. Nekak mi je došlo, ne znam.

Mak: U podzemnoj željeznici joj je došlo i tak je ostalo jer je dobra ideja bila u smislu da je moja muzika već tada bila nastrojena prema nekoj sinesteziji zvuka i slike. Ali, da, nije prošlo možda ni šest ili sedam mjeseci otkad smo imali tu prvu svirku da se bend počeo gradit i širit. A zašto se to desilo? Jer, jednostavno, to kaj sam rekao prije, puno ljudi smo poznavali, puno zanimljivih ljudi koji su bili zainteresirani raditi, koji su bili entuzijastični, što je možda malo i falilo u Hrvatskoj tada. Mi generalno u našoj regiji, isto je to i tebi poznato, imamo problem s entuzijazmom.

Možda u Srbiji postoji problem s entuzijazmom, ali u Hrvatskoj baš i ne. Kod vas važi: deset muzičara – dvadeset bendova!

Mak: OK, postoji i to i čini se više nego što je bilo prije. Ali, kako bilo, tak se skupljala ekipa i vrlo brzo je to postao orkestar. Tako da smo već krajem te iste godine, to je bila 2010, mi bili u orkestarskoj formaciji.

S obzirom da ste od samog početka u sastavu orkestra imali veliki broj ljudi, jeste li imali neki strateški plan?

Maja: Prvo je počelo kao oktet. Stalno smo izlazili, išli na koncerte, svirke, na jamove, stalno smo se kretali, kretali, kretali… Posvuda smo bili, svaku smo rupu znali u Londonu, to je suludo koliko smo mi vremena proveli po tubeovima, po busevima… To je, ono, život unutar života. Tih naših šest godina tamo je kao ovdje trideset za prosječnog čovjeka. I onda je Mak, gdje god bismo bili na nekom jamu, skužil… Evo, recimo, Rob Milne. Bili smo tamo negdje…

Mak: Jerzy Bielski je svirao. Ovaj… Charlie Wrights!

Maja: Charlie Wrights… Isuse, da! Fak, da! I tamo su bile neke cool svirke…

Maja: Charlie Wrights je bio stariji crnac, Karibijac neki, Jamajkanac, zaljubljenik u eksperimentalni jazz. Pazi, ono, suludo… Nije to baš često, ne? I onda su tamo često svirali neki neobični ansambli, neki koji nisu mainstream.

Maja: Svidio nam se full taj jedan muzičar, ali on je svirao tad klarinet. Rob Milne…

Mak: Ne, on nije niš svirao. Netko je nas upoznao…

Maja: Aha, on je bio u publici… Dobro, uglavnom, tamo upoznamo tog Roba Milnea i Mak se s njim full skompa. I, naravno, šta će Mak učinit kad se skompa s nekim? „He, pa ti ćeš svirat sa mnom u bendu“. I tako je većina muzičara došla u Mimiku, jer se Mak skompao s nekim, jer mu je bilo super da taj svira…

Mak: Ali, to je bitno, da bendovi nastaju iz nekakve dobre energije među ljudima. Znaš ono, kad možeš s nekim pričat, možeš i radit nešto. Čim imaš neki odmak, to fakat bude problem.

Maja: Uglavnom, to je bio osmoro ljudi na početku. Ubrzo nakon toga je, ne znam kak, naraslo na četrnaest. Ubrzo nakon toga… E, sad nas ima osamnaest! Potom i dvadeset, a na kraju nas je bilo dvadeset i tri. Znači, bend je bio veći nego u Zagrebu. Tak su oni dolazili kak se Maku sviđalo kaj oni rade, kaj sviraju… Preludo! I jako smo puno svirali, to je isto velika razlika između boravka ovdje i tamo, tamo smo stalno svirali.

Mak: Znaš tko nas puno pozdravlja, by the way? Kome se jako sviđa album? Paul Pace. Tad smo imali rezidenciju u klubu gdje nas je jedan entuzijast nevjerojatno podržao.

Maja: Soho kvart u Londonu, je l’? Klub se zove „Spice Of Life“, gore je pub, a dolje je klub. I taj Paul Pace je je vodio program, a Mak je dogovorio s njim da imamo rezidenciju. Tad je nama to bilo normalno, ali sad gledam… Pa, to je wow, jebote! Ta rezidencija je trajala dvije godine, svaki mjesec smo mi tamo svirali, Mak je predstavljao nove kompozicije, prekrasno je bilo! A nije bilo lako, puno je bendova i muzičara bilo. Iako ni ti ni ja na tu cijelu scenu nismo gledali kao na konkurenciju, nikako! A to je prvo što ljudi ovdje pitaju. Kakva konkurencija, to je jedino dobro što je tamo. Tako da je Mimika postala hub.

Mak: To je, zapravo, što ovdje ljudi često rade, na sceni se gledaju kao konkurencija. Nije to konkurencija, mi bi trebali svi zajedno sjest i reć „kaj bumo dalje?“. Ajmo, ne znam, napraviti elektronički press kit za cijelu scenu, šta se novo desilo, pičimo to po svim kraljevskim novinama… Ali, ovdje je drugačija atmosfera po tom pitanju, iako ima entuzijasta.

U osnovi vaše muzike je mitologija, kulturno-istorijsko nasleđe i neko večno preispitivanje identiteta, ko smo mi… Koliko tu, zapravo, ima realizma, a koliko su te stvari izmaštane? Odnosno, koliko je vaša muzika fiction, a koliko faction?

Mak: Ovo društvo nikada ne voli istinu tak i tak. Znači, ja mislim da nijedan Srbin, nijedan Hrvat, barem ovi koji vode politiku, ne vole baš istinu. Ovi njihovi mitovi su jako zanimljivi, ali nisam baš siguran da tu ima puno istine. E, sad, da li je naša priča istinita? Mislim da to nije bitno, ali je bitan onaj osjećaj koji govori o tome da postoji univerzalni čovjek. To nije priča i povijest Slavena ili ne znam koga, nego je priča o čovjeku i njegovom mjestu u svijetu. Dakle, to je priča osjećaja prije nego nekog povijesnog fakta. Mislim da je čovjek biće kolektiva i biće koje voli suradnju, a oni koji nam govore da je suprotno i da smo svi mi nekakva vrsta konkurencije i protivnika, to je priča resursa i politike, u krajnjoj liniji. Kad vidiš jedno selo, oni svi dijele iste stvari i to je jako bitno. I to se gubi, mislim da priča nije tu o pravoj povijesti Slavena, kako su izgledale pogrebne ceremonije i gozbe… Na petom albumu („Altur Mur“) je zamišljeni otok koji se nije ni podijelio na okcident i orijent, to nije ni Cipar niti je Malta. To je, jednostavno, mjesto gdje se nije desila ta podjela. Kako je to moguće, zašto se podjela nije desila?

Ono što mi je posebno zanimljivo je šta ste vi sve „kopali“ tokom vašeg istraživanja da biste došli do nekih fakata i zanimljivih stvari koje biste istakli kroz muziku. Vi stalno dodajete neke nove layere na postojeću osnovu i tog nekog univerzalnog čoveka pravite kompleksnijim, a možda i boljim nego što zaista jeste.

Maja: Ja bih samo dodala da to istraživanje, muzičko, povijesno, sva ta priprema materijala, skladanje… To je isključivo Makovo i ja mu se divim, jer on je bio tako mlad kada je to počeo istraživat. Ja sam šest godina starija od njega, mi smo otišli zajedno u svijet i on je to sve sam osmislio, mada sam mu ja malo pomagala u tome. Uglavnom, Mak je baš veliki istraživač i stalno je nešto kopao.

Mak: Mnogi mi vele da imam više vjere u ljude nego što zaslužuju. Ja imam tu neku frustraciju, zapravo, jer ja ne mogu vjerovat kakva bezidejna priča dolazi do šire mase, a ja čvrsto vjerujem da ta široka masa, zapravo, samo nema poticaja. Čini mi se da mediji ljude gledaju kao debile, jer najsitniju stvar žele prodat. To je ona ista priča: vlasnik McDonald’sa ne jede u McDonald’su, možda jede koji put, ali vrlo vjerojatno ima dovoljno para da ide jest na jako finim mjestima. Ono kaj se dešava… Ja i dalje vjerujem da ljudi, jednostavno, često nemaju taj doticaj i poticaj. Jedna vjera je bila u internet i te medije, da će se znanje i interes proširit. To se i desilo, ali se desilo i širenje potpunih gluposti. Prosto ne mogu vjerovati kakvo smeće postoji i koliko je ono popularno, ali mislim da je to isključivo zato što ljudi nemaju pristup stvarima koje bi ih zaintrigirale. E, sad, kaj sam ja otkrio u tom istraživanju? Baš to da ja ne mislim da su ljudi debili, nego da često nemaju taj doticaj sa stvarima. Ne mislim samo na glazbu, nego sa bilo čime ostalim, nečim što bi ih činilo zainteresiranijim za svijet. Ali, to je nametnuto, ja sam siguran da ljudi žive u svijetu u kojem se potiče tako nešto. Ako možemo zabraniti fucking drogu, kak ne mreš zabraniti pizdarije tipa Dopamine Fix na internetu? Zabraniš, jednostavno, proglasiš za ilegalno i bok. Ilegalna je dječja pornografija, pa može bit ilegalno i stavljanje pizdarija na televiziju. Kad gledaš debate najtvrdokornijih američkih desničara iz pedesetih, to su elokventni ljudi. Ti danas nemaš elokventne ljude na vodećim svjetskim televizijama. Danas se ljudi deru i to se prodaje fino. Ništa se nije genetski promijenilo s ljudima, nego je namjerno svijet postao zadrt. Mislim da se trebamo borit protiv toga, da se neke stvari poput tog divljeg kapitalizma ozbiljno reguliraju.

Zanimljivo je i to da vam je voda jedna od glavnih tema. Thalassa, Divinities of The Earth and The Waters…

Maja: … izvire bez pozivaaa (peva)…

Mak: … pjesma se zove „Voda“, sa našeg je prvog albuma i Maja je pisala tekst.

Maja: To je jedini tekst koji sam ja za Mimiku napisala.

Je li krivo more, ili je to, opet, referenca na vodu kao izvor života? Živa voda?

Mak: Pa, ne znam kaj da ti kažem…

Maja: … labazabazab (smeh).

Mak: Labazaba… ZABA mi je banka (Zagrebačka banka, op. aut.)

Maja: Labazaba… zaaaab (smeh)!

Mak: Dobro, dobro, Majo… Ne možemo tak…

Maja: A, dobro, OK (smeh). Ja bih se zauvijek igrala…

Mak: Ne znam kaj da ti velim, zašto voda… Ona je u prirodi čovjeka nešto što stvara mir, ali stvara i nemir vremenom. Protočno i statično…

Maja: … hahahahahaha…

Mak: Šta je?! Jesi li ti na drogama?!

Maja: Neeee, to su moje droge. Znaš me (smeh).

Je li ti nadošlo, Majo?

Maja: Sladak mi je Mak kad ga malo živciram (smeh).

Mak: Pa, kad ne mogu završit jebenu rečenicu, stalno se cerekaš…

Maja: Ma, možeš, možeš… Opusti se, Mak. Sve je OK (smeh).

Ne znam da li vam je to u osnovi bila ideja sa nazivom albuma „Medzotermina“, ali možda ste se nesvesno dotakli veoma važne misli. Medzo, odnosno mezo (srednji) i termin (vreme) daju indirektnu asocijaciju na srednji vek. A sa svojim ponašanjem, navikama i nasleđem stanovnici Balkana se, nažalost, nisu mnogo odmakli od srednjeg veka…

Mak: Iako nije vezano uz to, možemo čak i reć da bi moglo bit.

Maja: Ali, sviđa mi se ovo.

Mak: Školjera Medzotermina, zapravo, znači… To je izraz iz otočkog, odnosno mornarskog jezika koji se, u principu, ne koristi više. Jezik se zvao Sabir. Kad bi ekipa, recimo, išla od Komiže do Lampeduse, imali su jezik koji je spajao razne druge jezike poput talijanskog, arapskog, španskog, grčkog… Uglavnom, Školjera Medzotermina znači hrid između dviju krajnosti, doslovce.

Maja: Štaaa?!

Mak: Da, u nekoj mojoj interpretaciji bi značilo mjesto na koje se možeš usidrit, sigurno mjesto, ali i nesigurno mjesto, jer se brod tamo može potopit, to je, ipak, hrid. Može biti u krivim uvjetima, a može biti i krivo mjesto. A može bit i u pravim uvjetima i pravo mjesto. Ono kaj si rekao za srednji vijek… Album u tom nekom postapokaliptičnom svijetu, on i je u nekom srednjem vijeku, ali ja imam vjere u srednji vijek. Mislim da srednji vijek nije loš period, tada plug dolazi do Švedske, otkrivaju se nove metode agrikulture, nastaje izuzetno puno izuma, otpušta se taj cijeli pritisak države. Ljudi su prije srednjeg vijeka bili u takvoj financijskoj buli da nisu svi mogli živjet. U srednjem vijeku i životni vijek najedanput postaje duži, ljudi se zdravije hrane. Dolazimo polako i do renesanse, kada se stvari opet mijenjaju. Srednji vijek nije kraj, nego stvar promjene, a svi mi očekujemo neku promjenu. Govorimo o demografskom padu populacije. Ovaj put to nije justinijanska kuga, nego, jednostavno, ljudi nemaju klince. I sad svi govore da je to loša stvar, da ekonomija ne može rast… Možda ekonomija i ne treba rast. Mi vršimo pritisak i na prirodu i na sebe. Zapravo, taj demografski pad je dobra stvar, samo što to ljudi gledaju izrazito kroz perspektivu današnjeg sustava koji zahtijeva stalni rast, ali ti dovodiš ljude u situaciju gdje ni ovak ne mogu živjet normalno. Pa, naravno da nemaju klince. Cijeli sustav je doveo do toga da je to tako. I taj sustav će sam sebe ugušiti. Znaš šta je još dobro? Što manje ljudi ima, to će oni manje i ginut. Naravno da je u redu da imamo djecu i sve to, ali mislim da se radi panika zbog toga što taj sustav traži stalni rast. A stalni rast u sustavu jednog planeta nije moguć. I to nije ni dobro.

Maja: Problem je u sustavu, ne u broju populacije. Mjesta ima, samo je stvar distribucije. Ima mjesta za još ovoliko ljudi.

Mak: Naravno, ali način na koji ovaj sustav funkcionira… Baci se pola hrane kaj se proizvede.

Maja: Bilo bi super kad bismo se mogli vratit na neke primitivnije oblike zajedništva, na manje plemenske zajednice. Treba nekako tu globalizaciju učinit malo retroaktivnom, da nam nije dostupna hrana s drugog kraja svijeta usred zime. Ako ti možeš dobit nešto s drugog kraja svijeta, to znači da tamo neko zbog masovne proizvodnje te namirnice, recimo, nema vode. Dakle, treba to maknut, da opet živimo u nekim manjim zajednicama, da jedemo sezonski, to je full bitno kako se hranimo i kakvu energiju koristimo. Kad bi bile manje zajednice koje bi se hranile isključivo lokalno i sezonski, koje bi koristile obnovljive izvore energije, na taj način bi bilo mjesta za zdrav život mnogo ljudi na Zemlji. Problem je u tome što je petero ljudi na svijetu bogato kao ostatak svijeta.

Mak: To je suludo!

Vaš izraz je kompleksan, sva dela su detaljno raspisana, svaki takt i ton imaju svoj smisao. S druge strane, ovim poslednjim albumom pokušavate da se obratite nekom širem auditorijumu i apelujete na racionalnije korišćenje resursa i bolji odnos prema planeti. Iako je taj auditorijum širok, on je, istovremeno, intelektualno uzak i plitak. Da li se vi tim i takvim ljudima obraćate pravim jezikom, mogu li oni da razumeju vaše poruke?

Mak: Ja mislim da ne mogu i to je OK. Ovo je, jednostavno, pitanje koje postavljaš sam sebi.

Maja: Upravo to! Mak uvijek sklada beskompromisno i ja ga podržavam u tome.

Mak: Netko to možda u nekom trenutku iščita. Nije ovo nikakvo upozorenje. Ja isto ne razumijem sve parametre toga što je, imam neku vjeru u neke stvari, u nekakvu vrstu održivosti, a da li se time stvarno bavim… Ne, imam ja neki svoj interes za kulturu, na koji način mislim da bi neke stvari trebalo radit… Ali, da, to je postavljanje pitanja kroz glazbu, kroz medij koji je sam po sebi spiritualan. Mi tu ne pričamo o znanstvenim radovima, mi pričamo o osjećaju koji dobiješ stvarajući. Publika ne mora znat sve ovo što stoji iza stvaranja, ona dobije osjećaj u zajednici. Ako imamo neku zajednicu koja je možda intelektualnija, ljude koji su vidno iz druge priče… Oni, jednostavno, uđu unutra, zaplešu, osjete srcem glazbu i to je najbitnije. I mi isto, kad slušamo Bacha, ne znam koliko puta stvarno razmišljamo o njegovoj vjeri u Boga. To je potpuno nebitno, zapravo. Bitno je prenijeti osjećaj, a ne koja je poruka, istraživanje ili koja pitanja su iza toga.

Maja: Mak je na tjednoj bazi kupovao sve moguće popularne znanstvene časopise, od Scientific American, Nature, National Geographic i to je proširivao čitajući znanstvene članke o jeziku, povijesti, kulturi, glazbi, a posebno o biologiji, antropologiji, arheologiji… On ima toliko široke interese za znanjima da se to sve nekako na dobar način ispreplelo, taj njegov interes za svim tim područjima, sa osobnim iskustvom tog izazovnog života mlade osobe na drugom kraju svijeta, u malom svijetu, sa muzikom koju je poznavao i istraživao do tada, kojom su ga inspirirale kolege, akademija, čak i sustanari… To se sve tako lijepo proželo na svakom albumu, na „Divinities“ je to baš ono počelo ekstra. To je užasno integralan iskaz nekoga tko je i informiran, znatiželjan, osjećajan i dirnut prirodom svijeta i životom. Ježim se koliko je slojeva u toj muzici, koja je tako dostupna svima. U tu muziku se može ući na sto ulaza…

Mak: … ali i putem tvojeg glasa, da se razumijemo. Jer, bez njega ta muzika isto nema smisla.

Maja: Ako te zanima, ne znam, samo orkestracija, imaš šta za istraživat. Ako te zanima samo ples, emocije, da ne znaš ništa o glazbi, ne moraš ni znat. Ta glazba je dostupna svima i to je predivno. To nije slučajno, to je, zbilja, odraz Makovog karaktera i duše, jer on želi sve to podijelit sa svima i zato je to tako univerzalna priča. I zbog toga ona ne može i ne smije biti kompromitirana bilo čim, bilo kakvim zahtjevima medija, žanrova, muzičke industrije… Jedini uvjet je beskompromisnost, istina i duboko kopanje, tako da sve to što vi imate priliku slušat i dijelit s nama kao naši suvremenici, to je, ono, krv.

Mak: Mislim da si u Kinu brutalno fenomenalno pjevala i uvijek je tvoj glas užasno značajan za moju glazbu. Barem za Mimiku, jer imam ja i svoje druge projekte. Ali, ono kaj sam htio reć je da Maja dugo godina isto… Ako si već pitao što mi radimo glazbeno zajedno… I nakon što smo i prekinuli, tome već ima devet godina ja mislim, nastavili smo surađivat. A ono što se nedavno desilo je da je Maja izdala svoj prvi album. To se nekako u sjeni svega godinama stvaralo, jer je Maja isto imala taj poriv pisanja. Desilo se i to da je mene zvala da sviram u njezinom bendu i to mi je jako drago.

Maja: Ja nisam mogla zamislit bend bez Maka.

Mak: I ove godine smo išli u Italiju snimit taj album „Drugo sunce“. To je prvi autorski kompletno njen album, ona je napisala svu glazbu i gotovo sve tekstove.

Maja: Jedan tekst je Makov.

Koliko „Drugo sunce“ korelira sa onim što Mimika radi?

Maja: Kad me je Mak upoznao, ja sam već imala jako specifičnu boju glasa, puno „tamniju“ od ove koju danas čujete. Ali, tada nisam razmišljala o glasu, nisam znala ništa o tome, samo sam pjevala kak se meni sviđa. I onda kroz vrijeme, kako mi je Mak u Mimici stalno davao nove zadatke, uvijek mi je davao teže nego što sam mogla, uvijek mi je bilo teško, uvijek me je znao nafrustrirat… On je mene toliko gurao, ja bih govorila da nešto ne mogu pjevat, a on bi mi govorio „ma, možeš, to ti ide ovak“…

Mak: … dobro, to meni cijeli bend cijelo vrijeme govori (smeh). Pa, mi smo na koncertu u Kinu imali kompoziciju koju smo rekli da nećemo snimat, jer je to nemoguće odsvirat. Onda smo je na kraju snimili, na jedvite jade. Onda je bilo „nemoj to stavljat na set-listu, to je nemoguće odsvirat“. Na kraju su je odsvirali, i to super. Kroz takve primjere se otvaraju novi vidici, nove perspektive. Ja znam po sebi, ja ne bih mogao izdirigirat pol toga čak ni prije dvije godine, jer uvijek bude nešto novo. Ali, tri gaže dalje će to ići, samo treba riskirati.

Maja: To je isto vrlo bitno obilježje Makovog života i rada, on konstantno riskira. Još kad smo se upoznali, on je mahnito transkribirao skladbe Dukea Ellingtona, pa čak i Stravinskog i tak dalje. Znači, on je stalno transkribirao i učio, ali je bio i hrabar. Nije se držao kao pijan plota toga što je naučio, već je konstantno rušio granice i zato je to toliko unikatno sve skupa. Tako je i meni stalno davao nekakve teške zadatke vezano za glas i ja sam onda morala napredovat kao vokalistica, tako da su se moj glas i izraz razvijali zajedno s Makovim skladanjem i to se zajedno rolalo cijelo vrijeme i razvijalo simultano. Zbilja, moj glas, svjesna sam toga, naravno… Ja Mimiku obožavam, to je moj život, to je, na neki način, naše dijete nekakvo, naša avantura životna. Mi smo zajedno rasli, jedno drugo smo odgajali i sada je to neodvojivo. Ja kad pjevam Mimiku, ja živim i umirem istovremeno, to je toliko dirljivo i to je integralni dio te glazbe, jer sam ja odrastala uz to, uz taj Makov izričaj. Ja kad o tom pričam, malo je, onako, bitter sweet, čisto jer je toliko veće od nas. Tako sam sretna i zahvalna što je to moj život.

Ako već u potrazi za identitetom kopaš duboko, ideš u prošlost, u srednji vek, pa sve do prvobitnih plemenskih zajednica, zašto onda „truth is not tribe“?

Mak: Pa, zato što upravo to i je cijela priča. Ako pleme u današnjem smislu gledamo kao neku naciju, tu postoje problemi istine. To je vrlo jednostavna poruka tog benda, nije ni pleme istina, nikad nije ni bilo. Kulture su izmjenjive, cijelo vrijeme nešto utječe jedno na drugo i to je realnost. A ovo, izmišljanje imena na nešto, i onda stavljanje ljudi u taj kalup prije samog rođenja, to je potpuno besmisleno. To jesu vjerojatno neki instinkti koji su prebačeni na tu razinu da se ljudi koji nemaju veze jedni s drugima, tipa ovi majstori kaj na Thompsona dolaze, strpaju u isto pleme. Samo dolaze jer je njima rečeno da je to nacija, da je to nešto vezano za Hrvatsku, ali ni sami ne znaju šta. Jer, šta oni rade drugačije nego Srbi preko granice? Isto su na mobitelima, isto vrte janje, isti kurac rade… Istu kulturu žive, kužiš? Ali, drkaju s glupostima i duboko su uvjereni, to je ta priča.

Ako možemo to da povežemo sa izrazom Mimike… Mi se svi rađamo kao univerzalni ljudi, a ne kao Hrvati ili Srbi.

Mak: Ne, svi se mi rađamo kao Srbi, a onda kasnije otkrijemo da smo nešto drugo (smeh).

Dakle, krapinski čovek je Srbin?

Mak: Najveća nepravda srpskog naroda je što su nam uzeli jezik (smeh).

Maja: Kad smo došli u London, u takvom gradu ti se tako desi… Dođeš tamo tražit jazz i onda skužiš da su ti ljudi iz cijelog svijeta i svako počne tražit svoj identitet. Jer, da bi mogli bit kvalitetno zajedno, moraju osjetit svoj korijen. I, onda, kad ideš kopat i tražit svoje korijene, dođeš tu otkud jesi.

Mak: To ne mora značit korijen u smislu folklora i tradicije, to može bit ono „ja sam punker, slušam punk. Ali, odlučio sam tražit nešto drugo“.

Maja: Ali, tebe je oprala ta nostalgija za tim našim zajedništvom na Balkanu i možda si malo počeo romantizirat tu ideju jugoslovenstva i toga svega, tako da se na „Divinities“ osjeća to ono zajedništvo u toj muzici. Baš se osjeća kao da smo na nekakvoj jugoslavenskoj fešti, gdje se svi volimo, gdje smo braća i sestre iz miješanih brakova kao ja, recimo, jer meni je otac Srbin iz Bosne, a mama je Hrvatica iz Bosne. Evo, ja sam podrijetlom iz Bosne (smeh). A i Mak isto ima, Murtić je isto negdje iz Bosne, je l’ tako?

Mak: Murtić, nego šta će bit nego iz Bosne. Pa, to je muslić, čovječe. Jesi li ti luda (smeh)?

Maja: Mimika je neko tvoje malo pleme u kojem ti prezentiraš i veličaš tu ideju zajedništva svih naroda, svih različitosti…

Mak: A vidiš kaj je zajeb, Mimika nije demokracija (smeh).

Maja: A je, zajeb je, da. Pa, to si ti. Kao, svi ćemo bit zajedno, ali ja vodim (smeh).

Dušan Mihajlović (Doktor Spira i Ljudska bića): Novi talas je medijska etiketa

 

 

 

 

 

 

 

 

Tagovi: Maja Rivić, Mak Murtić, Mimika Orchestra