Sara Renar: Nježnost je radikalni odgovor na sve

Plaši me cijeli diskurs radikalne desnice. Cijela se Europa naoružava i svo to silno oružje negdje mora u nekom trenutku puknut… Kad sve prepustimo algoritmu, ključno je pitanje u čijem je on vlasništvu, s kojim ciljem ga se programira i tko to radi… Jedini način da se pridobije nekakvo interesovanje zapadnih promotora je da tvoja glazba ima elemente folklora… Nakon deset godina sam konačno vratila živi bubanj u bend, dobro je da si to uopće mogu priuštit

Naravno, ne treba biti nerealan i od ovog albuma, pa i muzike uopšte, očekivati bilo šta revolucionarno. Onako kako smo kao društvo i čovečanstvo dospeli u ćorsokak, tako iz njega moramo i izaći – korak po korak. A prvi korak u eri opšteg nasilja podstaknutog željom za sve većim profitom, ali i kontrolom mislećeg dela stanovništva, mogao bi da bude upravo povratak nježnim riječima. Pored tête-à-tête komunikacije, te nježne riječi treba u što većoj meri posejati i po beskrajnim poljima interneta, prepunim izjava, objava, saveta, lifecoachinga i bilo kakvog drugog contenta (znam koliko svi vi mrzite ovu reč). Kako u beskonačnom svetu (polu)informacija, koji se neprestano širi poput svemira, biti i ostati vidljiv?

Svedoci smo sve većeg digitalnog nasilja, jer internet je svima pružio izduvni ventil i slobodu da napišu ili izgovore ono što u realnom svetu ne bi mogli (ili ne bi smeli). A i šta je, uopšte, danas realni svet i može li se on posmatrati odvojeno od kibernetičke komponente? Svima nam je jasno da je život ušao u metafizički najkompleksniju epohu i, prosto, postaje nemoguće upravljati tolikim brojem faktora. Kada se na to doda činjenica da mi na Balkanu još nismo završili ni sa nekim bazičnim postavkama, sa jednakošću polova, pravima manjina, Prvim i Drugim svetskim ratom, komunistima, četnicima i ustašama… Jasno je da živimo u svojevrsnom „bosanskom loncu“, a da se „varivo“ i dalje jednako dinsta.

Ako ništa drugo, stigli smo do toga da više nije moguće samo „šutjeti i pjevati“. Barem Sara Renar na to više ne pristaje. Koliko god bio paradoksalan, i sam taj njen oksimoron (šuti i pjevaj) pokazuje u kojoj meri smo prihvatili život u „teatru apsurda“, izbrisali sve svoje crvene linije i izgradili visok stepen tolerancije na sve vrste anomalija. Zbog svega toga, na početku i koncu dana potrebne su nam te nježne riječi kao standard, kriterijum, princip… Conditio sine qua non! Potreban nam je povratak ljudskom aspektu života kao protivteža plimnom talasu digitalnog. Uz to, narastajući stepen odgovornosti sve više lomi ljude, a naročito žene, od kojih očekujemo da budu dobre ćerke, partnerke, supruge, majke. Možete li zamisliti sve to bez (makar) nježnih riječi?

Nije dovoljno kompleksno? Da onda uključimo i faktor muzičke industrije: pevate na umetnički nepopularnom jeziku, obraćate se ograničenom tržištu, bavite se nečim što se, po defaultu, percipira kao muška stvar… Dakle, „Nježne riječi“ su Sarin revolt prema svemu što nam sistem nemilosrdno dodaje na već pozamašno breme. No, to nije samo njen bunt. Ona je glasnogovornik plejade ljudi sa istim osećajem koji isti ne umeju (ili ne smeju) adekvatno da izraze. Da citiram Danila Nikodinovskog iz benda Consecration: „Žene će spasiti ovaj svet, samo ako im to dozvolimo“. Svakako, u aktuelnim društveno-političkim tenzijama u Hrvatskoj i Srbiji žene su pokazale znatno veći stepen hrabrosti od muškaraca.

Zbog svega toga… Sara ima riječ! Možda neće svaka biti nježna, ali će, sasvim sigurno, pogoditi u metu. Kao i uvek do sada, jer reč je o kantautorki sa izuzetno visokim stepenom integriteta. Stoga, veliko je zadovoljstvo imati je kao gosta u ovoj polurecenziji, odnosno poluintervjuu. Ovo je, u pravom smislu reči, razgovor s povodom. I to ne jednim…

Rekao bih da je sve krenulo kao tvoja besna reakcija na stvari koje su se dešavale u vreme albuma „Šuti i pjevaj“. Tu pre svega mislim na one fašističke ispade na tvom Youtube kanalu, zbog čega si na njemu zabranila komentare. Odakle i otkad, zapravo, u tvom izrazu datira geneza cele te ideje o potrebi za nježnim riječima i ljudskošću?

Sara: Imam osjećaj da živimo u jednom toliko polariziranom svijetu, koji još dodatno potencira na digitalnim medijima i društvenim mrežama u smislu engagement algoritma, gdje će nešto izazvati podijeljene reakcije, i bijes i ljutnju, a ljutnja je drive za provođenje sve više vremena na nekoj platformi. Paradoks je da nikada nismo imali više dostupnih komunikacijskih sredstava, a zapravo se sve manje dubinski komunicira, sve manje se doista sluša, čita i piše. A i kada se piše, to se čini van površine. Pitanje je i na koji način to što se piše uopće dolazi do publike. Primijetila sam da je meni ta pozicija dvostruka, trostruka, čak i četverostruka. Jedna je da sam žena-umjetnica, što me automatski pozicionira, jer i dalje smo daleko od ravnopravnosti polova u smislu da sam na svakom koraku svog umjetničkog rada svjesna da sam – žena. Defaultno stanje na Balkanu, a rekla bih i dalje, u zapadnom svijetu, jeste perspektiva muškarca u svemu, u svakom području. Ako je nešto ženski bend, onda se to i naglašava. To je jedan sloj od koga ne možeš pobjeći. Drugi sloj je da živim na prostoru na kome živim, da se mi i dalje bavimo… Ne mogu vjerovat da uopće postoji potreba da idemo na marš protiv fašizma, ali očito je da to postoji, da se to događa. Perpetuiraju se neki narativi koji su trebali bit zakopani prije 80 godina, ali nisu. A u svemu tome se još kao umjetnik pokušavaš izboriti sa nekom digitalnom šizofrenijom u kojoj živimo, sa algoritmom unutar nekog jezika koji se ne može uopće dogovoriti ni kako se zove, koji je razdijeljen na četiri jezika, ali se mi, je l’, međusobno razumijemo. Donekle dijelimo isti medijski prostor, a možda, ipak, i ne. A svi skupa smo, nekako, bili i ostali zapadna kolonija. I onda se u svemu tome ja nađem na nekoj platformi gdje se natječem sa Beyonce… Naravno da je to utrka koju ne možeš dobiti ni na koji način, jer nemaš početni kapital i resurse. U krajnjoj liniji, uvijek si taj kulturološki underdog u tom smislu. Vidim da su i u Bugarskoj na SoAlive Music Conference pričali o tome da je primjetno koliko algoritam izrazito ignorira muzičare i umjetnike sa ovog područja. Uglavnom, sve to skupa, taj neki ćušpajz unutar kojeg živim je ušao u album, ali mi se čini i da mi se puno engagementa događa bijesom, pa mislim da nam baš kronično treba ta nježnost. Svjesna sam da to može zvučati jako otrcano i kičasto, ali stvarno mislim da je nježnost sada jedan radikalan odgovor na sve.

Kao što si i sama konstatovala, veliki umetnici jedu male, veliki jezici isto tako jedu one manje… To je nešto što je globalni problem. Drugi deo priče je region: marševi protiv fašizma, klečavci, Ćacilend… A treći nivo je diskriminacija žena u mnogim segmentima života. Šta je ono što tebe prvo dotakne i zaboli?

Sara: Uh… Teško mi je reć. Ne boli me, nego me, zapravo, plaši cijeli diskurs radikalne desnice. Svjesna sam da živim u nekom svom balonu, ali, konkretno, kad pričam o ženskim pravima vidim neke pomake unutar svog profesionalnog života u posljednjih petnaestak godina, ali sam, isto tako, vrlo svjesna koliko te stvari samo tako mogu nestat. A ovaj rastući diskurs desnice… Ti vidiš da se cijela Europa naoružava i svo to silno oružje negdje mora u nekom trenutku puknut. Najveća me jeza prolazi od toga, a utočište nalazim u ljubavi i nježnim riječima. Živim s Dimitrijem Simovićem, koji je moj muž i partner, u privatnom životu i umjetničkom stvaranju. Šizofreno je sve to u čemu živimo. S jedne strane, raste ovaj cijeli narativ desnice, Thompson je najslušaniji hrvatski izvođač, a s druge strane, „Svadba“ je najgledaniji film, što je potpuno sumanuto. U emisiji „Nedjeljom u 2“ bio je prilog o nama dvoma kao miješanom hrvatsko-srpskom paru, odnosno miješanom braku. Meni je potpuno suludo da je to uopće tema 2026. godine, ali smo na kraju zaključili da je to očito tema. No, ja se u svemu tome i dalje jedva snalazim.

Da se dotaknemo i algoritma, temom kojom se i ti baviš i koja je, nažalost, postala nova realnost. Suština je da se survival kit značajno promenio…

Sara: Da, ti moraš bit cijeli produkcijski tim. Jer, nije samo da ja sad vama dam intervju, da me fotkate i da, u krajnjoj liniji, mi uopće imamo neki dijalog o svemu ovome, nego ja moram smislit kako te pjesme koje sam napravila treba komunicirati u formatu Tik-Tok posta, pa u formatu reela, zatim u formatu storyja… A to je sad posao, tu se gomilaju sati i sati rada. Gomila ljudi će reć da su sve te platforme svima dostupne i da svatko može nešto objavit. Da, ali kad je eter zagušen, onda nitko na kraju ne dolazi do izražaja. Algoritam je nemilosrdan i gura engagement da se što više ljudi zakači na nešto, a ljudi se obično zakače na polarizirajuće ili na najgluplje stvari, čast iznimkama. Zapravo se događa da, paradoksalno, malo toga ispliva. Dio toga je rezultat slučaja, a sve skupa se događa da se i dalje pune džepovi doslovno nekolicine ljudi koji drže sve te platforme i imaju kompletan medijski monopol. Tu se i slušateljske navike mijenjaju. Slažem se, to je nova realnost, ali mislim da smo na rubu toga da će se lokalno slušanje muzike fragmentirati, da će se naći neki novi načini ili vratit se na neke stare. Vidim da su, zapravo, i slušatelji zbunjeni jer, u krajnjoj liniji, jedan dio slušateljstva će prihvatit štogod im algoritam ponudi. Nije postojala pozicija glazbenog urednika bez razloga, sa svim svojim manama, mogućim potkupljivanjem, šta god… Ali, u trenutku kad sve prepustimo algoritmu, onda je ključno pitanje u čijem je vlasništvu algoritam, s kojim ciljem ga se programira i tko to radi.

Pretpostavljam i da si svesna da, ako se Beyonce ne može nadmašiti na platformama, da je tek ovo bitka koja se ne može dobiti…

Sara: Da, to mi je jasno. Isto tako, možeš imat masu toga protiv vlasti svoje države, pa i dalje plaćaš porez, je l’? Evidentno ne bojkotiram platforme, jer me tek onda ne bi bilo u eteru. No, isto tako sam, konkretno za ovaj album, poslala privatan email ljudima za koje vjerujem da im je stalo do moje glazbe. To mi se činilo puno poštenije i direktnije. U krajnjoj liniji, tako je veća šansa da će album doći do ljudi nego se nadati da će oni u svom zatrpanom feedu vidjeti da je nešto izašlo.

Apropo toga, bilo mi je super što smo sve dogovore vezane za ovaj razgovor obavili…

Sara: … emailom (smeh)! Ne znam uopće kako izaći iz svega toga. Činjenica je da ja sad masu vremena provodim radeći i postajući te snimke. OK, dugometražni format me čak i zanima, ali…

Ostajemo u digitalnom svetu, ali se selimo na teren produkcije. Primetno je da mlađe generacije dodaju sve više layera u svoju muziku, s obzirom da tako nešto lako percipiraju. Starijim ljudima više prijaju jednostavnije kompozicije po sistemu „ritam, bas i glas“, jer znatno teže „gutaju“ prenatrpane sadržaje. S druge strane, nekako u celom svetu imamo trend fuzije progressive rocka i lokalne folk muzike. Čak bih rekao da je to neželjeni, odnosno iznuđeni mashup, da mnogi muzičari to rade ne zbog toga što vole, već im je to način da prežive.

Sara: Apsolutno, mislim da o tome možemo govoriti. Zapravo, malo se o tome priča, znam da je to nepopularno reći, pogotovo iz perspektive ex-Yu zemalja, ali i Rumunjske, Bugarske i Grčke. Svi mi po istoku Europe bili smo siromašne zemlje koje nisu bile kolonijalne, mi smo i mali jezici, pa je jedini način da se pridobije nekakvo interesovanje zapadnih promotora da tvoja glazba ima elemente folklora. Onda oni na to znaju nalijepit etiketu i reći „OK, world music znamo prodat“. Pristajući na to, ti na neki način sam sebe kolonijaliziraš. S jedne strane, meni je lijepo da se proučava naša tradicija, jer ima sjajnih primjera. Nemeček je vrhunski bend, gdje je apsolutno briljantno da su se spojile tambure sa metal estetikom, a i tematski se to zaokružilo. Ima zaista uspješnih primjera, ali muzika se, isto tako, radi u uvjetima preživljavanja. Recimo, ja ni na kojem javnom natječaju ne mogu dobit sredstva za svoj album. Ti se možeš natjecati za kazališnu predstavu, za izložbu, za rukopis romana… To nikada nisu velika sredstva, ali na taj način nezavisna kultura preživljava. Kao glazbenik ti u Hrvatskoj možeš dobit sredstva ako radiš klasičnu glazbu, jazz ili folklor. Bilo što van tih kategorija smatra se zabavnom glazbom, odnosno smatra se da si na tržištu. Tako smo mi u paradoksalnoj poziciji da ja komponiram puno glazbe za kazalište za koju me pozovu radi moje vlastite muzike, na temelju albuma koji je njena posljedica. Međutim, ja ne mogu dobit sredstva van eventualnog deala sa privatnom izdavačkom kućom, ne mogu dobit nikakva javna sredstva. Mislim da je to, barem u Hrvatskoj, jedan od faktora zašto se glazbenici toliko okreću raznim hibridima sa folklorom.

Još jedan od trendova u savremenoj produkciji je kombinacija muzike iz emulatora i spoken worda, uglavnom su to varijacije na temu hip-hopa, trapa i duba…

Sara: Zanimljivo mi je sve to… Meni je, s jedne strane, drago da je Gen Z neopterećen time da se neke stvari mogu pustit u backing trackovima, jer je jasno da nemaš kompletan orkestar iza sebe. Ja bih full rado imala orkestar iza sebe kao Rosalia, ali to je preskupo. Evo, nakon deset godina sam konačno vratila živi bubanj u bend, dobro je da si to uopće mogu priuštit, a kamoli išta drugo.

Na kraju, da li i u kojoj meri čuješ, osećaš i doživljavaš nježne riječi oko sebe?

Sara: Doživljavam ih na (pre)malim stvarima, kako je Mita to opisao na jednom od albuma Igraloma. Mislim da su nježne riječi i neke velike geste, ali i vrlo male. Odabrat u nekoj situaciji ne reagirati ružno ili agresivno, ali i zadržat svoj stav i ne dat se smesti. Neki lijepi razgovori, čak mislim i geste tipa kad se ide na noćni marš za 8. mart. U suštini, i to su nježne riječi, jer to su poruke ljubavi.

Jesi li optimista da će nježne riječi, kojih definitivno u komunikaciji nema dovoljno, na kraju prevagnuti nad jezikom nasilja i agresije?

Sara: Ne znam drugačije nego bit optimista. Moram bit, inače se pakujemo i spremamo zalihe u podrum. Mislim da je svako umjetničko stvaranje neka vrsta vjere. Ja nemam djece, ali mislim da tako razmišljaju i ljudi koji su roditelji. Kad nešto stvaraš, to vjerojatno podrazumijeva da, ipak, donekle imaš vjeru da neka lijepa budućnost može da postoji.

Nenad Marić (Kralj Čačka): I dalje sam pesimista

Tagovi: Sara Renar