Kao da je bilo danas: Dan kada su otišli Zijo i Aljoša
U prometnoj nesreći na magistralnoj cesti Sarajevo – Mostar, na današnji dan 1986. stradali su članovi pop grupe Crvena Jabuka. Nešto ranije tijekom ljeta, izveli su nekoliko koncerata, a 6. 9. nastupili u grandioznom open free programu na Trgu Marksa i Engelsa u Beogradu.
Sve je to bilo samo zagrijavanje za planiranu veliku jugoslavensku turneju radi promocije njihovog debitantskog albuma objavljenog početkom proljeća. Prvi koncert turneje zakazan je u Mostaru i grupa je put krenula iz Sarajeva sa dva automobila. U jednom su se vozili klavijaturist Dražen Žerić, bubnjar Darko Jelčić i menadžer, a u drugom, u malom “fići”, bili su gitarist Zlatko Arslanagić Zlaja, pjevač Dražen Ričl (poznatiji kao Para ili Zijo) i bass gitarist Aljoša Buha.
Zaostali su malo za prijateljima, koji, stigavši u Mostar, nisu znali što se iza njih dogodilo. Nedaleko od Jablanice, cesta vlažna od kiše koja je tek počela padati postala je kobno skliska. U nesreći je Aljoša poginuo, a ozlijeđeni Dražen Ričl i Zlatan Arslanagić su prebačeni u mostarsku bolnicu.
Ozljede koje je zadobio gitarist Zlatan nisu bile kobne, ali Dražen je bio u teškom stanju i prebačen je na Vojno-medicinsku akademiju u Beograd. Nažalost, preminuo je 13 dana poslije.
Prođe avgust, srećo moja vrijeme da se rastane
Piše: Darko Juka (Jukine crtice, 2020.)
Stara je mostarska kirurgija toga dana bila blokirana, mostarska se mladost slila sa stadiona ”Kantarevac” i okružila to zdanje, iščekujući vijesti o sudbini mladih sarajevskih glazbenika koji su, pilot singlom ”Dirlija”, kasnije i albumom ”Crvena jabuka”, ”poharali” jugoslavensku glazbenu scenu. Dosta se godina izbrojalo od tragedije koja je obožavatelje toga kultnog sastava ostavila u šoku i nevjerici, od noći kada su, namjesto nježnih ljubavnih pjesama i onih sa značajkama r’n’r u tragovima, usne publike napuštali jecaji i uzdasi, a niz obraze im klizile suze…
U stravičnoj prometnoj nesreći, na putu za Mostar, kojim je trebala otpočeti njihova bosanskohercegovačka turneja, 18. rujna 1986. godine u Jablanici su nastradali 24-godišnji pjevač i gitarist Crvene jabuke Dražen Ričl i godinu stariji basist Aljoša Buha. Potonji je preminuo u vozilu hitne pomoći, na putu do Mostara, Ričl je u bolnicu primljen s po život opasnim ozljedama glave, a Zlatko Arslanagić Zlaja imao je više sreće…
Ričl (vokal i solo gitara) i Zlaja (gitarist) osnovali su sastav 1985. godine, a pridružili su im se Dražen Žerić Žera (klavijature), Aljoša Buha (basist) i Darko Jelčić Cunja (bubnjar).
U Mostaru je te noći bilo izrazito toplo, a novinar časopisa Rock Vlado Pandža, u listopadu te godine, prisjetio se kako je ozračje dodatno ”podgrijavao” dugo najavljivani koncert. U njegovu članku stoji kako se na ”Kantarevcu” okupilo oko 1500 mladih. Bilo je jasno kako nastup neće otpočeti u najavljenih 20 sati. Tehničari su, ugađajući razglas, u 20:25 pustili Jabukinu vrpcu, a već uz prve taktove dobro raspoloženje publike najavilo je nezaboravnu zabavu. No, onda je uslijedilo zaprepaštenje… Organizator je okupljene izvijestio o odgodi koncerta zbog teške prometne nesreće koju su doživjeli članovi Crvene jabuke. Stadionom je ovladao muk!
Pandža je zapisao kako su, pripremajući se za put u Mostar, članovi sastava i tehnike, odlučili poći trima osobnim vozilima i omanjim kamionom, krenuvši iz Sarajeva u poslijepodnevnim satima. Inače, bh. turneju organizirala im je zenička agencija ”Atlas”, a nakon Mostara bili su im zakazani nastupi i u Zenici, Bugojnu i Banjoj Luci. Prvi je automobil, kultnoga ”fiću”, vozio Arslanagić, a s njim su bili Ričl i Buha. Iza njih, u golfu, bili su Žera i Cunja. Treće je vozilo bilo zastava 1500, a u njemu se vozila ekipa iz ”Atlasa”. Prošavši Jablanicu, na opasnomu se zavoju ”fićo” zanio, prešao na lijevi trak i izravno sudario s kamionom vršačkih registarskih oznaka. U žurbi za Mostar, Žera i Jelčić prošli su mjesto nesreće, pokraj smrskanoga ”fiće”, ne sluteći kako su u njemu zgnječena tri njihova prijatelja. Međutim, kada su stigli na ”Kantarevac”, Para, Zlaja i Aljoša tamo ih nisu čekali…
Primicalo se vrijeme zakazanoga početka koncerta i nemir je rastao. Bilo je i ljutnje, uz pomisli kako su, neodgovorno, nekamo svratili na odmor. Žera je nazvao prijam mostarskoga hotela ”Ruža” u kojemu su trebali odsjesti, međutim ni tamo ih nije bilo. Tek se tada sjetio onoga smrskanog ”fiće” iz Jablanice i glavom mu je prošla pomisao na najgore.
– Drhtavom rukom okreće broj stanice milicije u Mostaru… Nemoguće! – izvješćuje ”Rock”.
Buha je podlegao, traje borba za živote Pare i Zlaje… Ispred bolnice nekoliko stotina mladih nude krv, sve što bi moglo pomoći…
Nakon cijele noći na operacijskomu stolu, javljeno je kako je Zlaja izvan životne opasnosti, ali i kako Ričl mora žurno u beogradsku Vojno-medicinsku akademiju (VMA). Helikopter iz Sarajeva je osiguran, ali se vrijeme pokvarilo pa su, poslije nekoliko sati, osigurali zrakoplov za let u glavni grad države. Zlatko je 29. rujna otpušten iz mostarske bolnice na kućnu njegu, a Pandža je zaključio tekst sa zadnjim podacima od 30. rujna, u nadi kako će Ričlovi mladost i snaga pobijediti očajne izglede…
Nesretni je pjevač i tekstopisac većine vječnih hitova Crvene jabuke preminuo dan poslije, 1. listopada 1986. godine, ne probudivši se iz kome.
Također za ”Rock”, poznati jugoslavenski rock kritičar Petar Peca Popović, s neskrivenom se tugom prisjetio kako je u radijskomu programu upravo na 18. rujna čuo i kako su ovozemaljske putove okončali James Marshall Hendrix (1970.) i Marc Bolan (1977.), zarekavši se kako više nikada neće slušati radio na 18. rujna.
Kao hommage Ričlu i Buhi, 13. listopada 1986. godine, u sarajevskoj je ”Skenderiji” održan koncert ”Pjesma za Crvenu jabuku”, kojemu se odazvalo mnoštvo vrhunskih glazbenih imena toga vremena. Već spomenuti Popović zapisao je kako je ta večer okupila predstavnike četiri različna naraštaja glazbenika Sarajeva, od Plesnoga orkestra RTV Sarajevo, Kemala Montena, Ismete Krvavac, Vajte, Indexa, preko Bijeloga dugmeta i Vatrenoga poljupca pa Merlina, Valentina, Hari Mata Harija, Gina Banane sve do (tada) manje znanih Maratonaca, Bolera ili sastava GruGru. Prikupljenih 150 ”starih miliona” uručeno je poslije, kao prva glazbena pomoć obiteljima Buha i Ričl, kao ”ohrabrujući presedan u jugoslovenskom šou-biznisu”.
– Povod za pesmu jeste bio tužan, ali nas je nesreća Crvene jabuke naterala da vidimo kako se još možemo zbiti i organizovati. Meni je srce tugovalo, ali se razum veselio takvom saznanju – zaključio je Popović za ”Rock”, dometnuvši kako je ”tri petine Crvene jabuke iznašlo snage da nastavi sa započetim rastom”.
Premda nisu kanili nastaviti s radom, baš kako je Popović poželio, a javnost tražila, Crvena jabuka smogla je snage za dalje. I sam je Žera, koji je potom postao prvo ime ovoga sastava, više puta izjavio kako su ”pritisak i traženje raje bili preveliki”. U siječnju 1987. u Splitu snimaju album ”Za sve ove godine”, posvećen Ričlu i Buhi. Snimila ga je preživjela trojka, ali bez promotivnih intervjua i nastupa. Nakon godinu dana medijske tišine, izlaze s albumom ”Sanjati”, potom 1989. s albumom ”Tamo gdje ljubav počinje”, da bi do šestoga albuma ”Nekako s proljeća” dogurali 1991. godine, uoči nadolazećega rata, zbog kojega odustaju od planirane turneje. Jabuka se ponovno okuplja tek 1995. i kreće na turneju po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Makedoniji. U album ”U tvojim očima”, koji su objavili 1996. godine, uvrštena je i nedovršena pjesma Dražena Ričla ”Sanjam te”.
Premda Crvenu jabuku danas olako svrstavaju u sarajevski pokret Novoga primitivizma koji je vladao početkom 1980-ih (u početku potkulturni, a kasnije kulturni pokret), čijim su pokretačima i nositeljima bili Elvis J. Kurtovich, dr. Nele Karajlić, mr. Sejo Sexon, Branko Đurić, Boris Šiber i Zenit Đozić, s uspjelim projektima Zabranjenoga pušenja, ”Top liste nadrealista”, Meteorsa, Bombaj štampe i Plavoga orkestra, Ričl je osobno isticao kako tomu krugu Crvena jabuka ne pripada.
Novi primitivizam jest, u prvomu redu, humor baziran na duhu obične raje i sarajevske mladeži ondanjih underground krugova koji je govor sarajevskih četvrti unio na javnu glazbenu i televizijsku scenu. Ričl i Arslanagić su, u srpnju 1986. godine, dali intervju novinaru ”Rocka” Dušanu Vesiću, podsjetivši na to kako su surađivali u stvaranju radijske emisije ”PRIMUS” (”Priče i muzike subotom”), preteču ”TLN-a”, koja je bila ”inicijalna kapisla za kasniju naglu ekspanziju novog primitivizma”.
– U nama se nakupilo dosta toga što nije funkcioniralo u okvirima novog primitivizma. On uglavnom nije bio rastumačen potrošačima kako je trebalo, sve je ostalo u okvirima šege i zajebancije. Na koncu konca, u jednom vrlo lošem svjetlu – kazao je tada nenadmašni Ričl poručivši, zapravo, kako Jabuka nije bila dio toga pokreta nego njegovom evolucijom.
– Neki ljudi zamjeraju nam onu Begovu džamiju, bašču, ibrik – kao, dosta je više tih stvari iz našeg lokalnog kolorita. Pa, najblentavije je bježati od svog! Šta ćemo imat’ svoje ako svoju pjesmu nemamo! Ta stvar (Sa tvojih usana) isto bi izgledala i prije i kroz sto godina. Totalno je vanvremenska, možeš da je baciš u bilo koji prostor i da funkcionira. – Ričlov je komentar u istomu razgovoru, u kojemu se osvrnuo i na pjesmu ”On je poput djeteta”, u kojoj su, kazao je, htjeli pozitivnog junaka, jer se (u Novom primitivizmu) ”pretjeralo sa negativcima, veličanjem nekih bandita, gangstera, jalijaša, džibera”.
– Toga je više stvarno dosta! – zaključio je tada Ričl, a ta njegova poruka lebdi sve do našega vremena, u kojemu, prisjećajući se njegove nesretne sudbine, ne mogu u mislima pobjeći od proročkih mu stihova:
