Na današnji dan: Boris Bele slavi 75

Rockomotiva
18.04.2024.

18. travnja 1949. u Gračacu je rođen Boris Bele, gitarist, vokalni solist i autor u ljubljanskoj rock grupi Buldožer.

Autor: Ivor Car

Intervju je prenesen iz “Pogleda“, subotnjeg priloga Novog lista, 2007. godine

Foto: Jože Balas

Ja sad… mislim… mi danas vjerovatno ne bi trebali ovdje svirati… ne… pa… pa… vjerovatno ste čuli. Umro je Johnny! Da, jučer, zapalio se u znak protesta zbog situacije u Poljskoj i ostalih svjetskih problema. Tu na Trgu Republike. Ja… Dobro, nekoliko riječi Johnnyju. Danas se u tuzi i boli rastajemo s tobom, dragi naš Johnny, i osjećamo se jadno i postiđeno – rekao je davne 1982. godine u zagrebačkom Kulušiću “slovenski genijalac” Boris Bele, što je ovjekovječeno na duplom live albumu BuldožeraAko ste slobodni večeras“.

Kad smo početkom prošlog tjedna dogovarali intervju s Borisom Beleom, osnivačem Buldožera, jedne od najvećih alternativnih jugoslavenskih grupa svih vremena, zamolio nas je za dan-dva razumijevanja jer je, nažalost, umro Uroš Lovšin, njihov gitarist na kultna prva dva albuma “Pljuni istini u oči” i “Zabranjeno plakatirati“. Belea smo zamolili da na početku razgovora posveti nekoliko riječi preminulom članu Buldožera.

Uroš je zakon. On je postavio osnovni koncept gitarskih aranžmana grupe Buldožer i toga su se morali držati svi naši kasniji gitaristi, ma koliko bili stilski različiti. Pored prva dva albuma, zajedno smo snimili i Nevino srce i Noć , našu zadnju ploču, što znači da je on možda jedini u tom bendu imao privilegij da je mogao kad god mu se htjelo ili mu je bolest to dopuštala doći i reći: »Dobar dan, hajde da zasviramo nešto zajedno«.

Pročitao sam negdje da do prošlogodišnje povratničke turneje niste slušali Buldožer. Koje su vam najdraže pjesme?

Teško mi je izdvojiti samo nekoliko pjesama. Lakše je s albumima. Najdraži su mi naš drugi album Zabranjeno plakatirati i koncertni Ako ste slobodni večeras.

Kako je došlo do ponovnog okupljanja?

Prošle godine, pred izlazak box seta Lik i djelo koji sadrži sve naše albume u CD formatu, pojavilo se pitanje kako ga promovirati. Izabrali smo najlakši i najprirodniji put. Održat ćemo nekoliko koncerata i odsvirati izbor pjesama sa svih albuma.

Kako ste preživjeli brutalni nacionalizam i ratove 90-ih na prostoru ex Jugoslavije?

Teško. Te krvožedne barabe su nam svima promijenile život.

Hrvatski novinski ilustrator i crtač Krešo Skozret izjavio je nedavno: »Danas su neka čedna vremena. Nekad se znalo što se nije smjelo, ali se ipak skrivećki moglo. A danas se sve može, a nema ničeg«. Kako danas gledate na doba YU-socijalizma? Koliko je slobode dopuštao taj sistem?

Krešo je to dobro rekao. Slobode si uglavnom imao toliko koliko si se usudio uzeti.

Cenzori su reagirali i na drugom albumu »odoh ja u nirvanu« bizarno pretvorili u »odoh ja u kafanu«. Kako to da nisu reagirali na Dobro jutro madam Jovanović , budući da ste aludirali na prvu damu Jovanku, a tu su još »vojnici u stroju«, »mrtvaci na broju«, »jeste li se ikad ljubili rano ujutro…«?

Mala ispravka. Nikad nismo smatrali da je Jovanović aluzija na Jovanku. To je naprosto pjesma o madam, ženi oficira JNA višeg ranga. A to je tako logično. Oficir, rat, žrtve. Što bi tu bilo tako sporno? No, bilo je svakojakih drugih primjedaba. Cenzorima je na primjer na tom albumu više smetala pjesma Jeste li vidjeli djevojčice, koja im je djelovala, citiram, »nekako previše pornografska«. Ili rečenica »Ličnu kartu molim!«, koju su jednostavno bez našeg znanja izrezali s master vrpce, a mi smo to primijetili tek kad je ploča izašla.

Zašto danas nema dobrog benda koji bi ismijavao važeće društvene vrijednosti i autoritete? Je li kapitalizam progutao i underground?

Teško pitanje. Ja za ove današnje ne odgovaram. Sve to zajedno i nema veze sa sistemom. I danas ima puno materijala za ismijavanje. Nekad smo pokušavali preko glazbe šarmirati i komunicirati s ljudima za koje smo smatrali da slično razmišljaju. Zar je moguće da ovi danas, uz sve probleme koje donosi ovo vrijeme, misle da neće imati dovoljno sumišljenika?

Jedan od jačih momenata duplog LP live albuma koncerta iz 1982. Ako ste slobodni večeras sigurno je In memoriam u vašoj kreaciji, kad ste ismijali umišljenost Johnnyja Štulića. Znate li kako je tada reagirao? Je li se naljutio?

Ne znam. Očito je ispao pametniji od mene i sve to jednostavno ignorirao. Vjerojatno je shvatio da to nije govor uperen protiv njega, već protiv neke neartikulirane mase bezrezervnih štulićopoklonika. No, pričali su mi prijatelji da su na koncertu vidjeli neke članove njegovog benda kako se za vrijeme toga govora slatko smiju i zabavljaju.

Zašto je 1980. iz benda otišao Marko Brecelj? Je li on bio »prelud«, preslobodan za Buldožer?

To sigurno nije mogao biti razlog. Mislim da smo svi mi iz Buldožera, skupa s njim, bili normalni.

Kad je prošle jeseni Brecelj odbio vašu ponudu da nastupi na povratničkoj turneji Buldožera, zahtijevao je odvojeni samostalni nastup istog dana i na istom mjestu, ali mimo Buldožera, što ste odbili. Kasnije ste izjavili da se Brecelj toliko brani od Buldožera da ispada da su mu godine u Buldožeru najgore u životu.

Koncept je bio promocija opusa grupe Buldožer, a ne Breceljevog samostalnog projekta. Jako jednostavno. Na koncertu Buldožera sviramo stvari Buldožera iz svih razdoblja postojanja. Brecelj je svojedobno itekako bio Buldožer i mogli smo zajedno odsvirati par stvari koje smo zajedno i napravili. On to nije htio.

Osobno mi je drag taj element Buldožera koji pjeva na hrvatsko-srpskom, odnosno srpsko-hrvatskom jeziku, sa slovenskim naglaskom. Kako su na počecima karijere reagirali u Sloveniji na činjenicu da ne pjevate na slovenskom?

Za Slovence smo mi savršeno vladali srpsko-hrvatskim jezikom, dok se drugdje to doimalo uglavnom simpatičnim pokušajem približavanja. No, nekim vodećim slovenskim kulturnim funkcionarima se to da ne pjevamo na materinjem jeziku nikako nije sviđalo. Čak su naše prve ploče bile skuplje, jer su bile dvostruko oporezovane. To se tada popularno zvalo porez na šund. Kad smo ’79. godine u Puli dobili nagradu za glazbu u filmu Živi bili pa vidjeli , sve se promijenilo. Mediji su javljali: Slovenci su dobili Zlatnu arenu!

Bio sam dijete koncem 70-ih, potpuno uronjen u punk, Novo vrijeme je i tada i sada bila svojevrsna himna tog doba, a i danas ova Breceljeva pjesma zvuči jako svježe. Kako je punk tada utjecao na Buldožer?

Slušali smo tada punk grupe, ali ne bih sad neke posebno izdvajao. Punk nam je kao pokret i glazba odgovarao jer je bio angažiran i beskompromisan. Za neke pjesme, kao što je Slovinjak punk, jednostavno smo posudili formu, no to smo radili i s bluesom i što ja znam kojim već glazbenim formama.

Najveći vaš hit ipak je bio Žene i muškarci iz 1980. Je li se u to doba moglo živjeti od prodanih albuma i glazbe?

Moglo se. No, ja sam se baš u to vrijeme zaposlio kao glazbeni urednik u firmi Helidon jer sam smatrao da ću kao slobodnjak koji živi samo od svoje glazbe morati raditi previše kompromisa.

Tko je najviše utjecao na anarhičnost Buldožera?

Mislim da je točnije što, a ne tko. Najviše je utjecalo tadašnje vrijeme i neki apsurdi tadašnje društvene situacije. Naravno, i Bijelo dugme kao preteča turbo folka.

Kako komentirate današnju masovnu popularnost narodnjaka među mladima, posebno turbo folka? Je li to bunt mladih, kako taj fenomen neki opravdavaju, ili sjajna glazbena podloga stvarnosti?

Nažalost, ovo drugo.

Rijetko je tko 1991. napisao tako dobru antiratnu pjesmu kao vi Vojno lice. Kako danas, ako nije postao lice s osmrtnice, izgleda mirnodopsko vrijeme našeg vojnog lica?

Vjerojatno mu se i danas iza čela kriju misli razorne snage, ali me to više ne zanima toliko da bih mu posvetio pjesmu.

Tagovi: ,

Vesti

© Copyright 2015 - 2024 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll