Rock n roll hronika: 10. 05.
FRED ASTAIRE (Frederick Austerlitz) – May 10, 1899, Omaha, Nebraska, United States – June 22, 1987, Century City Doctors Hospital, Los Angeles, California, United States
Filmski glumac, plesač i pjevač, austrijskog porijekla. Njegova scenska i kasnija filmska karijera trajala je 76 godina, i u tom je razdoblju snimio 31 glazbeni film. Posebno ga se povezuje s Ginger Rogers, s kojom je snimio deset filmova, koji su revolucionirali žanr glazbenih filmova. George Balanchine i Rudolf Nurejev ocijenili su ga kao najboljeg plesača 20. stoljeća, a općenito ga se smatra najutjecajnijim plesačem u povijesti filmskih i televizijskih mjuzikala. Američki filmski institut proglasio ga je petom najvećom muškom filmskom zvijezdom u povijesti.
Astaire je bio virtuozni plesač, sposoban prenijeti neozbiljnu pustolovnost duha, ali i duboke emocije, kada se to od njega tražilo. Njegova tehnička kontrola i osjećaj za ritam bili su zapanjujući; prema jednoj anegdoti, bio je sposoban, kada bi ga pozvali natrag u studio kako bi za specijalne efekte ponovio plesnu točku koju je snimio tjednima prije, reproducirati korake sa najpreciznijom točnošću, sve do posljednje geste. Astaireove izvedbe plesnih točki bile su cijenjene zbog svoje elegancije, ljupkosti, originalnosti i preciznosti. Inspiraciju je crpio iz raznih izvora, uključujući step i ostale afro-američke ritmove, klasične plesove te uzvišeni stil Vernona i Irene Castle kako bi stvorio jedinstveno prepoznatljivi plesni stil – koji je veoma utjecao na američki uglađeni stil dvoranskog plesa – te postavio standarde prema kojima će se svi budući plesni mjuzikli ocjenjivati. Koreografirao je sve svoje korake, najčešće uz pomoć drugih koreografa, prvenstveno Hermesa Pana. Njegov perfekcionizam je bio legendaran, baš kao i njegova skromnost i obzirnost prema kolegama plesačima; međutim, njegovo nesmiljeno insistiranje na probama i ponavljanim snimanjima nekima je predstavljalo teret. Iako je sebe ponajprije smatrao zabavljačem, njegova vrhunska umjetnička vještina priskrbila mu je golemo divljenje plesnih legendi dvadesetog stoljeća kao što su George Balanchine, braća Nicholas, Mihail Barišnjikov, Margot Fonteyn, Bob Fosse, Gregory Hines, Gene Kelly, Rudolf Nurejev i Bill Robinson.
Uvijek besprijekoran, Astaire je čak i u svojim poznim godinama ostao modna ikona, odbacivši svoje zaštitne znakove cilindar, bijelu kragnu i frak (koje je uvijek prezirao) i zamijenivši ih ležernijim stilom: sportskim sakoima, šarenim košuljama, kravatama i širokim hlačama kojima bi dodao dozu osobenosti koristeći staru kravatu umjesto pojasa.
Astaire nikada nije bio portretiran na filmu. Uvijek je odbijao dati dopuštenje za išta slično govoreći, “Koliko god da mi ponude – a ponude pristižu neprestano – ja se neću prodati”. Njegova je oporuka uključivala klauzulu koja zahtijeva da se njegov život nikada ne prenese na film; Astaire je komentirao, “Klauzula je tu zato što ne želim da moj život bude pogrešno protumačen, što bi zasigurno bio.”
1946 – Rođen Dave Mason (David Thomas Mason), gitarist, vokalni solist i suosnivač grupe Traffic, te autor nekih od njihovih najpoznatijih pjesama. Tijekom karijere je surađivao s mnogim izvođačima – Paul McCartney, George Harrison, The Rolling Stones, Jimi Hendrix, Eric Clapton, Michael Jackson, David Crosby, Graham Nash, Steve Winwood, Fleetwood Mac, Delaney & Bonnie, Leon Russell i Cass Elliot. 2014. godine je uvršten u Rock and Roll Hall of Fame, kao član grupe Traffic.
1946 – Rođen Donovan (Donovan Phillips Leitch). Bio je izuzetno popularni folk izvođač, gitarist i kantautor – protestni pjevač.
Donovan je postao popularan nakon serije nastupa 1965. godine u kultnom britanskom televizijskom showu za mlade – Ready Steady Go!. Nakon toga, postao je popularan po čitavom svijetu. Na samom startu svoje muzičke karijere, snimao je za Pye Records, a nakon isteka ugovora, započeo je uspješnu suradnju sa znanim muzičkim producentom Mickie Mostom, napravivši brojne hitove na brojnim top listama.
Vrhunac njegove popularnosti događao se između 1965 – 1970. godine. Postao je prijatelj brojnim zvijezdama iz svijeta pop muzike tog vremena, poput Joan Baez, Briana Jonesa, Bruce Springsteena i grupe The Beatles. Bio je i jedan od rijetkih muzičara koji je sudjelovao na snimanju pjesama, spomenutih Beatlesa.
Imao je stanovitog utjecaja na Lennona i McCartneya otkrivši im svoj način sviranja gitare (prebiranje prstima, umjesto trzalicom) 1968. godine. Nastavio je nastupati i u slijedećoj dekadi (1970 – 1980), ali sa manjim uspjehom.
1952 – Rođen Lee Brilleaux (Lee John Collinson), vokalni solist i frontman grupe Dr. Feelgood. Autentična i originalna R’n’R pojava. na žalost, preminuo je 1994. godine.
1952 – Rođen Sly Dunbar (Lowell Fillmore Dunbar), čuveni i iznimno cijenjeni reggae bubnjar. Proslavio se u kombinaciji s bass gitaristom Robiem Shakespeareom, kao Sly & Robbie. Kao duo su objavili mnoštvo albuma, jednako i sudjlovali na albumima drugih autora i izvođača.
1957 – Rođen Karl Hyde, vokalni solisti kompozitor, najpoznatiji kao frontman britanske electro-skupine Underworld. jedan je od osnivača multidiscopinarnog dizajnersko-filmskog kolektiva Tomato. Objavio je i nekoliko knjiga.
1958 – Rođen Vladimir Vlada Divljan
1963 / 1965 – The Rolling Stones snimili pjesmu ‘Come on‘ (Chuck Berry) za svoj prvi singl, a dvije godine kasnije su snimili prvu verziju vlastitog hita ’(I Can’t Get No) Satisfaction’, u Chess Studio, Chicago, s Beianom Jonesom na usnoj harmonici. Dva dana kasnije su snimili verziju u RCA Studios, Hollywood, po kojoj će postati jedna od najreprezentativnijih R’n’R pjesama uopće.
1970 – Blues projekt Hot Tuna, kojeg su pokrenuli gitarist Jorma Kaukonen i bass gitarist Jack Casady, članovi grupe Jefferson Airplane, objavili su istoimeni album. Za razliku od matičnog banda u kojem su svirali različite verzije psihodeličnog rocka, na ovom projektu su se posvetili blues izričaju akustičnog tipa, s folky primjesama.
1974 – Rock grupa New York Dolls je objavila drugi studijski album programatskog naslova “Too Much Too Soon”. Pošto je očekivani uspjeh izostao objavljivanjem istoimenog debitantskog albuma, momci su pokušali još jednom, ali, kako sam naslov govori, niti ovog puta njihov žestoki R’n’R nije zaintrigirao veći krug publike, tako da su momci jednostavno odustali od daljnjih pokušaja, u ovoj formaciji (ponovno će se okupiti u novom mileniju, barem oni koji su uspjeli preživjeti). Album je ostao kao testament vremena koji je najavio skorašnje promjene, najprije na newyorškoj, a potom i na britanskoj rock sceni.
1981 – Grupa Krafwerk je objavila osmi studijski album “Computer World“.
Kada je objavljen ovaj album, grupa je po prvi puta imala britanski broj 1 – singl “The model“, skinut s prethodnog albuma. Era započeta s eksperimentalnim prvim radovima Kraftwerk, konačno je krenula. Top liste su bile preplavljene različitim izvođačima koji su ponešto prigrabili od njihovog modela – bilo da se radilo o zvuku, korištenje ritam mašine, način vokalne interpretacije, robotiku, image, minimalističke obrasce, plesne ritmove, svjetonazor ili čak cjelokupni stil.
“Computer World” je album kojim su kročili u binarni svijet jedinica i nula opisujući ga kroz šest pjesama – ‘Computer world’, ‘Pocket calculator’, ‘Numbers’, ‘Computer love’, ‘Home computer’ i ‘It’s more fun to computer’. Sve pjesme su izrazito plesne, diskoidne i postale su česta meta kasnijih obrada, prerada i sampliranja. “Numbers” (s odbrojavanjem na engleskom, njemačkom, japanskom, kineskom, ruskom i italijanskom jeziku) će direktno utjecati na Afrika Baambaatu (kao i ostale protagoniste hip hop kulture još od ranije) i njegov rad. ‘Computer love’ je prva (od dvije) ljubavna pjesma iz opusa grupe Kraftwerk, a govori o odnosu čovjeka i kompjutera. U pjesmi ‘Home computer’ se koristi beskrajni zvuk napajanja kompjutera informacijama u datotekama. Čitav album je ozvučen kao “duša” kompjutera kojoj su Kraftwerk dali život i osobni pečat. Sve do praktične i široke primjene kompjutera mnogi kritičari nisu shvatili smisao ovog albuma i osporavali su mu vrijednosti. Upečatljiv omot su napravili slikar Emil Schult i fotograf Günter Fröhling koji predstavljaju četriri robota članova grupe, koje su momci i koristili na svojim live nastupima.
Bio je to drugi njihov album na kome su sve skladbe i vokalno obrađene (otpjevane). Također kao i u slučaju albuma “Trans Europe Express” i “The Man Machine”, i ovdje su pjesme otpjevane na njemačkom i na engleskom jeziku.
P.S. Ovo sam već i ranije bio objavio. Za mene, posebno, ovo je izdanje bitno, jer je to prvi LP koji sam kupio vlastoručno, svojim novcem, zarađenim od skupljanja kusura kruha i mlijeka. Album sam čuo na radiju u emisiji “Stereorama za diskofile” i svidio mi se od prve. Iako je zvučao potpuno drugačije od muzike koju sam do tada slušao, osjetio sam nekakvu jaku privlačnost u tim neobičnim (ali melodičnim) elektronskim zvukovima (moguće zbog moje tadašnje SF fascinacije). Nedugo poslje toga pojavio se u našoj (garešničkoj) knjiažri, gdje smo kupovali ploče, između ostalog. Neki moji prijatelji su na početku malo vrtjeli glavom i bili u nedoumici, ali su se s vremeno priklonili ovom iznimnom bandu.
1982 – Grupa The Birthday Party je objavila treći studijski album “Junkyard“. Album, bez sumnje, predstavlja najkreativniji doseg grupe The Birthday Party i jedan je od kamen temeljaca gitarističkog noise rocka. “Nabijen zvukovima saobraćajne nesreće!” – kako piše na omotu, album je u doslovnom smislu bio nepodnošljiva buka za tadašnju rock scenu, budući da do tada nitko nije snimio takav neobičan zvuk i imao sličan pristup na R’n’R sceni. Potpuno osokoljeni potpisanim ugovorom, inspirirani Londonom (zapravo, više razočarani samom scenom) i svim prednostima koje nisu imali u Australiji, The Birthday Party su zvuk s prethodnika “Prayers On Fire” usavršili do granice boli. To zaista toliko moćno pršti i reže, dok su im interesi za blues poput kompozicije ‘King Ink’ s prethodnika, ovdje uobličeni u izokrenuti, bučni, bijesni i bolesni rhythm and blues u pjesmama ‘She’s hit’, ‘Big – Jesus – trash – can’, ‘6” gold blade’, The dim locator’, ‘Several sins’, dok su valjajuće i brze kompozicije ‘Dead Joe’, ‘Hamlet (pow, pow, pow)’ i ‘Kiss me black’, potpuno izašle iz konteksta uobičajenog new wave i rock usmjerenja. Ovim albumom su The Birthday Party stvorili potpuno novi izraz u rocku kojem jedino pristaje izraz “alternativa” jer bez obzira koliko god vremena prošlo otad, još nitko nije uspio pravilno kategorizirati ovu opoziciju čitavoj sceni rocka osamdesetih godina.
Vinilna verzija nosila je 10 kompoziija, dok je cd dopunjen singlom ‘Release the bats / Blast off’ i drugom verzijom ‘Dead Joe’. Također vrijedi izdvojiti i omot albuma koji će kreirati dobar dio designa mnogih noise rock sastava. Album je doživio i promociju u John Peel sessionu, a uskoro će krenuti čitav niz izvođača inspiriranih radom The Birthday Party i ovim albumom – Butthole Surfers, Scratch Acid, Sonic Youth, Swans, Big Black, The Jesus And Mary Chain, Flipper, Laughing Hyenas, Cows, Dinosaur Jr…
Nick Cave – lead vocals
Mick Harvey – guitar, percussion (‘She’s Hit’), drums (‘Dead Joe’, ‘Hamlet (Pow, Pow, Pow)’), saxophone (‘Big-Jesus-Trash-Can’), bass guitar (‘Kewpie Doll’), organ (‘Blast Off!’), bass drum (‘Release the Bats’)
Rowland S. Howard – guitar, saxophone (‘Blast Off!’)
Tracy Pew – bass guitar
Phill Calvert – drums
1982 – Grupa Duran Duran je objavila drugi studijski album “Rio”, koji je na Billboard listi proveo 18 mjeseci, a kasnije je u brojnim anketama uvrštavan među najpopularnije britanske i svjetske albume. Uz naslovnu, najpoznatije pjesme s albuma su ‘Hungry Like the Wolf’ i ‘Save a Prayer’.
1983 – Grupa Ministry je objavila debitantski album “With Sympathy“, za Arista Records. Osnivač grupe i, tada jedini aktivni član Al Jurgensen, odsvirao je gotovo sve instrumente, osim bubnjeva, koje je odsvirao Stephen George. Ovo synth-pop-new wave izdanje poprilično se razlikuje od kasnijih albuma (industrial, hard & heavy), koji će proslaviti ovu grupu među “handbanger” publikom.
1988 – Prince je objavio deseti studijski album “Lovesexy“. Objavljen je za diskografske kuće Paisley Park Records i Warner Bros. Records. “Lovesexy” je jedan od prvih albuma koje je snimio u, tada novoizgrađenom, Paisley Parku (njegovom studiju). Fotografija na omotu albuma prikazuje golog Princea, zbog čega su ga neke trgovine odbile prodavati. Album nije bio toliko komercijalno uspješan u SAD-u kao njegovi prijašnji albumi, ali je zato bio uspješan u Europi. Na prvim izdanjima albuma na CD-u pjesme nisu bile odvojene. Sve su bile dio jedne datoteke, ali kasnije su ipak bile razdvojene. Godine 2017. Lovesexy je bio objavljen na streaming platformama u svojem neodvojenom obliku.
1993 – Britanska grupa Blur je objavila drugi studijski album “Modern Life Is Rubbish“, u produkciji Stephena Streeta. Bolji poznavatelji njihove diskografije ističu, da sva slava nasljednika ovog albuma “Parklife” (1994), teško da ikako kvalitetom i intrigantnošću može dosegnuti kvalitete ovog izdanja. Poslje ne pretjeranog komercijalnog uspjeha njihovog debitantskog ostvarenja “Leisure” (1991 – godinama kasnije Damon Albarn se prilično distancirao od ovog izdanja), momci su se ozbiljnije posvetili poslu, dobro proučivši muzičke klasike britanske pop povijesti (The Kinks, Small Faces, The Beatles, XTC, Madness…) i njihove utjecaje primjenili na vlastitim pjesmama. Album je odisao engleskom atmosferom i posjedovao anglcentričnu retoriku koja je imala popriličnog odjeka kod domaće publike, a to će se proiriti i na ostatak (ponajprije zapadne) Europe. S ovim albumom su udreni temelji onog što će godinu-dvije kasnije eruptirati u musički fenomen 90-ih godina, zvani Brit-pop.
1994 – G. Love (Garrett Dutton) and Special Sauce su objavili istoimeni debitantski album. U to vrijeme neuobičajen spoj bluesa, hip-hopa i pop senzibiliteta, prometnuo je ovo izdanje u prilično popularnu stvar, koje je prodana u 500 000 primjeraka, zaradivši zlatni certifikat. Također, pomalo neuobičajeno, ovaj je album uvršten u knjigu 1001 Albums You Must Hear Before You Die.
1994 – Grupa Sonic Youth je objavila osmi studijski album “Experimental Jet Set, Trash and No Star“, DGC Records. Već po samom naslovu albuma može se zaključiti kojim su nahođenjem Sonic Youth stvarali ovaj album. Lee Renaldo je oduvijek težio ka eksperimentalnom izrazu, Kim Gordon se motala po elitnom društvu manekena, foto modela i umjetnika, Thurston Moore je bio okupiran žestokom punk i trash svirkom, dok je bubnjar Steve Shelley bio jedini čovjek u sastavu koji nije pokazivao nikakve težnje prema bilo čemu drastičnom osim da se uklopi u ovo neobično društvo. Na ovom izdanju, članovi grupe Sonic Youth su pokazali interes za novim ritmičkim rješenjima i sasvim drugačijim gitarskim tretmanima koji zvuče poput sintesajzera, elektronske produkcije i kompjuterskih zvukova, u koje je zašla popularna muzička industrija početkom devedesetih godina. Iz njihovog zvuka gotovo su nestale bučne i glasne “total-trash” gitarske dionice, te su one svedene na jedan novi i profinjeniji tretman. Novi zvuk grupe zasnovan je na ležernoj i laganijoj ritmici uz prisustvo melodičnih harmonija i, naravno, obaveznih Renaldovih gitarskih dosjetki koje su potpuno ukomponirane kao prateći lajt motivi, koji opisuju literarni dio kompozicija. Uz pripomoć Butcha Viga i Johna Siketa koji se ovdje pojavljuju u svojstvu snimatelja, asistenta i praktičnog savjetnika koji su im preporučili neke sasvim nove tehničke mogućnosti (primjerice različite produkcijske efekte), sastav je ponovno preporodio svoj zvuk i obogatio kreativni razvoj s posve novim zahvatima. Zanimljiva činjenica ovog albuma jest da su gotovo sve pjesme prilično kratke u rasponu od 2 do 4 minute što definitivno potvrđuje da su i u tom sektoru Sonic Youth pribjegli promjenama. Album je kao i sva njihova prethodna izdanja dočekan i ispraćen s brojnim pozitivnim kritikama i komentarima, te nastavio slijed njihovih tržišno uspješnih diskografskih ostvarenja.
