Top 5 u 2025: Dragan Lučić
Mimika Orchestra je sa svojim živim albumom „Medzotermina“ ostvarenje bez konkurencije za kolegu Dragana Lučića, pokretača i urednika prvog crnogorskog muzičkog portala Mulj.net.
Kraj godine je vreme za rekapitulaciju mnogih aspekata života, pa tako i ostvarenja u oblasti muzičke industrije. Stoga, odlučili smo da (i mi) odaberemo najbolje albume na prostoru „od Vardara do Triglava“. Kako bismo izbegli subjektivnost u tim ocenama, odlučili smo da u pomoć pozovemo renomirana imena iz zemalja nekadašnje zajedničke države. Želja nam je da okupimo ljude koji prate i dobro poznaju scenu na ovim prostorima, pa, shodno tome, njihov vrednosni sud ima specifičnu težinu. Rezultate ove ankete objavićemo početkom 2026. godine.
Konačno smo uspostavili evrovizijske veze i sa Crnom Gorom… Iz „podgoričkog studija“ javlja nam se Dragan Lučić, višeslojni kulturni poslenik rodom iz Nikšića. Dragan je, pre svega, muzičar, s obzirom da je svirao bas u nekoliko bendova poput Dr Picasso, DST i Nedoderi, a trenutno je aktivan u sastavu Krajnji sjever. Istovremeno, Lučić je i pokretač, novinar i urednik prvog crnogorskog muzičkog portala Mulj.net, jedan od osnivača platforme za promociju crnogorske autorske muzike Bučan Pas, kao i filmskog festivala Rokumentarni dani. Što će reći: pravi čovek za Top 5 u 2025. Evo i njegove selekcije najboljih albuma.
1) Mimika Orchestra „Medzotermina“ (Menart)
Nakon „Altur Mura“ sam sa svakim otvaranjem regionalnih portala iščekivao taj završni dio trilogije Mimika Orchestre. Koliko god bila jasna činjenica da mogu bolje, drugačije i dalje od „Altur Mura“ koji je prethodio, „Medzotermina“ je nešto na šta nijesam bio u potpunosti spreman. Teško je uopšte pisati o ovom komadu umjetnosti. Ova trilogija, a posebno njena dva zadnja djela, više su od muzike, to je etnološko istraživanje, filozofski osvrt, ali i introspektivno putovanje autora i njegovih saboraca. Devet novih traka Maka Murtića i njegovog orkestra, ali i prethodno snimljeni materijali, zaseban su dio regionalne scene. Monumentalnosti devet pjesama, koje ovako moćno zvuče, novi sloj nanosi činjenica da je sniman uživo u Lisinskom.
2) [machina] „Folklor“ (machineria)
Iako sam se nagledao i naslušao muzike protekle godine, što kao neko ko vodi muzički portal, što kao obični muzikoljubac, jedno od najvažnijih muzičkih iskustava koje je donijela prethodna godina je prvi živi susret sa [machinom]. Igrom slučaja sam propustio ranije beogradske i sarajevske koncerte ovog benda, ali njihov dolazak na kućni prag, nikšićki Bedem fest, bio je susret svih susreta. Upoznavanje sa njihovom energijom uživo desilo se među zidinama tvrđave iz osmanskog perioda, za koju arheolozi tvrde da je važan lokalitet još od Rimljana. Upravo taj spoj istorije i kulture, koji je neminovno morao proći kroz modernizaciju i elektrifikaciju kako bi odoljeo zubu vremena, nešto je što jako podsjeća na atmosferu koju [machina] godinama gradi kroz svoj muzički katalog, a posebno na njihovom posljednjem albumu. Bilo je zanimljivo ne samo čuti kako zvuče „Munevera“ i „Mrli novi svijet“, već i kako će stare stvari koje je radio dvojac ušuškan u sobama i studijima širom Evrope zvučati kroz novi sedmočlani muzički filter. „Folklor“ je pravi album pravog benda. Izbalansiran, atmosferičan, osmišljen do zadnjeg detalja. Takvo je i njegovo živo izvođenje. Zaista su svoju muziku najbolje okarakterisali u press kitu: „folklor“ budućnosti – hronika vremena koje još nije došlo!
3) Bacili „Izvan etera“ (Color Blind)
Za one iz regiona koji nijesu upoznati sa tom činjenicom, crnogorska hip-hop scena je posljednjih par godina procvjetala. Broj albuma, EP izdanja i singlova je veliki, a pri tom se radi o veoma kvalitetnoj produkciji, autorkama i autorima. Jedan od takvih je i reper Bacili (Ilija Backović) koji je konačno objavio novo izdanje. Radi se o mini albumu „Izvan etera” koji nadograđuje sve ono što je radio tokom svoje karijere. Osim njega, materijal potpisuje i multiinstrumentalista Bellerophontes (Strahinja Kovačević). Zbog korišćenja složenih i izuzetnih sint i klavirskih kompozicija kao podloge, ovaj EP daje potpuno drugačiju atmosferu od one na koju smo navikli od regionalnih autora ovog žanra. „Izvan etera“ je jedna, prije svega, lična priča i borba, ali gradirana na takav način da je laka za tumačenje i za identifikovanje sa svime sa čime se autor bori kroz ovo značajno izdanje. Za tri tekstualne i dvije instrumentalne trake, Bacili je uradio i vizual, pa tim dodatno podcrtava konceptualnost izdanja.
4) Ab Re „Live @ Pashkanat ’25“ (Krokodil Studio)
Kada sam se prije nekoliko godina upoznao sa radom beogradskog sastava Ab Re, osjećao sam se kao kada sam devedesetih kupio kasetu „Ad Hoc Klića“, debi album benda Ništa Ali Logopedi. Nije to imalo puno veze sa tim što oba benda koriste harmoniku, već više sa činjenicom da su se na specifičan način tekstualno poigravali i razotkrivali sve zamke svakodnevnog života na ovim prostorima, a razbijenim formama svojih pjesama držali slušaoca u nekoj poziciji vječnog iščekivanja šta će se desiti u sledećim taktovima, na bridžu, refrenu… Novi materijal ove beogradske petorke je nešto što je ovako virtuozan sastav sa bogatom koncertnom istorijom, ali i onom vezanom za pozorište i cirkus, trebao uraditi nešto ranije. Bilo kako bilo, „Live @ Paškanat ’25“ donosi nesputanu energiju benda u najboljem svijetlu. Za one koji su pratili njihov rad, tu je dosta starog materijala, ali i „665“ i „Kostreš“, kao najave nečeg novog na čemu ova ekipa radi. Naravno, tu je i „Veš mašina“, pjesma koja je najbliže hitu, a za koju je prije par godine video odradio hercegnovski vizuelni umjetnik Linnch.
5) Ana Popović „Dance to the Rhythm“ (Electric Heel Records)
Možda ovom albumu nije mjesto na regionalnoj listi, ali to ću ostaviti urednicima. Naša najveća bluzerka je cijeli novi milenijum provela vanka. Prvo u Evropi, pa onda i u SAD-u. Naravno, još od albuma „Hush“ iz 2000. objavljivala je za svjetske etikete. Isti je slučaj i sa prošlogodišnjim albumom „Dance to the Rhythm“. Iako sam skloniji njenim full trotile bluz numerama, ovaj album ima nešto što nema nijedan njen prethodnik – neku čudnu savremenost, a opet prožetu njenim bluz lickovima koji ga ukorjenjuju u jednu od najstarijih muzičkih tradicija koju je Popovićka vješto nadograđivala godinama. „Dance to the Rhythm“ očekivano koketira sa brojnim žanrovima, prije svega diskom i soulom. Pored deset autorskih numera, našla je mjesta i za obradu Paul Simonove divne „50 Ways to Leave Your Lover“. Ali, ima tu i nešto više. Dok bi gotovo svaka od ovih traka u nekim drugim muzičkim i prije svega produkcijskim krugovima bila hit, ovdje su one dio jedne lijepo upakovane cjeline. Prateći njenu karijeru još od debija sa bendom „Hush“, ostao sam šokiran kada se prije par godina pisalo o eventualnom kraju karijere. Srećom, priča se nastavila, Ana je našla neku novu energiju u opasnom iskustvu koje je pregrmjela i evo je donekle drugačija, ali opet ona stara koju smo imali prilike da čujemo na par prethodnih albuma. „Ljudi pišu da bi zadovoljili kritičare, da bi prešli u mejnstrim, da bi udovoljili „blues policiji“, „rock policiji“, „bilo kojoj drugoj policiji“… Mi pišemo da bismo prilagodili naš nastup uživo. Da bismo inspirisali bend. Jer je nastup uživo ono što je za nas najvažnije“, tim riječima Ana Popović tumači svoje najnovije ostvarenje.
U prodaji reizdanje osmog albuma Električnog orgazma “Zašto da ne!”
