R.U.Lj.A – ‘Iza ponoći’: Zaista prijatno iznenađenje
Da “život piše romane” poznata je i milion puta pominjana krilatica koja se svima nama ponekad desi u stvarnosti, a da toga možda nismo ni svesni. Jer, da početkom leta nisam imao promociju svoje knjige u Smederevu, ja za junake priče koja sledi nakon ovog uvoda možda nikad ne bih ni čuo, pa sticajem tih okolnosti nikad ne bih ni bio u prilici da napišem ovaj tekst i da barem simbolično pomognem nečiji pažnje vredan trud, talenat i posvećenost rokenrolu. A to se već i te kako uklapa u mnoge stavove, o kojima godinama pišem; prvo o tome da rokenrol u Srbiji ne može propasti sve dok i u najmanjem mestu u njoj postoje “čuvari vatre”, ljudi zadojeni rokenrolom koji kao neki stožeri oko sebe okupljaju sebi slične i što je još važnije neguju i školuju rok podmladak. Druga dimenzija ove priče je još jedan dokaz da rokenrol u Srbiji nije mrtav i da, živ i zdrav (možda i nikad jači i važniji, ali teže primetan), postoji daleko od velikih medija, gurnut u potkulturu i margine, da egzistira uglavnom preko interneta i, fala Bogu, na živim svirkama.
Pomenute večeri u Smederevu, nakon promocije, dok smo u lepoj bašti tamošnjeg Centra za kulturu sedeli, slušali odličan lokalni bend Planet Caravan i uz piće ćaskali, o čemu bi drugom nego o rokenrolu, neko mi je s leđa, ne predstavivši se, tako da ga nisam čak ni video (možda uz neko pomalo stidljivo – Preslušajte ovo!), tutnuo u ruke CD koji tada nisam ni pogledao. Već sutradan, kad mi se već našao u kolima, iz čiste radoznalosti, ubacih ga u plejer i za divno čudo preslušah celog, jer mi se mnogo češće dešava da odustanem već posle prve dve-tri stvari. Tek nakon toga, pokušavši da odgonetnem ko se krije iza naziva (Raščansko Udruženje Ljubitelja Alkohola) ukucah ime benda na internetu (ali bez tačaka) i dobih gomilu spotova i podataka o bendu Rulja Inc. iz Lazarevca za koji sam čuo ali ih nisam slušao (a trebalo je), očito kvalitetan bend, ali koji u tom trenutku nije bio ono što sam tražio. Kako mi upornost obično nije, ali kad je tekst i pisanje o nečemu što mi je zanimljivo i jeste jača strana, među imenima na disku videh da je tu “glavni” Nebojša Marić i setih se dugogodišnjeg prijatelja Maronija, pa “zakucah i na ta vrata” i saznah da on sa ovim nema veze. Konačno pozvah i prijatelje iz Smedereva koji mi rekoše da znaju tog čoveka “iz viđenja” i da će pokušati da ga “nađu”. A sve iz razloga što su mi podaci sa CD-a bili krajnje šturi, gde nema čak ni imena članova benda o kom sam, preslušavši još par puta ceo album, da bih sam sebi potvrdio da je ova potraga vredna truda, rešio da nešto napišem. I tad mi se negde, sad već pred sam put na more, javio konačno Nebojša Neco Marić, glavni lik ove priče. I mnogo više od toga.
Elem, da pređemo konačno na stvar, grupa R.U.Lj.A iz Raške osnovana je još daleke 1990. godine, sa idejom da radi isključivo autorsku muziku. Još početkom tih devedesetih u tonskom studiju Radija Novi Pazar snimili su tri pesme koje nigde nisu objavljene, a traka sa snimcima, nastalim tih turbulentnih godina, netragom je nestala. Bend je u međuvremenu doživljavao brojne kadrovske promene, pa i kratke prekide u radu, a da je sve vreme, kao pevač i frontmen u njemu o(p)stajao samo Nebojša Marić, “čuvajući vatru” i boreći se da se ne ugasi.
Povremeno prestajući sa radom i dižući se ponovo “iz pepela”, uz veliku fluktuaciju članova, predvođena Marićem kao Poslednjim Mohikancem, grupa je u godinama koje su sledile stekla solidnu reputaciju u Raškoj oblasti, zabeleživši i jednu pobedu na Gitarijadi u Novom Pazaru, uz solidno lokalno sledbeništvo. U šarolikom sastavu, u kom je bilo i onih članova sa početka priče, grupa 2015. godine obeležava 25 godina postojanja, a godinu dana kasnije snima i u sopstvenoj produkciji izdaje album “Zaustavi život”, koji, budući da niko ne stoji iza njih, osim nekih živih nastupa na kojima su ga svirali, prolazi gotovo nezapaženo, da bi se nakon tri godine ponovo raspala, koliko razočarana zbog neispunjenih očekivanja, još više zbog životnih okolnosti, porodičnih i drugih obaveza i opšte činjenice da se u Srbiji od rokenrola (čast retkim izuzecima) ne može živeti. Ali, uporni Nebojša Marić ne odustaje i sakuplja novu postavu koja 2022. snima, i opet u sopstvenoj produkciji, izdaje album “Iza ponoći” koji, igrom slučaja, dospeva i u moje ruke. Ispočetka, pre nego što saznadoh o kome se radi, misleći da je reč o nekim “klincima” (kojima takođe valja pomoći) već sa prvim taktovima i pesmama shvatih da se radi o ozbiljnom bendu iskusnih muzičara koji sviraju melodičan rok, stilski najbliži zvuku iz sedamdesetih, po meni i najboljih godina jugoslovenskog rokenrola. U ovoj postavi grupe R.U.Lj.A, inače, uz pevača i frontmena Nebojšu Marića, uz mnoštvo gostiju, sviraju i: Andrija Vujanac Vujke i Đorđe Đole Milosavljević – gitare, Jovica Matović Šiljo – bas i Predrag Peđa Andrić – bubnjevi.
Album sa 12 pesama otvara “Samoća”, očito ranije snimljena, jer na Ju Tjubu se “vrti” odličan video spot snimljen 2020. godine. Iako ceo album nema slabog mesta i mada će onima koji ga celog preslušaju možda neke druge postati najomiljenije, grupa je očito kao na glavni hit tipovala upravo na “Samoću”, igrom slučaja jedinu koja uz pesmu “Bože”, u sebi sadrži i svojevrsni angažman u odnosu na sve druge mahom lepe pesme sa ljubavnom tematikom. “samoća” je inače, predstavljala i najveći produkcijski zalogaj, jer u njenom višeglasnom refrenu pored članova benda peva i nekoliko pratećih vokala (Tijana Milenković, Vesna Marić, Mirjana Sarić, Dragan Vukotić, Magdalena Mladenović…) od kojih se neki pojavljuju i u drugim pesmama.
I naredna pesma “Ne zaboravi” snimljena je 2020. godine i ima dobar video-spot i, kao i sve na albumu, elemente (da je sreće) potencijalnog hita.
Pesma “Ne moram te sresti” je lepa akustična balada malo bržeg ritma sa prikladnim višeglasnim pevanjem, dok još jedna balada “Budi tu” u sebi sadrži i sjajan pasaž u kome orgulje svira Vladimir Bulatović koji kao gost svira i na većini ostalih pesama, osim na prvoj, u kojoj klavijature svira Nemanja Savić.
Pesma “Iza ponoći”, po kojoj i ceo album nosi ime, je još jedna predivna balada u stilu Osvajača iz njihovog najboljeg perioda, uz koju (opet, da je sreće) zamišljam publiku sa upaljačima, mobilnim telefonima i horskim pevanjem, kao i uz pesmu “Njene oči”.
Pesma “Loša karta” ponajviše, kao i još neke na albumu, stilski podseća na Riblju čorbu, pa su, uz već pomenute grupe, ako njima dodamo i Alisu, Čuturu, Kerber, pa i Pilote”i neke druge – to muzičke koordinate u kojima se R.U.Lj.A kreće.
U jednoj od najboljih pesama na albumu “Tebe volim” u duetu sa Marićem peva Mirjana Sarić, a poen više (ima toga i u drugim pesmama) je izvanredna solo gitarističko preplitanje dvojice gitarista. Pesmu “Rekla je” ponovo obeležava odlično višeglasno pevanje, dok je pesma “Njoj” još jedna lepa ljubavna tema. Konačno (valjda sam ih sve pomenuo). “Pola je celo” je jedna od “najtvrđih” na albumu, besprekorno odsvirana, sve u stilu melodičnog rokenrola koji je i glavno obeležje grupe, čije sam pesme sa uživanjem preslušavao nekoliko puta uglavnom u kolima i, kako bi se na kojoj, stigavši do svog odredišta, zaustavio, nastavio bih ceo dan u sebi da pevušim njihove refrene, a da mi ne dosade. I, ako to nije odlika i dokaz slušljivosti i kvaliteta nekog albuma, onda ja ne znam šta bi drugo moglo biti. Jer, bez ikakvog preterivanja, ovaj album, meni do juče nepoznate grupe iz Raške, sadrži ni manje ni više nego svih 12 potencijalnih hitova, u zavisnosti kako već kome i u kom trenutku koja pesma “legne”.
Da kažem još da je muziku za većinu pesama komponovao njen gitarista Andrija Vujanac (osim poslednje pomenute – muzika i tekst Vladimir Pešić), a da su odlične (ni banalne ni patetične) mahom ljubavne tekstove pisali još i: Veljko Kučević, Andrija Vujanac, Goran Ćurčić, Nataša Vuković i Violeta Aleksić.
Album je sniman u studiju Češnjak u Kragujevcu pa su na njemu u pojedinim numerama osim članova grupe, svirali i Vojin Voja Ratković – bubanj i Saša Vujić Vuja – gitare, obojica članovi kultne kragujevačke grupe KBO.
Šta reći na kraju ovog prikaza (priče o grupi R.U.Lj.A) albuma nezasluženo (relativno) manje poznate grupe iz Raške, osim da mi se mnogo dopao i da će do daljnjeg ostati u CD-plejeru mog auta; da ću ga i dalje sa uživanjem slušati i uz njega pevati pesme koje su mi već ušle u uvo.
Da se radi o mladoj grupi rekao bih na kraju da su oni nove nade našeg rokenrola, a pošto su to već sve prekaljeni rokeri i muzičari mogu im “samo” poželeti da ih stigne barem delić slave koju svojim kvalitetom i posvećenošću zaslužuju. Jer, fali nam ovakvih grupa i ovakvih albuma, a biću i prvi koji će sa uživanjem otići na neku njihovu eventualnu svirku u Beogradu.
