U Iščekivanju Elvisa
Eto, piskaram intenzivno pet godina unazad, a nijedan tekst ne posvetih najvećem vokalu među najvećima. Da li zbog toga što sam se udaljio od njega, ili što mi je oduvek delovao malo sladunjavo, a u meni ipak kipi onaj sirovi, prljavi, siromašni i tamni rokenrol. Iskreno, ne znam, no sigurno je jedno, bez obzira što i ko kada mislio, on je najveći vokal u istoriji popularne muzike. Tu moram podvesti džez, pop, rokenrol i sve ostalo što se sluša u poslednjih sedamdeset i kusur godina. Naravno, reč je Elvisu Presliju.
Druga stvar je što je o njemu napisano gotovo sve što se napisati dalo, što se odigralo, možda i jeste, a možda i nije, ali su o njemu pisali svakako mnogo kompetetnije ličnosti no što sam ja. Ali ja imam jednu prednost u odnosu na sve njih koji su već sve ispisali o idolu klasičnog rokenrola. Ni u svojim najluđim fantastičnim snovima nisu mogli očekivati ovakav uspon, da ne kažem i zloupotrebu, veštačke inteligencije. E tu, u svoj svojoj pakosti, može se izvlačiti, ne samo glas, već i virtualnim putem odgledati koncert nekoga ko je još u prošlom veku počinuo.
Od kada je sveta i ubeleženog vremena u istoriji kulture, prvo glas, a zatim slika, a kasnije i zapis, umetnik je onaj ko se na neki način izdvajao od ostalih pripadnika svoje zajednice. U početku strogo autohtono, a kasnije i u globalnom okruženju, ređali su se slikari, pisci, muzičari i slično. Neki od njih su ostavili traga samo po predanju, a mnogi od njih i u vidu tadašnjih zapisa koji su im stajali na raspolaganju. Bili su hvaljeni ili osporavani, no u svakom slučaju zavređivali su pažnju. Za razliku od sadašnjih vrhunsko iskazanih umetnika, dobar broj je živeo i radio u siromaštvu, ali su dela ostajala za njima. Možda je baš ta upornost da se izađe iz životnog mulja i nešto uradi sa svojim životom i bila glavni pokretač njihovih umetničkih čula. Ipak, žrvanj života im nije dozvolio da budu drugačiji no što jesu. Vlastiti um, ruke i nadarenost, bilo je sve što su posedovali.
U hodu umetničkog stvaranja, življenja, ali i sanjanja, nedorečenost ljudskih veština davala je nekakav poseban ukus lepote, čak i onda kada su dela bila daleko od savršenstva. Valjda zbog toga što je iza njih stajao sasvim običan tvorac – čovek, sa svim onim iskušenjima koja su ga podvodila pod ralje života. Baš ta nesavršenost daje neobičnu lepotu umetničkog izražavanja. Kada se samo setim koliko puta se na koncertima čulo brujanje pojačala, koliko samo puta su prekidani vokali, gubio se zvuk gitara, ali je uvek ostajao onaj huk mase da ponese izvođača, da zajedno kliče sa njim u kasni noćni vetar ili da po kiši cupka sve do svršetka nastupa. I svi srećni. Da, za velike novce, ljubav ne cveta.
Lično, volim muziku Dina Dvornika. Lucidno otkačen Splićanin koji je krajem osamdesetih uneo podosta novotarija u ondašnji muzički koloritet. Bez ikakvih predrasuda krenuo je u osvajanje popularne muzike na svoj način. Prihvatio sam ga baš onakvog kakav je bio.
Lagati da ne volim Dugme i njihove albume, jednostavno ne želim, ne bi odgovaralo istini. Bend, Bregović i svi vokali, ostavili su traga, svako na svoj način. I njih sam prihvatio baš onakvi kakvi su bili, dosta rokenrola, malo popa, tu i tamo poneki bluz, a u svrhu popularizacije rokenrola i doza etno stvaralaštva je tu.
No, Bijelo Dugme i Dina Dvornika ne želim prihvatiti zajedno. Iz samo jednog razloga što Dino odavno nije sa nama, a da li bi on prihvatio mešavinu vokala i svoje muzike na pesmi od pre skoro pola veka, ne znam. A nikada se i saznati neće. Ono što je sklepao Bregović i savremena tehnika, meni se ne dopada. Jer evo, prođe četvrt veka, a Bregović nijednu novu temu sa Dugmetom nije uradio. Istina, punih tridesetpet godina nisu izbacili nijednu. Žalosno, ali sve se svelo na tezgarenje i životarenje od stare slave. Takođe je istina da je maher za popularnu muziku na balkanskim prostorima ali ono što je radio sam, odnosno nezavisno sa najpopularnijim bendom bivše nam zajedničke države, nije monetarizovao na željeni način. No, Bijelo Dugme, i bez Bebeka, nostalgično privlači pažnju. I donosi profit.
Ne želim da ikoga obmanjujem, od 1985. godine gledao sam svaki Dugmetov koncert u Beogradu. I nikada nisam bio zadovoljan zvukom, odnosno tonom. Zvučno na Hipodromu su tek bili katastrofa. U punom smislu reči i navedenog značenja.
Da se vratim na početak piskaranja, ali želim reći da isti pišem sa kažiprstom desne ruke, na mobilnom telefonu. Sam, bez ičije pomoći, samo sećanja, go ekran i volja da se ne složim sa nečim što, niti duše ima, niti smisla. No, profit, ipak, kakav takav, još jedanput Bregoviću napuniće trezor.
Iskreno, nadam se ugodnoj i dugoročnoj starosti, sa relativno solidnoj mentalnoj kreposti. Ali, sa druge strane, nadam se da neću dočekati da Elvisa Preslija čujem sa nekom novom pesmi u aranžmanu tzv. veštačke inteligencije.
Pozdrav od vašeg staromodnog Miodraga
