Darko Rundek: Svjesni sluga ili nesvjesni rob?

U Nišu sam imao osjećaj da smo ispod odjeće svi nekako goli i tople životinje bez krzna… Teško je uopće i izmjeriti koliki je Sandin utjecaj na moj život i umjetničko djelovanje… Vjetar je metafora vremena, karme, uzroka i posljedica, te hirova sila kojih nismo ni svjesni… Kapital je postao zmaj koji više nema personalnu dimenziju, on ima svoje potrebe i mora vrtit pare

Stoga, tête-à-tête sa Rundekom izgleda kao igrati za Zvezdu ili Dinamo u Ligi šampiona i nameriti se na Bayern ili Manchester City. No, i tu postoji bitna razlika. „Gvardiole“ će vam očitati lekciju, a moguće vas i poniziti ako im se za to pruži prilika ili im udarite na ego. Rundek živi „u širokom svijetu“, pa isti sa jednakom širinom i percipira. Stoga će vas u svakom trenutku tretirati kao sebi ravnog i biti beskrajno strpljiv, pa makar ga po hiljaditi put pitali hoće li obnoviti Haustor ili koje je značenje pesme „Šal od svile“.

Naravno, ta pitanja nisu ni bila razmatrana, kao ni mnoga druga koja idu pod odrednicu FAQ. Prosto, imao sam neopisivo jak osećaj da ne želim niti smem da traćim njegovo vreme, da druge uskratim za priliku da zavire u taj njegov „široki svijet“, a njega da taj isti svijet dodatno proširi provodeći vreme u Novom Sadu onako kako to on želi, a ne kako mu se nameće. Kao što znate, Rundek je trenutno na turneji u Srbiji, a sada je iza njega već pet koncerata: po dva u Nišu i Novom Sadu i jedan u Pančevu. Sredinom decembra Rundeka i Ekipu očekuje još pet nastupa u Beogradu.

Svih deset koncerata rasprodato je mesec dana unapred. I da ih je zakazano tri puta više, svi bi bili rasprodati. Jednostavno, Rundek je u Srbiji jedan od najomiljenijih umetnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Već desetak godina uz Rundeka je grupa vrsnih muzičara u sastavu Ana Kovačić, Igor Pavlica, Miro Manojlović, Silvio Bočić i Roko Crnić. Važno je istaći da oni nisu samo izvođači Darkove muzike, već je svako od njih u velikoj meri uključen u stvaralački proces i kreiranje novog materijala. I svi to rade zaista sjajno.

Na razne načine je u rad Rundeka i Ekipe uključena i pozorišna rediteljka i prevoditeljka Sanda Hržić, Darkova životna partnerka. Taj proces je obostran, životi i karijere dvoje umetnika su toliko isprepletani da je teško reći gde jedan počinje, a drugi se završava. Par je poznat i po raznim formama društvenog aktivizma, naročito u oblasti ekologije. U svemu tome učestvuju i ličnim primerom živeći život po „zero waste“ konceptu. Poznat je njihov stav da, ako želimo nešto da menjamo, treba da krenemo od svog tanjira i kante za otpatke.

Pored dva koncerta Rundeka i Ekipe, Novosađani su imali tri bonus ure kulture. Sanda Hržić je u Studentskom kulturnom centru predstavila knjigu Faridudina Atara „Jezik ptica“, koju je uz Darkovu pomoć prevela sa persijskog jezika. Reč je o jednom od najznačajnijih dela persijske i sufijske literature, knjizi koja je neizostavni deo svetske kulturne baštine i koju svaki dom treba da ima. Kroz dugo putovanje trideset ptica predvođenih pupavcem, najmudrijim od svih, knjiga govori o potrazi za suštinom, istinom i duhovnošću, te o večnoj povezanosti čoveka i prirode.

Baš kao i u životu, Rundek je i na promociji pratio svoju partnerku odsviravši „Znak“, „12 ptica“ i druge prigodne melodije. Ključna poruka koju zajedno šalju je da sebe ne smemo smatrati posebnim, već isključivo kao delić prirode, sveta, Univezuma… O takvom pristupu, slobodi i suštini života, svojoj partnerki, njenom i svom stvaralaštvu Rundek govori za Rockomotivu u narednim redovima.

Više od četiri decenije karijere je iza Vas. Šta vidite kada se osvrnete iza sebe? Čega se najpre setite, šta Vam prvo padne na pamet?

Darko: Prvo što mi je sada palo na pamet je moja prva gitara koju mi je tata poklonio. Zapravo, on je tu gitaru našao na tavanu kod moje strine na Trešnjevci, a ona je prije pripadala nekom mom stricu. Bila je to jedna crna gitara sa sedefasto bijelom zaštitom od trzalice i metalnim žicama. Tako sam ja počeo učiti svirati, ali ta gitara nije bila dobra. Imala je visoke i tvrde žice, što je moje djetinje prste jako bolelo. Nju mi je tata poklonio sa idejom da pratim njega i mamu kad oni pjevaju u društvu. Mama je lako i bez puno razmišljanja „lovila“ druge glasove i imala lijepu pjesmaricu. Oni su me nagovorili da, unatoč bolu u prstima, počnem učiti gitaru u tamburaškom društvu „Ognjen Prica“ u Zagrebu. Tamo je bio jedan Čeh koji je djecu učio gitari, s tim da oni najbolji uđu u njihov tamburaški orkestar. Ja sam tamo bio godinu dana i naučio sam osnove solfeđa i klasične gitare. I to je svo moje muzičko obrazovanje, nakon toga sam počeo da lovim ove harme koje se sviraju uz more i pjevam pjesme. I tu je sve počelo… Zapravo, počelo je sa jednom prekrasnom djevojkom koja je isto tu išla na gitaru, pa sam ja rađe dolazio unatoč bolu u prstima jer sam se zaljubio.

Evo Vas na novoj turneji u Srbiji. Dva dana Niš, Pančevo, pa dva dana Novi Sad i na kraju pet koncerata u Beogradu. Je li Vam naporno da toliko svirate ili zadovoljstvo i dalje nadmašuje umor?

Darko: Teško mi je reć da li je naporno. Ali, vjerojatno je. No, imamo dva dana pauze između tih pet koncerata, tako da to nije baš nagruvano previše. OK je, ja volim to. A voli i bend.

Te pauze Vam daju i malo više slobodnog vremena, pa možete da prošetate gradovima i vidite šta se kod nas dešava. Šta primećujete na ulicama, na ljudskim licima, kakvu atmosferu osećate?

Darko: Recimo, bilo je zanimljivo u Nišu. Tamo sam imao osjećaj da ljudima mogu prići golo ljudski, kao da smo svi ispod te odjeće nekako goli i tople životinje bez krzna. U Beogradu se može osjetiti veći utjecaj neke socijalne vibracije, a u Novom Sadu nisam puno šetao. Tu je već neka treća vibracija, ne znam kako bih to definirao. Valjda ima veze s tom ravnicom s jedne strane, a sa druge tu je ta mješavina mentaliteta koji nije samo “lalinski”, već pored starosjedelaca ima i ljudi koji su kasnije došli.

Kakav Vam je osećaj u Hrvatskoj, je li nešto slično tome?

Darko: Pa, ovisi isto tako o gradu i kraju. Kao što ovdje primjećujem razlike, tako je isto i u Hrvatskoj.

Postoji li neki Vaš “tajni grad”? Ako postoji, koji je to grad i zbog čega?

Darko: A postoji, da… Taj tajni grad je i Niš, i Novi Sad, i Beograd i Zagreb. To je, zapravo, isti grad, ali ne po formi, već po nekoj unutarnjoj vibraciji, po nekom zajedništvu u igri, uzajamnom poštovanju, čuđenju, po radosti života, otvorenosti, prijateljstvu… Taj grad je veoma muzikalan i pleše.

Svakako da nije tajni grad, ali je Pariz u Vašem životu bio veoma značajan. Kako je Pariz lično i umetnički uticao na Vas? Koliko takav grad čoveku ostavlja prostora da ostane autentičan i svoj, a koliko ga uzme pod svoje?

Darko: Recimo, Beograd su sada baš ušminkali. Ljudi ovdje kažu kako je tu kaos, čuda, pljačke, ovo i ono, a Beograd izgleda kao izlog šarenih slatkiša, sve su fasade super i friške, rasvjeta je odlična… Ljudi izgledaju prilično zadovoljni, sjede po tim kafićima, dobre su volje, tako da je moj dojam o Srbiji kako imate sreće što niste u Europskoj uniji. A u Parizu je puno više bijede, ima ljudi koji žive pod mostovima, ima klošara koji su potpuno izgubljeni na cesti, ima puno imigranata koji žive u mizernim uvjetima, puno međuetničkih i međuvjerskih napetosti, opasnosti od terorizma, tu je i policijska država koja je prisutna u uniformama na cesti… Dakle, Pariz uopće nije idiličan grad. Naravno, još postoji sjećanje na taj neki starinski, boemski Pariz. Ali, svako od plemena, koja su većinom iz bivših kolonijaliziranih krajeva došla u Pariz, donijelo je svoj folklor, melos, vibraciju… No, za razliku od Londona, u kome došljaci iz kolonija žive po getima i prilično su slobodni da se oblače u svoje nošnje i govore svojim jezikom, u Francuskoj postoji drugi pristup migraciji koji je neka vrsta siljenja na integraciju, što opet dovodi do napetosti. Onaj Pariz kojeg znamo iz bajke je dosta davno otišao u povijest. Na mene je taj grad utjecao tako što sam postao točniji, manje kasnim na dogovore. Sreo sam puno prekrasnih ljudi, neka učenja i grupe koje su bitno utjecale na moj život. Zasnovao sam obitelj, tamo mi se rodio sin koji je odrastao u Parizu i tamo smo dugo živjeli zajedno. Moja žena se puno više integrirala nego ja, možda zbog tog što sam češće dolazio u Hrvatsku. Ja sam, zapravo, u Parizu bio jedan privremeni došljak.

Tokom godina ste više puta redefinisali reč “sloboda”, tako da u poslednje vreme radije koristite reč “nesputanost”. Da li se u ovom vremenu i u ovom svetu osećate nesputano?

Darko: Hah… To je jako relativno koliko duboko to pitanje može ići i čime smo mi to sputani. Ponekad se osjetim nesputano. Mi, zapravo, sami sebe sputavamo. Sloboda je cijelo vrijeme u nama, ali je mi prekrivamo svojim unutarnjim komplikacijama i ograničenjima. Možda sam nešto slobodniji sad nego prije, bar se nadam. Malo sam pokušao raditi na tome.

Jednom prilikom ste rekli da “pokušavate odgovorno izračiti nešto što Vam se čini da daje smisao životu”. Jasno je da je to promenljiva kategorija, ali šta je to što mislite da Vašem životu u ovom trenutku daje smisao?

Darko: Hmm… Sada mi je pao na pamet onaj film “Stop making sense”. Čini mi se da smisao izmiče našem standardnom intelektu, tako da to ne bih mogao ni definirati. Čini mi se da je bolje razmišljati o tome kao o nekoj ulozi u cjelini u kojoj postojimo. Onda to ne bih ni nazvao smislom, jer ni ljudska vrsta ne može sagledati svoju ulogu u Univezumu. No, svakako može odigrati neku svoju ulogu u toj cjelini. Rekao je jedan mudrac: “Bolje je biti svjesni sluga nego nesvjesni rob”. Stoga je bolje svjesno služiti svojoj svrsi nego služiti nečemu samo misleći da znaš smisao. Tu svrhu ispunjavaš kada si “in tune” sa svojom funkcijom, a ona nema radno mjesto i opis službe. To prepoznaš ili ne.

Kada pogledam Sandu i Vas zajedno, prvo što mi padne na pamet je Kekinov stih “mi smo takav par”. Kako je i ona u umetničkim vodama, zanima me kako i koliko je na Vas uticala i promenila Vas kao umetnika?

Darko: Hvala Vam na tom pitanju. Uvijek nekako kada me pitate što me pitate, ja dajem odgovore koji imaju s njom bitne veze, a ne spominjem je jer se ni njeno ime ne spominje u pitanju. Ona je bitno utjecala na moj život i bila ne samo suradnik i partner, već često i vodič i davala mi je orijentire koje bih bez nje teško našao. Mogu reći da sam od nje puno učio, većina literature koja mi je značila je došla preko nje. Teško je uopće i izmjeriti koliki je njen utjecaj na moj život i umjetničko djelovanje.

U jednom podkastu, u kome ste zajedno gostovali, Sanda kaže da ste veoma osetljivi na zvukove, da čak i neke sitne i tihe zvukove registrujete i reagujete na njih. Pa, koji Vam to zvuci prijaju, a koji Vam smetaju?

Darko: Ona je osjetljivija od mene. To je ona, zapravo, o sebi govorila. Često mi govorimo o sebi govoreći o drugima. Ona ima taj problem da teško radi tu selekciju. Ja mogu prilično lako eliminirati nešto što mi ne prija, neki šum, zujanje, buku. Mozak je spreman eliminirati zvukove koji ga ne zanimaju u nekom trenutku ili u nekom periodu. Imaš onih frižidera u kuhinji koji rade li ga, rade, a ti nisi ni svjestan da su zujali sve dok ne prestanu. A kad prestanu, ti osjetiš olakšanje jer si ga automatski filtrirao.

U toj istoj emisiji Sanda ističe da veoma voli Vaš stih “cijelog života raspjevavam vjetar”. To me je navelo da vratim film i shvatim koliko je vetar kroz ceo Vaš život i karijeru važna tema: “brisani prostor”, “grane smo na vjetru”, “neka s moga vrata vijori šal od svile”… Zašto Vam je vetar tako važan? Je li on metafora slobode ili snage prirode koja Vam je, takođe, bitna tema?

Darko: To raspjevavanje vjetra je bilo u kontekstu da sam joj ja pomagao u prijevodu knjige “Jezik ptica”. To je bio primjer gdje sam ja našao neku lijepu jezičku formulu. Tu se radilo o nekom frulašu koji je govorio pred smrt u što mu je život prošao. I taj frulaš je rekao da je “raspjevavao vjetar”, što je, zapravo, lijepa metafora za sviranje frule. A vjetar je metafora vječne promjenljivosti. Čim si u vremenu, to je kao da si na vjetru, oboje te voze. Tako da je vjetar, zapravo, metafora vremena, karme, niza uzroka i posljedica. I, naravno, hirova sila kojih nismo ni svjesni.

Nedavno ste rekli da imate osećaj kako učite od svojih pesama. Šta ste to od njih naučili? Šta se dogodi kada tekst koji je izmaštan prođe kroz empiriju?

Darko: Ja uglavnom prvo pišem pjesme na muziku nekim zaumnim jezikom, čisto slažem vokale i konsonante u neke slogove koji još nemaju smisla, samo da bi ispunili svoju melodijsku i emotivnu funkciju u muzici. Kasnije im naknadno dodajem smisao, pronalazim riječi koje liče na to, pa se u tom procesu riječi nekako slažu i počnu se uzajamno vjezivati u neke smislove od kojih se nešto može učiti. Ne krenem od neke namjere da nešto kažem, nego mi je forma prizvala neke smislove. To je jedan proces za koji mogu reć da sam sretan što sam se u njega upustio, jer sam doista otkrivao neku ljepotu u jeziku i riječima, ali i u tom smislu, koji mi je nešto značajno rekao čega se ne bih sjetio bez tog procesa koji ima veze s formom.

Jedna od pesama sa izuzetno snažnom emotivnom porukom je “Kurdistan”. Je li ona inspirisana Sandinim i Vašim interesovanjem za persijsku kulturu? Ili je rezultat poznanstava sa nekim imigrantima u Parizu? Kako volite metafore, pesma bi se mogla odnositi i na bivšu državu (Jugoslaviju) koja više ne postoji, baš kao ni Kurdistan…

Darko: U cijeloj Europi se pojavilo mnogo imigranata koji su počeli dolaziti uglavnom sa Bliskog istoka. Razmišljao sam o tome kako gledamo na te ljude kao na neke divljake, a oni dolaze s područja na kome je bilo Perzijsko carstvo i puno starijih, dubljih i veličanstvenijih kultura nego što je naša. Na Bliskom istoku su nikle sve religije, sve mudre knjige, a Kurdi su mi bili samo simbol za jedan od naroda iz tog povijesno i kulturno bogatog i značajnog prostora. Zašto su to baš bili Kurdi? Ne znam, mogao je to biti i neki drugi narod da mi se to drukčije imalo… Čujem da Kurdi slušaju tu pjesmu, da je bila u nekom njihovom dokumentarcu, tako da se lijepo primila među Kurdima, osobito iračkim. Kurdi su vječni apatridi, kao što su bili i Židovi prije nego što su od Engleza dobili Izrael nazad. Zapravo, dobili su dio Izraela koji se povećava masakriranjem drugih starosjedelaca. Kurdi nikada nisu imali državu i možda je tako i bolje. I za Židove bi bolje bilo da nemaju državu.

Da Vas citiram: “Naša osobnost i egocentričnost su, zapravo, naš zatvor. Put ka slobodi je put oslobađanja od osobnosti”. Je li to možda razlog što ste oko sebe okupili ekipu multiinstrumentalista gde svi dobijaju puno prostora za kreaciju, što je Roko Crnić prvi posle Srđana Sachera koji je dobio mogućnost da bude autor nekih pesama? Je li to oslobađanje od osobnosti u praksi?

Darko: To se sve nekako kreće… Nekako su ti bendovi koje sam promjenio u životu na neki način ličili jedni na druge po ulogama ljudi koji su svirali u njima. Bend je lijepa stvar. Ima nešto što čovjeka stvarno ispuni radošću i smislom kad bend spontano napravi neke stvari zajedno, bez dirigenta. Onda imaš dojam da su tu sad neki viši dirigenti i da imamo naklonost sila, kak god to nazvali. Sa ovim bendom je jako lijepo svirat. U ovoj postavi u kojoj sviramo u Novom Sadu nema Roka jer smo krenuli u manje sastave koji su, zapravo, redukcija startne ekipe u manje timove. To daje više prostora lirici i sve nekako izgleda čitkije i prisnije. Uživamo tako radeći zajedno i igrajući se.

Kao što ste rekli, smanjujete ekipu na sceni. No, kako izgleda kada velika ekipa svira Vaše pesme? Kada se one obuku u ruho jazz orkestra HRT-a, pa se još izvode u Lisinskom ili nekom sličnom prostoru? Kakav Vam je osećaj kada čujete svoju muziku u takvom okruženju i aranžmanima?

Darko: Pa, nije loše. Prije se moralo predavati notni ispis svojih djela. Ja to nikada nisam pisao jer nije bilo potrebe, sve se pamtilo ili snimalo. I onda kad sam sve to ispisao, osnovne teme, harmonije, bas linije, linije vokala… pomislio sam “uuu, jebote, pa to je stvarno lijepo napisano i dobro zvuči”. Aranžeri pjesama bili su Miron Hauser, koji je napravio pet aranžmana, Luka Žužić je napravio drugih pet, a Mak Murtić dva. Baš su se nekako potrudili, čini mi se da im je to bio izazov i da su dali sve od sebe aranžirajući te moje pjesme za big bend. Nije mi samo drago čut te aranžmane, nego i da ih taj orkestar voli svirat, da se svi vesele dok ih sviraju.

Nažalost, mi u Srbiji smo ostali uskraćeni za Vaše nastupe sa Big Bendom RTS-a koji su iz tehničkih razloga otkazani…

Darko: Bez brige, biće toga. Dogovaramo se…

Imate li nekih sličnih planova, želja ili snova da svirate sa nekim velikim orkestrom? Recimo, Vlatko Stefanovski je nastupao sa Londonskim simfonijskim orkestrom i o tome govorio kao izuzetnom i neponovljivom iskustvu.

Darko: Ne, nemam. Ima nekih muzičara s kojima bih volio zasvirati. Srećom, imamo u Zagrebu nešto što se zove Impronedjeljak. To vodi Damir Prica Capri, nekadašnji saksofonist Haustora, koji se i tada, a s vremenom sve više bavi potpuno improviziranom muzikom, kao i grupa Cul-De-Sac, u kojoj ja sviram bas gitaru. Na tim Impronedjeljcima se skupe muzičari sa scene koji najčešće nisu u tom žanru ili to ne rade primarno. Ali, to i nije žanr, nego dođu ljudi zajedno razmjenit muziciranje i publiku. Zapravo, publike ima sve više, ali ponekad je znalo biti jednako toliko publike koliko i nas na sceni. To i nije primarno namjenjeno da zabavi publiku, već da prije svega mi nešto muzički razmjenimo. To mi je dalo i daje mi priliku da sviram s nekim muzičarima s kojima bi to inače bio cijeli proces da se organizira neki projekt, pa da dobiju neku ulogu u tome. Ovako se samo nađemo i sviramo zajedno. Na tim sam Impronedjeljcima svirao sa više zanimljivih i talentiranih zagrebačkih muzičara kojih doista ima puno. U zadnje vrijeme scena u Zagrebu baš obiluje dobrim i otvorenim muzičarima koji nisu ukalupljeni u žanrove niti zakucani u note kao klasičari. Zapravo, svi su spremni na suradnju i slušanje.

Pretpostavljam da Vam je prvi na toj listi bend Porto Morto, s kojim ste snimali i nastupali zajedno…

Darko: Naravno, i Porto Morto i cijela ta scena oko tog JeboTona koja je narasla. U njoj je i IDEM (Antun Aleksa) koji svira sa Porto Mortom, pa i bend Nemanja koji je iz istog tog kruga. Seine nije dio te ekipe, ali mi se baš dopao kao bend. Sad ima dosta autentičnih i mladih bendova koji često razmjenjuju muzičare. Recimo, ovi muzičari iz big benda se često pojave na tim sessionima, imaju i svoje paralelne projekte, tak da tu baš vrije.

A iza njih je Vedran Peternel, Vaš stari saradnik iz Pariza…

Darko: Da, on je baš aktivist i skuplja ljude, radi kombinacije, podržava, snima, miksa… On je veoma važan u cijeloj toj priči.

Poznati ste po društvenom, ponajviše ekološkom aktivizmu. Ne posustajete u tome, ali ne posustaju ni profiteri koji bi želeli da sve reke strpaju u cevi. Iako se „ovaj svijet pali i gasi zauvijek“, čini se da je ljudska vrsta blizu toga da svojom pohlepom zauvek ugasi ovaj svet.

Darko: Ovaj svijet kakav poznajemo možemo ozbiljno oštetit, ali da ga baš možemo ugasit… Nismo toliko moćni, ni sa svim atomskim bombama. Planeta će ostati tu, a vjerojatno i život u dovoljnoj mjeri da bude sjeme neke nove evolucije. Ali, ljudsku rasu možemo zatrt, to je sigurno. Nisam baš sklon pričanju o nekom marksizmu, ali baš sam danas razmišljao o tome kako smo svi žrtve jedne beštije koja se zove kapital. Ljudi kažu kako ima puno bogataša i kako su oni pohlepni… Ja to uopće ne vidim tako. Mislim da je kapital postao jedan zmaj koji više nema personalnu dimenziju, on ima svoje potrebe kao takav i mora vrtit pare. Para ima previše, one su se zagušile i više se ne vrte. Stoga se mora rušit, jer pare se moraju negdje reinvestirat. U te hidrocentrale, na primjer. Svi ti investitori koji bi prije bili dobrodošli sad postaju štetočine, jer oni moraju plasirat sve te silne pare. Muče se da smisle još nešto jer infrastuktura je već napravljena, sve moguće potrebe su monetizirane. Kamo više s tim parama?! Ne znaju kako da ih dalje vrte, pa je sad došla na red vojna industrija, sad je glavna priča rat. Kad napuniš pištolj u prvom kadru, on prije ili kasnije negdje mora opaliti u tom filmu. Ta igračka, taj posljednji krug tog kapitala, sad se mora vrtit kroz vojnu industriju i rat, jer to im je super sredstvo da sve poruše. A onda ponovo moraju da grade, pa će ponovo sve te pare da spale, pa da iznova grade nove profite i gomilaju… Mi smo stvarno žrtve tog jednog anonimnog zmaja kome ne znaš kako stati na kraj.

Srđan Gojković Gile (Električni orgazam): Sada nas bolje razumeju

Tagovi: Bojan Božić, Darko Rundek, razgovor, Sanda Hržić