Željka Veverec, Toni Starešinić i Leo Beslać (Mangroove): Glazba je „osveta“ životu

Željka: Mi želimo ljude, te iste koji smo mi, da nam potvrde da smo voljeni i da nismo usamljeni… Toni: Teško mi je gledat kako se sve vrijednosti na kojima smo odrastali i u koje smo vjerovali obrušavaju svaki dan… Leo: Muzika je jedna, isto kao što je i instrument jedan, a to je ljudski mozak. Flauta, bas i klavijature su samo alati

Nažalost, mnogi od umetnika koji su izvodili takvu muziku više nisu sa nama. Oliver Dragojević, Arsen Dedić, Gabi Novak, pa i oni mlađi od njih, poput Massima Savića i Matije Dedića, napustili su ovaj svet ne ostavivši adekvatne naslednike ili sledbenike. Dugo sam bio ubeđen u to… A onda je, na sreću, stvarnost počela da me demantuje, i to više puta. Kao zemlja sa izuzetnom tradicijom u pop muzici, susedna Hrvatska je dala i pregršt novih takvih bendova.

Jedan od sastava na koji se posebno moramo osvrnuti je zagrebački četverac Mangroove, koji čine Željka Veverec (vokal), Toni Starešinić (klavijature), Leo Beslać (klavijature, flauta i bas) i Silvio Bočić (bubnjevi). Svi od reda su vrsni i etablirani muzičari, a naročito su dobri kada nastupaju zajedno. Lično, najvećim kvalitetom ovog benda smatram savršen balans između zlatnih godina pop muzike i sadašnjeg trenutka. Mangroove definitivno zvuči sasvim moderno, a opet se u njegovoj muzici i te kako osećaju duh i dah sedamdesetih i osamdesetih.

Bend je nedavno objavio „Komad neba“, pravo remek-delo od albuma. Dok vam se pitke i zavodljive melodije ekspresno zavlače pod kožu, Željka vam kradom „prodaje“ i ozbiljne teme za razmišljanje kroz svoje metafizičke tekstove. „Smiješane najlakše se piju“, kao što davno reče Njegoš. A piju se lagano, prosto klize niz grlo, a ukus je takav da uvek želite još tog čarobnog, Mangroove napitka, kome je zaista teško odoleti.

Igrom slučaja, Novosađani su na nedavnom koncertu ovog benda u knjižari Bulevar Books prvi imali priliku da čuju kako ovaj sjajni album zvuči uživo. To je bila prilika da sa tri četvrtine sastava malo i porazgovaramo (ne znam kako, ali Silvio je uspeo negde da nam šmugne) o muzici i krizi srednjih godina. Ako ste ovih dana u prestonici Hrvatske, toplo vam preporučujemo da 7. novembra odete u klub Boogaloo, gde će se održati centralna, zagrebačka promocija „Komada neba“ sa svim gostima i solistima koji na ovoj ploči prate Mangroove.

Ja bih ovaj razgovor započeo isto onako kako ste i vi započeli svoj novi album. Tu ste. Ponovo…

Željka: Tu smo i meni je jako drago da smo tu. Mislim da ovdje imamo publiku, znam da su i prošli put bili krasni ljudi, da nam se javljaju na Facebook i slušaju Mangroove, ali se nismo dovoljno proširili i na ovaj dio, u Srbiji nekako nismo baš puno svirali. I kad smo prošle godine prvi put došli u Bulevar Books, nekako mi se činilo da je krenulo.

Toni: Baš nam je Facebook poslao podsjetnik da smo bili tu točno prije godinu i tri dana.

Niste mogli da odaberete bolji trenutak za koncert u Novom Sadu, pošto je nedavno izašao vaš novi album „Komad neba“. Jeste li zadovoljni kako sve to zvuči na kraju? Kakve su prve reakcije publike i javnosti?

Toni: Svakako, s jedne strane osjećamo veliko olakšanje, jedan veliki teret smo skinuli s leđa. Znali smo da imamo nešto dobro, vjerujemo u to, ali, opet, ti si subjektivan u tome, nisi svjestan da li si profulao nešto. No, s obzirom na sve kritike i komentare na album, izgleda da smo izabrali dobar put.

Željka: Najvažniji trenutak se dogodio onda kada smo mi bili zadovoljni. I to je uvijek tako, iako kad radiš album, ti nikad nisi sasvim zadovoljan. Jednog dana misliš da je to grozno, drugog dana misliš da je super, i to su sve normalne stvari, rekla bih. Ali, onog trenutka kada smo nekako mi sami bili OK s time, kada smo rekli „gle, to je ta priča, napravili smo sve što smo mogli“, onda je bilo lakše. Ako dobiješ dobre reakcije, a dobili smo zaista lijepe reakcije kritike i publike, iako još nije bila službena promocija u Zagrebu, naravno da ti to znači. Ja sam isto samo mali, tašti, ljigavi čovjek koji želi da ga hvale (smeh). Ne ograđujem se kad ljudi kažu „joj, sigurno su vam 100 puta rekli“… Ne, recite mi sto pedeset i peti put!

Toni: Sad je, zapravo, taj drugi dio cijele priče, koncerti i promocija. Tek smo krenuli, ovo nam je prvi koncert otkad je album izašao. Neke stvari uopće nismo svirali uživo, tako da je ovo njihova premijera ovdje, u Novom Sadu.

Željka: Naravno, ovdje je to nas četvero kao baza. Mi jesmo jedna moćna gomilica, ali na ovom albumu imamo puno gostiju. Morali smo se stvarno potruditi da i ovdje, gdje ne možemo dovesti cijeli zbor, goste i soliste, zvučimo puno i dobro.

Tajne postoje da bi se čuvale. No, postoji li neka tajna koju nam želite otkriti?

Toni: Ja nemam pojma… Imamo li mi neku tajnu uopće? Nećemo otkrivati honorare producenata (smeh).

Željka: Tu je sad jedna zanimljivost. Neki to mogu gledat u jednom smjeru, neki u drugom. Ja ću samo reći: ovo JE album krize srednjih godina, iako ih neki u bendu još nemaju. Ljudi koji rade nešto kreativno se uvijek pitaju „ima li sve to smisla“, „što sam ja u svemu tome“. Tu je i pitanje nekog smisla života, mislim da je Mangroove uvijek imao ta pitanja „jesmo li sami“, „trebamo li mi ovdje nekoga“… Mislim da je ovo album sa najviše pitanja poput „mogu li“, „ima li“… Tako je i ta tajna pitanje „je li ovo sve samo slučajno ili ima nekog smisla“. To je možda čak i prefilozofski, ali ako bih to htjela sažeti, to je, jednostavno, pitanje „zašto smo ovdje“.

Toni: Mislim da svaki novi album otvara sve više pitanja (smeh). Nismo više mladi, nadobudni i naivni i sve više se pitamo ima li sve to smisla…

Željka: … ali onda glazba daje odgovor i shvatiš da se smisao nalazi u tim prekrasnim stvarima koje su ljudi sebi omogućili kad sviraju. Kad se nađemo, kad zajedno sviramo, kad publika dođe i da nam energiju, kad pričamo i družimo se, kad putujemo, kada je lijep dan, pijemo vino, kavu… To je smisao: živi smo, tu smo!

Toni: Mislim da ima puno smisla u svemu tome. Što bih drugo radio sada da sam doma ili nedgje drugdje?

Željka: Sad je to pitanje da li ti sam pišeš svoj smisao ili je neko napisao za tebe neki plan. Čini mi se da su to previše „pametna“ pitanja za jednu jednostavnu pop glazbu, ali meni se to sviđa. Kada slušam neke pjesme pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, to su uvijek bile pjesme koje su imale jaku melanholiju i prekrasne melodije, a u tekstu se skrivala grozota tipa „sve će proći, nikoga nema, poslednja večer s tobom, jesen je počela kišom…“.

Toni: Ako je nešto negdje zapisano, ti sam svojim radom kreiraš za sebe svemir koga ne bi bilo da nisi išao to radit. Na neki način, ti si ga sam kreirao i usmjerio si energiju u to da se neke stvari pokrenu i sve si, zapravo, isprovocirao.

Svi kritičari ističu da se „Komad neba“ bavi krizom srednjih godina. Toga primetno ima, ali meni je dominantan utisak da ste vi, zapravo, ljudi koji su zaglavljeni između dece i odraslih, da odbijate da odrastete zbog toga što vam se ne dopada stvarnost oko vas i pokušavate da izmaštate neki svet u kome ćete se osećati dobro i sigurno.

Željka: To je sigurno tako, glazba nam to omogućava. Naravno da su svi to stavili u prvi plan, jer ja sam to rekla iako mi je Toni sugerirao da ne pričam o krizi srednjih godina (smeh). No, ti nemaš samo krizu srednjih, već i svih drugih godina, pa mislim da iz toga nekako proizlaze najbolje stvari, kada ti kreneš postavljati pitanja… Mi smo sada prešli četrdesetu i ne znamo da li je pred nama još toliko vremena koliko smo imali. Na kraju krajeva, svjesno se bavimo glazbom tek nekih dvadesetak godina. Kada osvjestiš te stvari, one ti daju neko iskustvo i mudrost da uopće možeš stvarati glazbu. Ne mislim da ljudi u dvadesetima ne mogu stvarati dobru glazbu, već je ona, jednostavno, drugačija. Kada smo krenuli, imali smo 23 godine, ali si mislio da je pred tobom sve i da je sve moguće, a sada mi je sasvim jasno da u onom trenutku kad vidiš da je sve moguće, da tada, zapravo, ništa nije moguće. To je ta ista točka, je l’? Sve nestaje, a tamo gdje sve nestaje, tamo sve i počinje. Tako da ja mislim da je ova kriza dobra za početak, ne vidim je kao nešto negativno. Nećemo kupiti Ferrari, jer nam bavljenje glazbom to ne dozvoljava niti nam je Ferrari potreban. Treba nam samo dovoljno velik auto da stanu sva oprema i dečki (smeh). Kriza će ići u tom smjeru, a mi ćemo se životu „osvetiti“ glazbom.

Ta metafizička razmišljanja su dovela i do toga da vašu naslovnu numeru otvori poznati ruski režiser Andrei Tarkovsky…

Željka: Naravno, oboje volimo znanstvenu fantastiku. Toni je geekovski lik, opsjednut stripovima, a ja sam više naklonjena Tarkovskom zato što, kako je i on sam rekao, njegovi filmovi nisu znanstvena fantastika, već su o ljudima. Nakon što sam pet puta pogledala „Solaris“, shvatila sam da je to, zapravo, priča o usamljenosti. To je ono kada on kaže „mi ne tražimo druge svijetove“. Mi, zapravo, želimo sebe, ne nekog različitog od nas, već upravo ljude, to zrcalo, empatiju, te iste koji smo mi da nam potvrde da smo voljeni i da nismo usamljeni. Uvijek kada idemo u druge svijetove mi, zapravo, tražimo sebe. Tako se to meni čini i zato mi se taj „komad neba“ činio savršenim da krenemo s njim.

Toni: I najbolji SF filmovi su uvijek refleksija današnjeg vremena, gdje s nekim odmakom dobivamo surovu stvarnost. No, postoji taj neki fantazijski svijet, pa to nekako lakše probavimo. Ali su, zapravo, SF filmovi često šamaranje današnjice.

A šta vidite kada pogledate gore, u ovaj komad neba pod kojim smo mi? Znalo je tu da bude kiša, oluja, vetrova, a znalo je da bude i sunčanih dana i vedrih noći…

Toni: To je upravo taj neki svijet koji stvaramo za sebe, gdje možemo gledati gore, dolje, tamo gdje mi želimo. Zapravo, voljeli bismo što više ljudi uključit u taj naš komad neba. Mislim da je ta glazba stvarno lijepa…

Željka: Oh, Bože, kad je Toni postao emotivan (smeh)… Ja volim vidjeti i zvijezde i Sunce, ali, zapravo, svi smo pod tim istim komadom neba i nekada, jednostavno, mislimo da su ljudi jako različiti od nas jer imaju različita razmišljanja. No, ispod toga se uvijek krije jedna te ista stvar: svi žele biti voljeni i prihvaćeni. U tim nekim trenucima uvijek mi se vrati kao bumerang to da smo ispod kože svi krvavi i isti. U to sam se toliko puta uvjerila bilo gdje da odemo. Čak i kad ljudi ne razumiju šta pjevamo, uvijek će nas povezati neka dobra energija.

Nešto veće od nas… Jasno je da ste tu imali neke altruističke ideje, ali u ovom vremenu u kome živimo „to nešto“ je najčešće kapital ili profit. Kako se vi, kao iskreni romantičari i oldtajmeri, snalazite u takvom vremenu i prostoru?

Željka: Ne dobro, često smo jako depresivni i anksiozni. Kao što sam već i rekla, često se pitamo ima li sve to smisla, Toni se stalno uzrujava i stalno ga nešto živcira, mene živcira nešto drugo… Jedina dobra stvar je u tome što smo nas dvoje dosta različiti, pa kada je on jako uzrujan, ja sam super i obrnuto. Osim što slušamo glazbu, odemo i negdje u prirodu, družimo se s ljudima… Nažalost, i pijemo (smeh). Jer, ne znam kako… Divim se ljudima koji imaju djecu, jer mislim da je to jako teško u ovom trenutku. Da smo imali djecu, ona bi već mogla imati dvadeset godina i kako sad i njima… Dovoljno sam anksiozna za sebe, kako se još brinuti i o njima? Ne znam, možda je to samo neka moja dijagnoza, ali je baš veliki strah.

Toni: Meni je baš teško gledat kako se sve vrijednosti na kojima smo odrastali i u koje smo vjerovali obrušavaju svaki dan. Negdje to mora stat, da li će završit na najgori mogući način ili će se nešto promijeniti, ali neki krah će se kad tad desit. Da li ćemo to doživjet ili nećemo…

Željka: Naravno da pratimo, vidimo i upijamo sve, ali s druge strane idemo u prirodu, pokušavamo ulovit ljepote koje postoje. Jesmo mi romantičari, ali sve nam je jasno i budemo jako… Ja znam biti jako grozna, ali onda idemo ulovit te ljepote. Danas je dobar dan, idemo u šumu, idemo na vrganje, putujemo negdje, vidimo ljude kao što si ti… Rekao si nam da je lijep album, to ću uzet i nosit sa sobom doma.

Toni: Sav taj novac, zapravo, i ne vrijedi toliko. Kad pogledaš na što sve troše pare ti ljudi koji ih imaju, taj novac onda izgubi svoju vrijednost.

Vas dvoje ste istovremeno i u braku i u bendu. I za jedno i za drugo kažu da je velika umetnost. Koja od te dve zajednice je vama kompleksnija i zahtevnija?

Toni: Kod nas je sve to jako isprepleteno i jako se lijepo nadopunjavamo i razumijemo, kroz sve krize prolazimo zajedno. Nekad je užasno teško provoditi cijeli dan s jednom osobom. Ljudi odu na posao, dođu doma popodne ili navečer, pogledaju film, popiju čašu vina i sve je super, idemo dalje u novi dan. A mi smo stalno zajedno. I, sad, nekad trebaš prostor za sebe, ali želiš biti i sa osobom koja te najbolje razumije, to je danas jako bitno. Često se mnoge stvari ruše jer ljudi ne razumiju jedno drugo.

Željka: Ti imaš i svoj bend Chui, ja imam svoj Je Veux. Ti sa Chuijem dosta putuješ, tako da nismo baš stalno zajedno. Ti imaš vikende sa dečkima, imate turneju, pa sam ja doma i onda se najviše volimo. Šalim se, naravno, ali mi smo i odrasli zajedno, upoznali smo se kada smo imali 24 godine. Često sam razmišljala o tome, jer puno me je ljudi pitalo „kako vi to, sad ste dvadeset i nešto godina zajedno, jedanaest godina u braku…“. Ja bih čak i voljela reći da je to nešto što mi znamo, tu neku tajnu, ali moram priznati da, ipak, postoji nešto veće od nas i da se ponekad zaista dogodi neka sreća da je, recimo, Toni takve prirode. Ili, ja volim reći da se njegova trauma jako dobro slaže s mojom traumom. Nekako se baš poklopilo, srećom, da je on takva osoba, a ja ovakva, da postoji ta neka kompatibilnost.

A u kojoj meri vaša ljubavna priča generiše muziku Mangroovea?

Željka: Mislim da je naša ljubavna priča, ta povezanost i sve ono što se događalo od 2004. godine, kada smo se i upoznali, definitivno utjecala na cijelu našu glazbenu karijeru. Ništa se ovako ne bi desilo da mi nismo zajedno, odnosno dogodilo bi se na neki sasvim drugačiji način i naše bi pjesme izgledale sasvim drugačije da smo ih radili s nekim drugim. E, sad, da li su naš brak i ljubav isključivo vezani za to… Pa, sigurno da jesu, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, mislim da je to jako povezano i da više uopće ne možemo ni zamisliti kako bi to izgledalo da nemamo taj odnos ili da smo samo glazbeni partneri. Glazba bi, svakako, izgledala drugačije.

Šta se dešava kada se vas dvoje autorski razdvojite? Recimo, kruži priča da na svom autorskom prvencu „I Glow“ nikome (uključujući i Tonija) nisi dozvolila da ti „čeprka“ po pesmama.

Željka: Tu opet dolazimo do toga kakvi su ljudi. Mogu reći da Toni ima drugačiju prirodu od mene i to je fantastično. Dok sam ja dosta eksplozivna i činim se kao neki ekstrovert, on na drugačiji način gleda stvari i to je jako dobro. Ali, jako mi pomaže ta njegova mirnoća i stabilnost, ta njegova drugačija perspektiva, tako da on nikada nema problema sa time da se meni nešto ne sviđa ili da ja ne želim nešto što je on napravio. Ali, moram priznati da ni ja nemam problem sa takvim stvarima.

Toni: Ponekad je čak i lakše kad se tako postave stvari: „to je tvoje, tu je tvoja zadnja, ovdje sam ja šef, tu je moja zadnja“. U Mangrooveu je to nekako nadopuna i ta glazbena linija je sve više zajednička.

Željka: Već smo se nekako navikli jedno na drugo i znamo što možemo očekivati jedno od drugoga. Koliko god ja govorim i zezam se da Toni uvijek moje pjesme upropasti, one su tako „upropaštene“ vjerojatno najbolje moguće. Ja sam pokušala na svoj način, a on mi uvijek kaže „evo, onda radi s nekim drugim, neka ti netko drugi napravi aranžman i svira klavir“. Ja ponekad i zaprijetim, pa kažem „baš ću probati“, ali imam osjećaj da, kad bi se to zaista i dogodilo, da to više ne bi bio Mangroove, već nešto sasvim drugo.

Toni: Ja sam istu stvar naučio iz suradnje sa „Je Veux“ i nešto od toga primjenio na novi album Mangroovea, tako da je sve dobro ispalo.

Željka: On uvijek želi puno. Ja mislim da je manje više, on misli da je više – više i najbolje.

Koliko je lako (ili teško) praviti ovakvu muziku kada imate tako bogato nasleđe poput Gabi Novak, Meri Cetinić, Josipe Lisac… ? Naravno, lista se sa njima ne iscrpljuje, samo sam želeo da istaknem poznate ženske vokale jer je i Mangroove bend sa autentičnim ženskim vokalom.

Toni: Nekako se uopće ne opterećujemo time. Sve to mi imamo negdje u sebi. Ono što je najbitnije je ne biti početnik i reći „ja sad hoću raditi kao i ovaj“.

Željka: Da, uvijek možeš upasti u tu zamku da želiš raditi po nečemu, kao kada si jako mlad. Ili obrnuto: jako se bojiš da nikako ne bi želio tako raditi. I onda postoji taj jedan dio u kreativnom stvaranju kada se moraš odmaknut od svega toga, mada se ne možeš istinski i duboko nikada odmaknut, jer ti si sve ono što si čuo i doživio. Ja sam sigurna da u meni žive i Gabi, i Tereza i Josipa, jer sam ih ja slušala i volim ih. Ali, onda se moraš nekako odmaknut, a onda opet i prihvatit. Mislim da je jako bitno prihvatit sebe, što nije lako, ali da se prihvatiš u tom smislu da pronađeš svoj zvuk na svom jeziku, koliko god to ljudima zna biti problem. Nekad se tome jako opireš, jer to je nešto što nikad nisi čuo. Ti si uvijek slušao nekog drugog ko zvuči drugačije od tebe. A kad čuješ sebe, ti kažeš „joooj, to je grozno“.

Toni: Nismo učili glazbu od nekoga iz Brazila, već od nekoga iz Hrvatske. To sve postane dio tebe, samo ti imaš svoj filter i iskustva kroz koja to izlazi na neki tvoj način. Dosta ljudi ima problema sa time da nađe svoj sound, pogotovo kada su vokali u pitanju. Neki napišu tekst, pa onda to pokušavaju nekako uglazbit, a to ponekad bude jako nezgrapno. Ili imaju neku melodiju, pa na nju nešto lijepe… I kada pjevaju na hrvatskom, to ima flow kao da pjevaju na engleskom.

Da malo „uznemirimo“ i Lea… Posle svih „mračnih“ projekata i bendova u kojima si učestvovao, kako za promenu izgleda svirati nešto lepo, pozitivno, ljubavno… ?

Leo: Pa, dobro, dešava se… Sada već osam godina (smeh). Evo, 4. studenog je tačno osam godina otkako sam ja odsvirao svoj prvi koncert sa grupom Mangroove. Ne znam, ja to ne gledam tako… Ja na muziku gledam kao kada, recimo, vidiš zvjezdano nebo u Lici ili u nekom drugom području gdje nema svjetlosnog zagađenja. To je sve muzika, vidiš sve moguće nijanse, kako neke zvijezde trepere na jedan način, vidiš zvjezdanu prašinu, planete… To je sve skupa najljepše na svijetu. I onda uzimaš i miješaš ono što ti se u tom trenutku sviđa, što te u tom momentu vozi.

Dobro, ali ono što ti sviraš su, da kažemo, dve krajnosti. Mangroove je pop-rock, nu jazz, soul, a Nemečekov krautrock je na sasvim drugoj strani skale. Dva ekstrema, kao Dr. Jekyll i Mr Hyde. Ko si ti, zapravo, u celoj toj priči?

Leo: Pa… Sve to.

To je tvojih „pedeset nijansi sive“?

Leo: Pa, da… Ja u tome zaista ne vidim nikakvu razliku. Za mene je jedina razlika u tome da je muzika orijentirana više ili manje svirački. Recimo, grupa Mangroove je orijentirana jako svirački u smislu da se nikada ne odsvira isti koncert dva puta. A grupa Nemeček je više kao kazališna predstava, što znači da postoji neka naznaka režije, a uz režiju ide i scenski pokret. Ali, materijal je, zapravo, puno zaključaniji i rigidniji. I materijal u bendu Mimika Orchestra, sa kojim sam svirao dosta dugo, isto tako je rigidan, jer je u velikoj mjeri raspisan.

Toni: Dakle, najveću slobodu si pronašao u pop bendu (smeh).

Leo: Možemo to i tako reći, samo ne bih želio da ispadne kako ja nešto cijenim više od nečega drugog. No, meni je jako zanimljivo promatrati različite pristupe nečemu što ja doživljavam kao jedno te isto, a to je muzika. Ona je jedna, isto kao što je instrument za mene jedan, a to je ljudski mozak. Sve ovo (flauta, bas, klavijature) su samo alati.

Željka: Znaš li šta je super kod tebe? Osim što si multiinstrumentalist, ti si i pjevač, a to ti isto daje širinu koju nemaju baš svi multiinstrumentalisti. Drugačije možeš doživjeti neku pjesmu.

Leo: Da, s time bih se složio. To se najbolje čuje kod bubnjara, jer neki bubnjari razumiju pjevače, a neki ih ne razumiju. Recimo, Silvio je bubnjar koji razumije pjevače, odnosno razumije fraziranje ljudskog glasa.

Željka: Istina! Iako ne pjeva, on svira i gitaru, sluša i razumije što se događa u pjesmi.

Na kraju, imate li neki „dobar plan“ za buduće vreme?

Željka: Toni je rekao da se i dalje moramo osvećivati surovoj stvarnosti dobrom glazbom. A ja sam mu rekla da osveta, bar za mene, zahtjeva da je nekoga uopće briga (smeh).

Toni: Ja imam plan za sljedeću fazu mog djelovanja, a zove se „zla faza“ (smeh).

Pojasni to, molim te.

Toni: To ćete čut. I oni koji misle da im se nemam šta osvetiti… Osvetiću im se (smeh)! Skužiće to kad čuju.

Željka: Moj plan je da se nekako još više opustim i da imam što manje planova, jer obično uvijek bude neki plan, a dogodi se da na kraju nikakvog plana nema, da prihvatim život i postojanje kao takve.

Toni: Planova ima koliko hoćeš. Imam plan da smršavim, da prestanem kupovat stripove. Ja ih više nemam di staviti… Svaki put ja to planiram, a to se nikad ne ostvari.

Željka: Čekaj, ti imaš plan i da prestaneš piti?

Toni: Uuuu… To je sad pitanje preživljavanja, pričali smo o onoj krizi srednjih godina, kapitalizmu i svemu tome. Ipak, treba malo opustit mišiće (smeh).

Olga Kepčija: Osamdesete ne bi bile zlatne bez Novog talasa

 

 

Tagovi: Leo Beslać, Mangroove, Toni Starešinić, Željka Veverec