Jugosloven K: Rokenrol kao razlog za optimizam

04.03.2026.
Rockomotiva

Promocija knjige „Jugosloven K.Ivana St. Rizingera, Bulevar Books (25.02.2026.), Novi Sad

Koliko god se svi demoni trudili da to ponište, kulturološko objedinjavanje ex-Yu prostora sve više i bolje funkcioniše nezavisno od bilo kakvih političkih konteksta. Iako su mnogi 1992. godine mislili da je to kraj i za rokenrol na ovim prostorima, on je doživeo neverovatnu regeneraciju“, konstatovao je autor knjige. Samim tim, muzika i umetnost su najbolja spona među „braćom napaćenom“ i daju nadu da ćemo, makar na kulturološkom planu, uspeti da sačuvamo i održimo ideju o normalnom (su)životu za vreme nekadašnje države

tekst i foto: Bojan Božić

Nakon beogradske i kruševačke promocije, red je bio da se i Novosađani upoznaju sa „zapisima iz godina koje su pojeli skakavci“. Bulevar Books, svojevrsni novosadski hram književne i muzičke kulture, bio je domaćin ovog događaja, a solidno popunjen sprat knjižare potvrdio je da Ivan St Rizinger nije tikva bez korena. Naprotiv, njegovi koreni i jesu u Vojvodini, tačnije u Novom Kneževcu, ali ga je životni put smestio u Kruševac, odakle je pratio „godine zapleta i raspleta“, te ih smestio u nostalgičnu i dramatičnu knjigu „Jugosloven K.“.

Goran Šobić

Nakon uvodne reči Gorana Šobića Sirana, osnivača asocijacije Neki rok i dugogodišnjeg prijatelja i saradnika Ivana St Rizingera, reč je dobio Rodoljub Rođa Stojanović, osnivač i direktor izdavačkih kuća Multimedia Records i Multimedia Books. Inače, ova potonja je izdavač dopunjene i remasterizovane verzije „Jugoslovena K.“.

Knjiga je ozbiljan osvrt na ozbiljno vreme kada je muzika bila broj 1, kada je politika bila broj 4, a neke druge vrednosti su bile u fokusu svih nas. Kao neko ko poznaje Ivana već 35 godina mogu da budem zadovoljan što sam imao tu čast i privilegiju da smo prijatelji, a potom i zbog toga što sam uspeo da objavim ovo dopunjeno izdanje knjige, koja je 2020. godine doživela svoj prvi izraz, rekao je Stojanović.

Rodoljub Stojanović

Može li neka promocija knjige u Novom Sadu da prođe bez novinara i publiciste Bogomira Bogice Mijatovića? Teško, jer relevantnijeg čoveka za takvu vrstu događaja u prestonici, jednostavno, nema. Uostalom, Bogica je više knjiga napisao nego što ih je promovisao. Obraćajući se okupljenima, Mijatović je istakao da su i on i Rizinger iz mešovitih porodica, na šta je veoma ponosan, a to je, istovremeno, opredelilo njegove velike simpatije prema nekadašnjoj državi. U knjizi „Jugosloven K.“ naročito mu se dopadaju piščevi eseji između intervjua sa rok muzičarima.

Da budem iskren, meni su se ti eseji više dojmili od svih ovih intervjua, a koji su dragoceni jer mnogo govore o akterima i njihovim zabludama. Kroz te eseje sam video da je Rizinger vrlo darovit kao pisac, jer kroz svaki esej se provlače 2-3 rečenice koje nagoveštavaju da je reč o poeti. Intervjui su važni zbog toga što su rađeni u nevreme, sa ljudima koji su u to vreme dolazili da sviraju u Kruševcu. Grad je u to vreme bio mnogo življi, tada u Kruševcu nije postojao kafić u kome se slušala narodna muzika, naveo je Mijatović.

Bogomir Bogica Mijatović

Predrag Novković, zamenik glavnog urednika O Radija i autor podkasta „U 4 zida“, knjigu je, kako je sam rekao, pročitao za jedno popodne, jer bukvalno nije mogao da se zaustavi. I on smatra da su najveće blago Rizingerove knjige pasaži između intervjua. Oni opisuju ne samo te dve ratne godine, već i neke dečačke dane, autorovo odrastanje u Novom Kneževcu, leta provedena tamo sa babom i dedom, ali i grozno leto 1991. godine, kada je Rizinger bio u vojnoj rezervi u Suvoj Reci, kada se sve raspadalo, a mi toga još nismo bili svesni.

Taman sam toliko mlađi od Ivana da sam 1991. godine u jesen otišao u vojsku, direktno u rat. Delimično sam učestvovao u tim ratnim sukobima i gotovo u svakoj od tih priča sam prepoznavao sebe, pa sam valjda i zbog toga knjigu čitao tako brzo, s obzirom da smo generacijski blizu. Preporučujem svima ovu knjigu, ne zbog nekog lamentiranja nad Jugoslavijom, jer prošlo je puno vremena i mnogo mladih ljudi nema pojma šta je to Jugoslavija. Ali, u to vreme je postojao nekakav normalan život koji mi više ne živimo od 1992. godine naovamo, podvukao je Novković.

Predrag Novković

Autor knjige Ivan St Rizinger je istakao svojevrsni „melting pot“ koji se u njemu desio još od rođenja, s obzirom da mu je mama Mađarica iz Novog Kneževca. Kako kaže, nekadašnja država ga je oplemenila i u njemu stvorila sve ono što vredi i može da funkcioniše u bilo kom sistemu. Veliko je pitanje da li su srećniji mladi ljudi rođeni tokom ratnih godina i kasnije ili oni stariji, koji su videli kako izgleda normalno društvo, ali su ga tokom devedesetih izgubili.

Ono što je činjenica i što moram da kažem je da svi sistemi od devedesete, ne samo ovaj naš u Srbiji, pokušavaju da ignorišu činjenicu da je ta država postojala i da smo mi živeli u njoj. Imao sam nekoliko situacija gde sam gostovao na medijima sa nacionalnom frekvencijom, gde sam najljubaznije zamoljen da preskočim termine poput Jugoslavija, Tito i slično tome. Meni ni dan-danas nije jasno zbog čega se sve to dešava. Država se raspala, učinili ste sve od nje ostane samo pepeo, ali se i dalje plašite tog pepela, konstatovao je Rizinger.

Ivan St. Rizinger

Autor je zaključio da kao država i društvo u to vreme nismo imali nikakve šanse, te da smo u startu bili osuđeni na propast. No, danas je situacija znatno bolja, jer koliko god se svi demoni trudili da to ponište, kulturološko objedinjavanje ex-Yu prostora sve više i bolje funkcioniše nezavisno od bilo kakvih političkih konteksta. Iako su mnogi 1992. godine mislili da je to kraj i za rokenrol na ovim prostorima, on je doživeo neverovatnu regeneraciju. Rizinger je tim posleratnim godinama posvetio novo štivo koje će se zvati „Družina braće napaćene“, što je kovanica pozajmljena od Toze Rabase, frontmena Zvoncekove Bilježnice.

Jedna od posetiteljki promocije pitala je autora knjige čije mu reči iz tih vremena i dan-danas odzvanjaju u glavi. Kao odgovor na to pitanje, Rizinger je pročitao citat iz intervjua sa Margitom Stefanović iz Ekatarine Velike, što je, ujedno, najbolji zaključak ovog izveštaja, cele knjige, ali i svih „godina koje su nam pojeli skakavci“:

„Poželela bih mir, da ne moram da se opredeljujem za ružnu, manje ružnu ili neku treću stranu, već jednostavno da i dalje imam tu neku ljubomorno čuvanu privilegiju da o svemu imam svoje mišljenje, da stojim iza toga što radim i da puštam druge da rade ono što žele. Ne vidim zašto ne bi bilo mesta za sve nas, za svu našu decu, ne vidim zašto ne živeti s ljubavlju… State of grace – biti u stanju milosrđa“.


FOTO GALERIJA

Neki Rok dodelio nagrade za muzička dostignuća 2025.

Tags: , , , , ,

Zapisi

© Copyright 2015 - 2026 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll