Zoran Stajčić (Ravno Do Dna): Ime nas obvezuje da ne smijemo zasrat

„Evropa? Jedne sezone su u modi jazz i mini suknje, a u drugoj svi svršavaju pred Hitlerovim balkonom“… Glazbenim medijima se često dogodi da im sadržaj određuje ono što diskografi objavljuju… Uvijek je nekakva nit i vodilja da, šta god se klikne na portalu, to ne bude loša muzika… Nije bilo hrvatskog novog vala ili srpskog novog talasa. To je bio jugoslavenski novi val, jedno bez drugog nije moglo postojat… Zapad je napravio sistem za sve, a mi imamo sistem koji radi za one najveće.

U (novinarskom) poslu kojim se Zoran Stajčić bavi attention to detail is a must. Stoga, nije nimalo slučajno to da je njegov muzički portal Ravno Do Dna jedan od najboljih, ako ne i najbolji na prostoru bivše Jugoslavije. Čitajući njegove izveštaje sa koncerata ili recenzije albuma, mnogo puta sam pomislio nešto slično, samo što nisam imao dovoljno znanja, iskustva i veštine da to adekvatno i verbalizujem. Stoga, mogu da kažem da su njegovi tekstovi izuzetno kvalitetno štivo kako za ljubitelje muzike, tako i za novinare koji se njom bave.

Tokom nedavnog boravka u Zagrebu ukazala se prilika da se sa Stajčićem vidim i razgovaram. Rešio sam da mu „prodam“ foru, pa sam mu na kraju ovog intervjua pomenuo na šta me njegovo ime i prezime asociraju. „Pozorište u kući? Vasa S. Tajčić? Znaaam, tako su me zajebavali u srednjoj školi“, nije se dala stara kajla. Definitivno, Stajčića nije lako iznenaditi, bar kada je reč o muzici i kulturi uopšte. Ali, nema sumnje da će on iznenaditi vas, a sasvim sigurno će vam otvoriti i neke nove muzičke vidike i horizonte.

Mislio sam da ćemo razgovarati samo o muzici, barem sam takvu ideju imao, ali posle svih dešavanja u Srbiji i Hrvatskoj to baš i nije moguće. Dakle, šta se to dešava sa ove strane granice? Jasno je da vlasti u Srbiji ponovo izmišljaju neprijatelje među Hrvatima da bi opravdali pad rejtinga, opstanak Ćacilenda, budžet za EXPO… A koje je opravdanje za ponovno podgrevanje nacionalizma u Zagrebu?

Zoran: Ne znam ni ja. Sam sebi to isto pokušavam objasniti, što se događa i otkud to, ajmo reć, odjednom zastranjivanje u ekstremizam. Ali, kako je neki njemački politički magazin to dobro primijetio: kad god je u Srbiji loše, tad nekako i u Hrvatskoj krene bit loše. Vjerojatno je to još uvijek nekakav zakon spojenih posuda iako smo maltene 30 godina razdvojeno društvo. To je krenulo još prošle godine sa onim Thompsonovim koncertima i kulminiralo je na zagrebačkom hipodromu 5. srpnja. Do posljednjeg trenutka je sve to izgledalo kao komercijalni koncert, mada se to ništa i nikako nije uklapalo u nekakve komercijalne gabarite. Onda je ispalo da je to više-manje državni projekt, odnosno projekt stranke na vlasti. I tu su se nekako otvorila vrata, ohrabreni su neki koji nisu dosad bili hrabri da postanu glasni što se tiče radikalizacije nacionalizma prije svega. Opet, to je sve povezano i sa onim što se događa u Americi, sa Trumpom i hrpom desničarskih vlada i vlasti u okruženju. Ne mislim samo na Srbiju, pogledajmo Mađarsku, Italiju, Tursku… Dakle, sve je prilično zastrašujuće, ako ćemo iskreno. Naravno, tu su sad i te priče, antagonizmi Evropa – Rusija, povratak vojnog roka… Mislim da smo se nekako vratili u dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća. Jedan moj prijatelj je to dobro sažeo: „Evropa? Jedne sezone su u modi jazz i mini suknje, a u drugoj svi svršavaju pred Hitlerovim balkonom“. Valjda je to ta Evropa koju nismo okusili i doživjeli. Međutim, sad je očigledno doživljavamo. U tom smislu, ne znam što će biti, ne znam ni što je nekakav krajnji cilj tih radikala, jer mi sad nemamo nikakvu konkretnu ratnu opasnost, nitko ne napada, ne postoji neprijatelj koji je svima vidljiv. Svi žive u svojim nacionalnim državama, ja ne znam čemu ovakve stvari radit. Ovo se obično radi ako nisi u svojoj nacionalnoj državi, pa se želiš osamostalit, želiš ljude senzibilizirat na taj način. Ali, ovo sad… Ne znam, stvarno mi nije jasno. Ali, saznat ćemo.

Vaš portal Ravno Do Dna je po tom pitanju od samog starta pokazao visok stepen integriteta. Pisali ste o tome, suprotstavili ste se tom ludilu. Koliko je za vas i ostale medije u Hrvatskoj škakljivo baviti se tom temom?

Zoran: Pa, mislim da postoje situacije kako za pojedinca, tako i za medij di se mora odredit. Ja i dalje vjerujem u onu staru medijsku podjelu da postoje lijevi i desni mediji. Mislim da je čak i posljedica ovog što se događa ta nekakva benevolentnost mainstream medija koji, ajmo reć, imaju sistem da jedan dan zalijevaju ljude sa vrućom vodom, a drugi dan sa hladnom vodom, pa ti nikad ne znaš što se tu događa. Dakle, pridaje se pažnja svemu, a o ničemu se ne daje ni mišljenje ni stav. Ja mislim da medij, prije svega, treba posjedovat nekakvu odgovornost prema ljudima i zajednici, tako da se mi kao medij ne možemo pravit blesavi na ono što se događa, pogotovo ako se te stvari tiču same umjetnosti i umjetnika. Mi od početka godine imamo situacije da se proziva umjetnike, da im se prijeti zbog toga jesu li homoseksualci, jesu li ovakvi ili onakvi, što je sve počelo sa Eurosongom. Ako se bavimo umjetnošću, mi sve moramo gledat jednako. Ne da moramo, nego smo mi navikli tako. Inače, ne bi se bavili umjetnošću s ove druge strane. Stvari su, jednostavno, ušle u naš teren. Ne bi se mi bavili dnevnom politikom da ne moramo, bili bi najsretniji da samo recenziramo albume i idemo na koncerte. Ali, situacija je ljetos eskalirala na festivalima u Hrvatskoj, prvo na „Nosi se“ u Benkovcu, pa onda na FALIŠ-u u Šibeniku, prije toga su bili koncerti Bajage… Ne znam što se tog Bajage hvataju, to mi je baš smiješno. Na kraju su problematična i gostovanja plesnih ansambala sprske manjine i novosadskih folklornih društava u Splitu, tako da… Jednostavno, stvar se proširila i na kulturu i očigledno smetaju umjetnici, smetaju novinari, smetaju strani radnici… Svima netko ili nešto smeta, ali to tak ne može.

Očekivano, umetnici i intelektualci u Hrvatskoj su reagovali na ta dešavanja. Boris Buden, Vedrana Rudan, Ivan Grobenski… veoma jasno i glasno su pokazali svoj stav. Ipak, potrebno nam je više ovakvih glasova…

Zoran: Pa, mislim da su svi ostali isto tu. I Seine su javno osudili sve to, izašli su kao bend. Kad se priča sa njima, mislim da je jasno na kojoj su strani umjetnici, dosta njih su aktivni na društvenim mrežama. Naravno da takvo nešto ne podržavaju, jer očigledno tu nije samo nastojanje, ajmo reć, nekakva politička ili nacionalna agenda, nego samim tim se želi promijeniti agenda prema umjetnosti u smislu da ovo što smo imali do sad neko samo pokretom ruke makne sa stola i kaže „ne, ne, imamo sad jednog pjevača, sad se ovo cijeni, a ovo što je bilo više ne vrijedi“. Dakle, mi se vrlo vjerojatno suočavamo i sa tim da postoje pokušaji da se i umjetnička prošlost dobrim dijelom ponovo validira i briše po nekom ključu koji nije umjetnički, da tako kažem. Mislim da su se određeni strah i tjeskoba uvukli među sve, jer, na kraju krajeva, ni sami umjetnici nisu sigurni hoće li nekome zasmetati njihov koncert ili bilo šta. Mi više ne govorimo samo o rastezanju pojma umjetničke slobode, nego i slobode uopće. Mi imamo sad de facto nasrtaje na te slobode i na njih se iz nekih krugova, vlasti očigledno, gleda blagonaklono. To zaključujem po tome što se to ne sankcionira kako bi se inače sankcioniralo.

Koliko je jednostavno (ili komplikovano) biti Zoran Stajčić, urednik, novinar, muzički kritičar… bez bilo kakvih atributa poput „državljanin Hrvatske srpskog porekla“? Koliko je u ovakvom okruženju i u ovakvom trenutku moguće te stvari ostaviti po strani i fokusirati se na ono što radite?

Zoran: Pa, ja sam to ostavio po strani odavno. Ja se, jednostavno, bavim onim što najbolje znam, što dobrim dijelom volim i razumijem. Meni je poanta da se baš bavim tim i da postoji medij kroz koji se time mogu bavit, da ne postoje nekakve druge dimenzije. Bio sam u raznim medijima prije, sa nekima surađujem i sada. Međutim, uvijek je bilo situacija kao što je nekonzistentnost medijskih politika. Dakle, kako se zamijeni neki urednik, koji obično ne dolazi iz bazena novinarstva, nego iz nekog drugog, političkog ili ekonomskog aspekta, biva tamo postavljen, nije izabran, nego odabran, onda su se samim tim mijenjale i strategije. Ja sam od početka fokusiran na scenu i portal je nastao iz razloga da bi se dobio nekakav kontinuitet rada. Mislim da mi radimo jedan dobar posao i da ostavljamo u nasljeđe nekim budućim internetskim arheolozima što se sve događalo na umjetničkoj sceni tu kod nas i šire, koliko možemo pokriti. Dosta je tu stvari isprepleteno, mislim da je problem kod nas što, za razliku od zapadnih medija i društava, mi ne pazimo na svoju prošlost, loše je imamo arhiviranu. Zato smo u nekakvom sindromu Afrike da svaka generacija ponovno proživljava povijest ispočetka. Jako se slabo uči od prije, u smislu da se uči na pravi način, iz pogreški, nego se politizira s time. Zato i jesmo de facto uvijek na početku, pa smo kad prođe 30 godina odjednom u situaciji da imamo predratno stanje, čak i ako nema nikakvih opasnosti. Ali, da se vratim na ovo, kako je meni biti ja. Pa, ne znam, toliko sam pretrpan obvezama, možda je spas u tome biti zaokupljen svojim radom. Ne bih pratio scenu da nemam tu ljubav prema tome, da me nešto ne kopka da vidim šta je novo i poslušam kako neki već etablirani napreduju ili ne napreduju. Isto gledam da medij, a samim tim i ja kao novinar, ima društvenu vrijednost, odnosno vrijednost za zajednicu. Dakle, mi trebamo bit korisni određenoj zajednici, onoj kojom se bavimo, u ovom slučaju glazbenom i malo širom. Kod mene dosta toga proizlazi iz te neke odgovornosti. Ja volim dobit dobar album u ruke, ne volim dobit loš. S druge strane, isto mislim da sam razvio takav odnos prema svom radu. Imao bih problem samog sebe pogledat u ogledalu da radim loše i ofrlje i da sam svjestan toga, tako da uvijek dam sve od sebe. Pred novinarom je svakog jutra prazan bijeli papir. Čak je umjetnicima tu lakše, oni imaju nekakva prava, oni su nešto napravili, pa ne moraju bit inspirirani narednih godinu dana. Karikiram, naravno. U ovom poslu pitanje inspiracije je nešto što se ne postavlja, to je nešto što se podrazumijeva. I što se tiče ostalih uključenih, novinara i fotografa na portalu, svi oni imaju isti takav odnos. To je najveća vrijednost, jer ne može medij držat jedan čovjek. Dakle, tu mora bit tim i svi mi činimo taj medij. I svi imaju takav odnos da im je to važno i zbog njih samih. Mislim da je to najbolje moguće što se može napraviti.

Pa, da se vratimo na početke portala. Da li je naziv omaž jednom od najboljih albuma na ovim prostorima ili je to, pre svega, metafora za ono što živimo poslednjih… ko zna koliko godina?

Zoran: I jedno i drugo! Kad smo kolega Marko Podrug i ja pričali o imenu, on je došao sa tom idejom i rekao je: „Samo da ne nazovemo medij „music nešto, ovo-ono, generičko…“. I onda je predložio da se zovemo „Ravno Do Dna“. Em je upravo to, omaž još uvijek najznačajnijem i najboljem live albumu snimljenom na Balkanu, za koji ne znam ni da li će bit nadmašen, jer se tu moraju gledat nekakvi društveni okviri. S jedne strane, tada taj album nije bio samo album. S druge strane, to je bilo obvezujuće i za nas. Dakle, ne možemo sad uzet takvo ime i zasrat (smeh). Odmah je bilo bremenito po tom pitanju. I postavili smo stvar, pošto smo mi, naravno, dobili pedalu iz mainstream medija, onda je bila priča… Stalno su bila nekakva istraživanja koja su se uvijek svodila na to da nam dođu neki učeni japiji i kažu da ljudi više ne vole čitat. Ako i vole čitat, onda vole pročitat nešto kratko, ne vole opterećujuće sadržaje. Uglavnom, kao da su se ljudi pretvorili u amebe, da ne postoji ništa što bi, ajmo reć, moglo uć malo dublje u srž. To je bilo ono vrijeme kad je tek krenuo clickbait kao izum. To su se sati trošili oko toga kako pokvariti naslov i prevariti nekog sa sadržajem. Mi smo novinari starog kova, ne da nam je to išlo na živce, nego nas je mučilo. Tako je onda bila priča da, kad napravimo svoj medij, onda ćemo napravit sve suprotno što su istraživanja rekla. Dakle, tekstovi su dugački, analitički, u naslovu ne lažemo nikog, dajemo što je moguće više informacija u naslovu da vidimo da l’ ćemo stvarno ić „ravno do dna“ (smeh). Od početka je to bilo osmišljeno kao potez povjerenja, da se prema tom čitatelju, imaginarnom ili pravom, odnosimo kao u komunikaciji s nekim tko je prijatelj, tko je poznavatelj i s kojim možemo razmijenjivati informacije. I, naravno, mi smo ti koji biramo šta ćemo uzimati na sceni, jer glazbenim medijima se često dogodi da im sadržaj određuje ono što diskografi objavljuju. Dakle, treba recenzirat i pokrit sve što je izašlo. I, ko onda uređuje sadržaj? Urednik ne, nego diskografi i scena, a to onda nema smisla. Zašto jesmo to što jesmo? Valjda i zbog toga jer smo postavili ta ograničenja. Dakle, mi određujemo sadržaj koji ulazi unutra, što znači i ono što ne ulazi u to. Promijenili su se, dakle, i narativi. Prije je bilo dosta jednostavnije, nije bilo ni toliko izdanja. Govorim o periodu sedamdesetih i osamdesetih, diskografi su imali skroz drukčiju politiku, tako da su se tad mogla pratiti izdanja po onom sistemu „nečemu dobra ocjena, a nečemu loša“, jer toga nema puno. Međutim, kako smo ušli u eru DIY-a, hrpa njih objavljuje sama. Ima puno talenata koje treba pronaći, koji su nigdje, iza kojih ne stoji nitko. Treba maltene prepoznat neku scenu u začetku, pa smo se ravnali prema tome. Onda nam je sve ovo što smo radili u diskografiji u tom trenutku bio više kao „šum u komunikaciji“. Svi oni su to radili kao „business as usual“, a nisu gledali na to koliko uistinu nešto prate. Dakle, stvari su se i tu promijenile kad su se zgasili ovi „I&R departmenti“ u diskografiji, kad više nisu postojali unutar diskografskih kuća ljudi zaduženi da traže talente. Dakle, da idu po koncertima i kažu „ovo će bit punk, ovo će bit ovo, a ovo će bit ono“. Tako da smo mi to uzeli na sebe, taj pristup smo ugradili. Uvijek je nekakva nit i vodilja da, šta god se klikne na portalu, to ne bude loša muzika. Može to bit stilski razbacano u svaku ladicu, ali poanta je da netko tko prati ovlaš ili dubinski ne dobije lošu muziku ili informaciju.

Praktično, na taj način nije ni moguće doći do dna?

Zoran: Da, da (smeh). Do „tog dna“. Ali, mi ćemo pročačkati ako je na dnu nešto što ne bi trebalo bit na dnu. Prošlog desetljeća smo krenuli sa praćenjem kantautorske scene. To su bili koncerti za dvadeset ljudi u nekoj knjižnici ili tako nešto. I onda, malo po malo, ajmo prepoznat što se događa među tom mlađom generacijom, kakvi su afiniteti. I, pokazalo se da su se neki etablirali kao pravi umjetnici. Sara Renar, ako trebam nekoga navest kao primjer. Dakle, svi ti izvođači sad su de facto u diskografskim kućama, objavljuju albume, čak imaju i dobru prođu, ali dobar dio tog posla smo prije deset godina odradili mi. Da nismo odradili, ne znam da l’ bi Klinika Denisa Kataneca došla do vinila i te stvari. I, naravno, novinarski je najvažnija stvar bit na terenu. Dakle, mi moramo ić po koncertima i događanjima, to nam je u opisu radnog mjesta. Ne samo po sistemu šta mi volimo, nego jednostavno tu na terenu vidimo što se događa. Da li je neko u usponu, da li je neko u padu, što publiku zanima… Tako je istraživački rad konstantno uključen.

Možda je jedan od najvećih izazova kako tu priču učiniti održivom, s obzirom da ste veliki medij i imate dvadesetak ljudi koji rade.

Zoran: Sedamnaest! Ali, da, to je to.

Pa, kako uspevate u tome? Koliko vam olakšava činjenica da je Hrvatska članica Evropske unije? U kojoj se meri oslanjate na neke od fondova, aplicirate li za određene projekte?

Zoran: Mi još nismo ni na jednom konkretnom evropskom fondu prošli i ne financiramo se iz toga. Mi se financiramo iz lokalne zajednice preko natječaja i oni nisu nešto izdašni, jer smo i mi tu u nekakvom procjepu. Bolje prolaze mediji, čak i nezavisni, koji su fokusirani na politiku i društvene teme, a kultura je i kod nas u zapećku, pogotovo kad govorimo o ovome što spada u pop kulturu. Čak i to što pišemo o jazzu, zato jer hoćemo pisati o njemu, nije olakotna okolnost da nas se gleda kao kulturni medij. Moralo je proć 7-8 godina da bi nas neke institucije prepoznale. U smislu, „ovi se već javljaju svaku godinu i dosađuju, pa dajmo im nešto“. To je jedan vid financiranja, drugi je oglašavanje, što je klasična monetizacija, a treći su donacije. Dakle, otvoreni su svi mogući kanali i tu se nakupi, nekako uspijevamo. Nismo bogataši, nemamo puno, ali cijela poanta je da nam sadržaj raste. Mi sad objavljujemo tri ili četiri puta više nego prije 7-8 godina, kada je bilo pravilo da uvijek mora bit jedna autorska tema dnevno. Mi sad, malo-malo, pa imamo ih po četiri ili pet, više nemamo to di strpat. Jednostavno smo puni i, naravno, veća su i očekivanja od nas. Shvatili smo i da nam je povijest šupljikava, pa onda imamo razne feljtone, da se ovi mlađi educiraju, a stariji evociraju. I dalje ulažemo sve u sadržaj. Ako dođe nekih više sredstava, meni je poanta da se ljude može više platit, uzet nekog novog, vidjet u kom smjeru ići. Ja sam stalno kao urednik u tom nekakvom razmišljanju da mi uspjevamo pokrit samo vrh ledenog brijega u odnosu ne samo na ono što se događa, nego što bi trebali. Ideja ne manjka, cijela stvar je samo prilagoditi ideje sredstvima i mogućnostima (smeh). Nemamo klasičnu redakciju, klasični prostor, bolje da neko dobije honorar nego da se negdje okupljamo. Okupljamo se na internetu, Messenger, WhatsApp… Mi odradimo kolegij kao ništa u virtuelnom prostoru, plus su stalno nekakvi tereni, negdje se ide. Jednostavno, tako smo navikli. Novinarski specijalci bez baze.

U muzičkom smislu, Beograd i Zagreb su oduvek gledali jedan ka drugom. U kojoj meri su ove dve scene povezane, odnosno utiču jedna na drugu?

Zoran: Možda će to nekome zvučat čudno, ali mi to gledamo kao jednu scenu. Da je to jedna scena, jasno je i svakom prodavaču u dućanu ploča ili CD-a. On će samo stavit jedan jedan kutak ili odjeljak, reć da je tamo ex-YU i doviđenja. On je time riješio one koji traže muziku, je l’ tako? Nema u nijednom dućanu Srbija, Hrvatska, Makedonija… Ne, svuda imamo ex-YU odjeljak. Negdje od dvijetisućitih, čak od dvijetisućedesetih još i više, počela se događat jača fluktuacija bendova koji su putovali i svirali na tim relacijama. Nije samo da im se otvaralo tržište, jer to je smiješno. To su u početku bili klupski nastupi pred ne previše ljudi, ali samim tim su muzičari međusobno i komunicirali. Jednostavno su se oplemenjivali, i jedna i druga scena je rasla. Mi smo imali problem u devedesetim, vjerojatno je to i u Srbiji bio problem, ta nekakva izoliranost. U umjetnosti je protok informacija izuzetno bitan. Ako se sad nas ogradi da nemamo doticaj sa svijetom, da nemamo doticaj sa susjednom zemljom čiji jezik svi razumiju, onda radimo loše. Onda i ta umjetnost postaje nekako hermetična, a samim tim i nedovoljno zanimljiva, nedovoljno progovara o onome o čemu treba progovarat. Dakle, cijelo to prošlo desetljeće, cijela ta nezavisna scena i kantautori, to se prelijevalo iz jedne republike u drugu, jedno je poticalo drugo. Isto tako je bilo i sa izdavaštvom, Katanec je sa Felonom prvi album objavio za izdavača u Kragujevcu. Jednostavno, taj interes kod publike postoji, mi govorimo iste jezike. Hrvatska je bila 600-700 godina pod Austrougarskom, ali danas bilo ko u Hrvatskoj da ga se pita koji mu je omiljeni mađarski pjevač, on će reć nijedan jer nema pojma o toj sceni. Dakle, nama je to prirodno koliko god se neko trudi reć da nije tako. Mi smo se čak bavili i na portalu dosta sa time da se nekakvi obzori malo promijene u smislu da nije postojao hrvatski novi val ili srpski novi talas. To je bio jugoslavenski novi val, jedno bez drugog nije moglo postojat. Mi ne možemo sad uzet i reć „u Hrvatskoj su bili bitni Zagreb i Rijeka“, a to je sve funkcioniralo i sa Ljubljanom, Novim Sadom, Beogradom… To je, jednostavno, prirodno. Mi se ne možemo bavit neprirodnim stvarima i svjedoci smo toga da su nam scene izuzetno dobre u kvaliteti koji god segment da se pogleda. To je samo zato jer i ti muzičari, sastavi, pjevači i pjevačice moraju funkcionirati jednako dobro u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Oni dolaze pred raznu publiku, tako da loši tu ne mogu proći.

Ono što predstavlja veliku razliku između tih subscena je infrastrukturni potencijal. Recimo, u Novom Sadu trenutno postoje dva ili tri veća kluba za koncerte, dok ih u Zagrebu ima neuporedivo više, možda isto koliko i u Beogradu. Klubovi u Hrvatskoj koji organizuju događaje uglavnom imaju regulisan i smeštaj za bendove, što u Srbiji nije tako čest slučaj. Izdavačko tržište u Hrvatskoj je slobodnije, dok je u Srbiji mnogo više kontrolisano. Možda idemo u istom pravcu, ali ne idemo istom brzinom…

Zoran: Ono što sam ja primijetio u Beogradu, što gledam kao nedostatak klubova i koncertnih prostora… Vlasnici klubova u Hrvatskoj su shvatili da oni u isto vrijeme i određuju program. U Srbiji je to kao da vlasnik prostora ima salu za vjenčanja, pa je udario cijenu i tako mu je svejedno šta će doć ako se plati cijena najma. Mislim da to nije dobro, tako se filtriraju samo oni koji mogu okupit publiku kojima je to isplativo, dosta se guši podmladak, jer niko ne riskira. Mora se i tu malo riskirati, ne može se baš gledat da ćeš uvijek bit u plusu. Mislim da taj odnos iznajmljivača prostora naspram muzičara, organizatora i promotora ne može biti toliko krut, to nije dobro za scenu. Ovdje se može iznajmit neki klub, ali ne postoji klub a da nema svoju infrastrukturu što se tiče organizacije koncerata. Bitno je izgraditi infrastrukturu, nije dovoljno imat samo prostor, parkiralište… Ipak je ovo kultura. S druge strane, treba isto njegovati i ove nove što dolaze, jer oni začas mogu postat ono što je glavna struja. Srbija, pak, ima više razvijenu mainstream scenu, pop-folk arenskih gabarita koji se sluša i u Hrvatskoj. S te strane, mislim da je taj strictly business model jači u Srbiji, jer ako bi pobrojali broj arena jednih i drugih, mislim da srpskih izvođača ima više u Hrvatskoj, u gabaritima arena. Možda se varam, ali rekao bih da taj model očigledno funkcionira jako dobro. Druga je stvar što se mi time ne bavimo.

Kad kažete da je neophodno reskirati, to podrazumeva baciti svoj novac u bunar sa nekom svešću da ga možda nikada nećete vratiti. Nisu svi Branko Komljenović iz Menarta…

Zoran: Tu dolazimo do onoga… Mora se volit to što se radi. Mora bit neko ko će reć „ovo je meni toliko dobro, baš me briga i da izgubim, ali oni moraju tu svirat“. Tako je i u ovome što mi radimo. Mi možemo napisat članak koji će bit puno više čitan nego priča koju baš mislimo da treba objavit. Ali, svejedno je izložimo, nema veze. Isto tako, ako mislimo da se treba potrudit više oko nekog izvođača, da ga treba gurnut u prvi plan da bi on postigao nekakav komercijalni efekt od toga što je napravio nešto kvalitetno, ali nije podržan na nekim drugim medijskim kanalima, onda mi tu bez ikakvog dogovora kažemo „idemo ovo probat progurat, pa da vidimo“. Prije svega, jer je kvalitetno. I nema razloga zašto ljudi ne bi slušali kvalitetnu muziku. Ljudi su dosta inertna masa, treba im dosta poticaja, a onda smo mi tu kao medij koji stalno upiremo prst „ovo valja, ovo je dobro…“. Bila je nedavno situacija sa Mayales, konačno su rasprodali veliki klub. Bilo je ono „ajde više, konačno, izginuli smo deset godina, stalno upiremo prstom i govorimo da je to dobro“. Slično je bilo i sa Klinikom Denisa Kataneca, sa mnogim kantautoricama… Jednostavno, trudimo se to izgurat možda iz sebičnog razloga jer hoćemo ić na koncerte dobre muzike i pisat reporte od tamo, ne se bavit s nečim šta nam se ne sviđa.

I napisati kako je bilo hiljadu ljudi na tom istom koncertu?

Zoran: Da, tako je! Pobjeda je onda draža. Ali, bez toga, da se igra samo na sigurno… Mislim da su mnogi zapadni mediji propali upravo zbog toga jer su se dali u ruke industriji. Tada se svi zapitamo „što smo mi to dali ljudima?“ i onda možemo samo radit ankete zašto mediji više nisu bitni. Možemo reć neki mediji nisu bitni, jer nikad nisu bitni svi. I kako kome, to je prilično individualna stvar. Zato mislim da je bitno da se taj rizik napravi. Mimika Orchestra je jedan izuzetno veliki rizik. Govorim o orkestru koji košta, a opet ga pratimo i guramo jer mislimo da valja. Isto tako, i organizatori neki krenu u rizik. Što se kaže, za tri koncerta ćeš ispušit, na četvrtom ćeš pokrit sve to. Mislim da je to bitno, jer onda i motivacija radi između muzičara. Ako su svi motivirani, onda to samo može bit dobro za scenu. Najgora nam je letargija i razmišljanje da se ništa ne može promijeniti. Može, i te kako!

Pišete o svemu što je dobro, pratite sve što valja, nema loše muzike na portalu… To su stotine i stotine singlova, albuma, bendova, koncerata… Šta Vas je onako baš pomerilo što ste čuli u ovom našem regionu?

Zoran: Novi album KOIKOI je izvrstan! To mi je izuzetno dobro, čak pomalo strepim kako će proći taj njihov drugi album baš iz želje što mislim da bi trebao bit izuzetno primijećen i prihvaćen, jer će zacementirati neki način kako treba razmišljati u muzici. Mene uvijek pomakne ako je dobra svirka na koncertu, tad sam uvijek dirnut, nema veze koji je žanr. Muzika dolazi sa svih strana, pa se žanrovi u ovom poslu nadiđu. A sad da pričamo o stranoj sceni… Ok, američki bend Geese su mi odlični, ima ih još dobrih… Mada, i dalje volim poslušati Rogera Watersa, zadnji njegov četverostruki live iz Praga mi je isto fantastičan. Super je to koliko je on tu priču oko Pink Floyda razigrao i prilagodio sadašnjosti. On mi je zanimljiv, nekako je uvijek u istim gabaritima, ali ih uvijek i izokrene. Od hrvatskih glazbenika Klinika Denisa Kataneca mi je bila izuzetna, volim što Mimika radi, Roj Osa braće Sinkauz… Izuzetno mi je drago što su krenuli sa tim, jer sam volio East Rodeo koji je isto bio izuzetan sastav, ako ćemo o toj impro sceni govoriti. Što se tiče hrvatskog popa… Mrzim hrvatski pop (smeh).

Kolega Đango bi rekao da hrvatski pop i ne postoji. Ne više…

Zoran: Da… Recimo, trap ne slušam, nekako mi je prebanalan. Ja razumijem da postoji triger za takvu muziku kod mnogih, ali ipak sam ja prošao sve godine razvoja našeg hip-hopa i ovo mi je u kvaliteti lošije, pa mi je teško na to se priviknut. Ne mogu dat vrijednosni sud. Možda sam jednostavno prestar, što je isto apsolutno legitimno i normalno, čovjek postane prestar za neke stvari. Nemam ništa protiv, ali ne osjećam to. Kao da odem na koncert, lupam napamet, Aleksandre Prijović. Ja tam nemam šta tražit.

Šta je to što našim muzičarima nedostaje da bi stvari funkcionisale još bolje?

Zoran: Dosta se mi sad tu bavimo i ovim infrastrukturnim problemima. Recimo, mislim da ono što bi podhitno trebalo riješiti, a što se ne riješava, bar ne tako hitno i brzo, jesu autorska društva, a to je bolja fluktuacija kapitala, odnosno novaca od autorskih i ostalih prava između ZAMP-a, SOKOJ-a, SAZAS-a, AMUS-a… To je nešto što slabo funkcionira i što je uvijek slabo funkcioniralo. Za hrvatske bendove je problem postojanje formatiranih radijskih stanica u Hrvatskoj. Nije stvar u formatu, nego u tome što svi vrte jedan te isti format. Dakle, premalo radijskog etera propušta ono što je novo. S druge strane, upravo zbog tih prava domaće-strano muzičarima iz drugih republika teško je doć u hrvatski eter. Ne znam kakva je situacija u drugim državama i koji su tu mehanizmi naplate. No, ja i dalje mislim da je najbitniji problem da muzičari budu adekvatno plaćeni za ono što rade. Samim tim, onda kvaliteta može ić samo prema gore. Tu je ono di je zapad bolji od nas. Oni su napravili sistem za sve, a mi imamo sistem koji radi za ove najveće. A „sitnu boraniju“, što bi se reklo u Srbiji, nju niko i ne gleda. Šta se vi javljate, što ste imali neki koncert tamo negdje? Jesu li ovi prijavili? Jesu. Jesu li ovi platili? Nisu. Dakle, te stvari slabo funkcioniraju, ta međusobna suradnja. Vidim tu nekakve pomake s ovim što se pojavila Runda (regionalno udruženje nezavisnih diskografa, op. aut.), koja pokušava diskografski cijeli taj prostor objediniti. Izašlo je nedavno i istraživanje, na bugarskom showcaseu je bilo, da su općenito balkanski glazbenici izuzetni slabo zastupljeni na evropskim festivalima kada se uzmu svi parametri. Dakle, ako su i tu zapostavljeni, očigledno je da postoje neke barijere i da njima prvenstveno treba tržište. Imali smo pozitivan primjer iz Jugoslavije u tržišnom smislu, šta god neko govorio. Tada se muzika promišljala baš tržišno, i to u jednoj socijalističkoj zemlji. Zašto? Zato jer je postojalo tržište. A mi ovdje imamo tržišta, ali su rascjepkana, neka su više razvijena, a neka manje. Treba se radit što više na tom zbližavanju biznis modela da bi se dobilo tržište za sve naše muzičare, mislim da je to izuzetno bitno.

Na kraju, svi kukamo da nam je potrebno više alternative. Kako pomiriti alternativu i taj tržišni model?

Zoran: E, sad… Sam pojam alternative je danas malo pomaknut. Internet je dosta stvari stavio na istu ravan. Nekad se alternativa razlikovala u zvuku. Mislim da se sad više razlikuje u pristupu u kome umjetnik želi djelovati. Nove generacije su dosta robovi tzv. trendinga na Youtube, Spotify… Dakle, uopće nije problem u žanrovskom pristupu, nego u tome što se gura i što prolazi, što postaje trend. Općenito, postoji taj problem da mi u današnje vrijeme teško da bi mogli imat jednog Iggy Popa ili da bi neko mogao čekat da se David Bowie razvije u to što se razvio kasnije, jer nije postojao direktan financijski učinak. Međutim, oni su u svijetu te alternative, a ona je uvijek nekakav otpor prema onome što je mainstream. Mi imamo sad problem oko toga odredit što je de facto mainstream. A ako znamo što je mainstream, onda možemo pratit što je opozicija, jer iz te opozicije uvijek dolaze kvalitetnije ideje, tako se barem pokazalo. To je dosta kompleksno pitanje na koje možda i nemamo odgovor. Najbliže alternativi što se može nać… Pa, ne znam, neka ljudi dođu na Ravno Do Dna, pa će nać nešto (smeh).

Željka Veverec, Toni Starešinić i Leo Beslać (Mangroove): Glazba je „osveta“ životu

Tagovi: Ravno Do Dna, Zoran Stajčić