Novi prijatelj u muzičkoj anarhiji
Negde sredinom ’90-tih u Skoplju je u sklopu Skopje Jazz Festivala gostovao Anthony Braxton, jedan od najvećih teoretičara jazz muzike, istraživač, profesor, improvizator, i jedan od najvećih alt saksofonista svih vremena.
Moja prijateljica uspela je dobiti 4 karte gratis i nas četvoro idemo na koncert. Anthonyja pratim/slušam dosta godina i stvarno je specifičan, rijetko tko ga može slušati. Znajući to i pretpostavljajući da će doći sam i odsvirati repertoar sa svog albuma “For Alto” koji je posvećen muzičarima, kompozitorima, prijateljima, umjetnicima, rekao sam im da neće izdržati više od tri pesme na koncertu i da će napustiti salu. Nisu mi verovali.
Velika sala Makedonskog narodnog pozorišta bila je prepuna, skoro sve pozeri, njih 99% ne znajući da će čuti nešto posebno, nesvakidašnje, nešto što izvire iz svakog kadra, zapravo došli su samo da budu viđeni.
Ako se za Johna Coltranea zna da on ne igra u okviru zadane slike, već da povlači, otklanja granicu – okvir, tj. ne voli granice, ako se zna da je Wayne Shorter jedan od osnivača Weather Reporta, a veliki Miles Davis kaže da je nekoliko najboljih albuma koje je ikada snimio sa Shorterom vrhunac njegova rada, onda se može reći da Braxton stvara novi stil koji nije ni jazz, ni world music, ni crnačka duhovna, već stvara svoju univerzalnu muziku.
Koncert počinje, on na pozornici sam sa svojim alt saksofonom. I dok kreće svirati svoje “To Composer John Cage”, “Dedicated To Multi-Instrumentalist Jack Gell”, “Dedicated To Multi-Instrumentalist Leroy Jenkins”, “To Artist Murray De Pillars”, “To Pianist Cecil Taylor” sala se počela prazniti, uključujući i moje prijatelje, koji nisu izdržali tri pesme. A koncert, muzika, njegov način sviranja, nevjerojatna stvar, takva anarhija, disharmonija zvukova, visoki i niski tonovi, različita tempa i pauze, od vatrene oluje do spokoja i sve između, bez prestanka, a opet između čitave te kakofonije zvukova provlači se melodija.
Ukopao sam se duboko u stolicu, pustio misli da odlutaju, osjećao sam se kao Srebrni surfer koji svojom daskom za surfanje leti kroz galaksije i svjetove, pravedni istraživač svemira, kao da sam u zadnjih 20 minuta “Odiseje 2001“, i sve to izazvano muzikom uživo maestra Anthony-ja Braxton-a.
Koncert mi je prošao, kao da nije ni počeo, sat i pol-dva u razmaku od nekoliko minuta.
Izvučem se iz tog hipnotičkog sna, okrenem se, a dvorana prazna, svi su se razbežali. Dva novinara (koji su morali sedeti) i tip koji je sjedio tri-četiri reda ispred mene. Idem tražiti autogram, a ispred ulaza vidim istog tipa koji je sjedio tri-četiri reda ispred mene. I on čeka autogram. Dok čekamo, započinjemo neobavezni razgovor, a u očima mu se vidi da je uzbuđen zbog one energije koja je plutala za vreme koncerta, zapravo zbog svega što je Braxton stvorio do tada. Teško je, stvarno teško pronaći nekoga s kim možete razgovarati na nekom nivou o tome što Braxton stvara. Nismo dobili autogram jer se nije pojavio na tim vratima gde smo ga čekali. Otišli smo zajedno na pivo s novim prijateljem koji voli muzičku anarhiju. S godinama se slučajno viđamo po Skoplju, popričamo, pogotovo o muzici ili novim izdanjima Braxtona, a ne znamo se ni po imenu.
