Dunja Bahtijarević i Luka Čapeta (Dunjaluk): Sevdah i punk su isti osjećaj

Dunja: Čini mi se da bi neka treća osoba poremetila harmoniju koju imamo, osim ako bismo se sa njom skužili jednako dobro… Dobar je osjećaj bit takav kakav jesi u ovom svijetu takvom kakav je, što u kapitalizmu, što u kaosu koji je nastao kao njegov rezultat… Luka: Muzička industrija siluje svaki medij koji uzme pod svoje, pa je tako i muzika silovana, baš kao i to kako je ljudi percipiraju… Mene je uvijek zanimao taj neki prostor između moderne klasike 20. stoljeća i rock muzike, neki pristup glazbi koji je tonalno malo rašireniji.

Jedan od takvih bio je i Dunjaluk, zagrebački duet koji, pazite sad ovo, izvodi ezoterični spoj sevdaha i rokenrola. Samo njih dvoje, glasne i gitarske žice! I, koliko god to izgledalo neverovatno i nezamislivo, Dunja Bahtijarević i Luka Čapeta su savršen spoj na sceni. Upravo taj minimalistički pristup je najveći adut njihove muzike, jer slušajući Dunjin kristalno čisti glas i magiju iz Lukinih prstiju ni u jednom trenutku nećete imati utisak da tu bilo šta nedostaje.

Rođena Banjalučanka, vrsna pevačica i pesnikinja, i jedan od najboljih gitarista u Hrvatskoj u svom zajedničkom radu imaju album „Dunjaluk“ objavljen 2022. godine, kao i EP „Vrbas“ izdat prošle jeseni. Ovogodišnji MENT bio je prva prilika da ih čujem uživo i, verujte mi na reč, sve vreme njihovog nastupa su me podilazili žmarci. Kao jedan od najlepših i najintimnijih delova Ljubljanskog grada, kapela Svetog Jurija, u kojoj je koncert i održan, bila je dodatni katalizator emocija koje su Dunja i Luka te večeri isporučili publici. Sa još svežim utiscima narednog jutra smo i razgovarali sa ovo dvoje sjajnih umetnika.

Dunjaluk je „ovaj svijet“ ili „ovaj život“. No, naziv benda je istovremeno i kombinacija vaših imena, pa to može da bude i „vaš svet“. Da li vam je ta igra rečima bila ideja kada ste birali ime za bend?

Dunja: Pa, i ne baš. Ja sam Luki predložila taj naziv totalno „krindžajući“ (smeh). Inače su mi jako antipatični ti nazivi bendova koji su kao spoj imena članova, to mi je tako lijeno. Ali, za to što smo mi zamišljali i počeli raditi na samom početku, dunjaluk kao ovozemaljski svijet mi je bio savršen. Ja sam to njemu predložila, a on je rekao „daaaa“.

Luka: Bilo je vrlo jednostavno. „Aha, dunjaluk. Jedna riječ? Može!“.

Dunja: Bila je i neka ideja da je sevdah kao muzika kanoniziran i uzvišen, ne smiješ ništa dirnut i promijenit, što je uvijek slučaj sa tradicijom i konzervativnim pristupima. I onda smo pomislili da bi bilo dobro spustit sevdah na dunjaluk, među ljude. Ljudi u Hrvatskoj uglavnom ne znaju značenje te riječi, u Zagrebu to ne zna niko, pa svi misle da je to kombinacija imena Dunja i Luka, što je sve dosta neugodno.

Luka: Dobro, to nam daje neke teme za priču (smeh).

Pa, kakvo je mesto „ovaj svijet“ u ovom trenutku? Svašta se dešava oko nas, a vi, pretpostavljam, muzikom pokušavate da se suprotstavite ovom ludilu.

Dunja: Užasno, baš je grozno mjesto. Ovo što ću reći valjda kaže svaki muzičar, čula sam to od njih i uvijek sam se slagala sa time. Ne preostaje ti ništa drugo nego da se baviš onim što ti je neka svrha. Ne u smislu da se išta može promijenit muzikom, već da radimo ono što najbolje znamo da ne bismo skroz poludjeli. Ali, da, svijet je užasno mjesto.

Luka: Bavimo se muzikom da bismo pomogli da bude malo manje užasno…

Dunja: … kako nama, tako i ljudima koji nas slušaju.

Luka: Isto tako, pokušavamo ne razmišljat previše o tome, vidimo to svaki dan gdje god da odemo.

Dunja: Da je tjeskobno, tjeskobno je. Sa svim ratovima koji se dešavaju, razbacivanjem oružjem, prijetnjama s ove i one strane… Ja sam dijete rata, meni je to katastrofa.

Luka: To je sve vidljivo i u nekim drugim stvarima koje nisu samo rat, nego i način na koji se muzička industrija progresivno mijenja i sve više truli u tom kapitalističkom sustavu. Siluju svaki medij koji uzmu pod svoje, pa je tako i muzika „silovana“, baš kao i to kako ljudi percipiraju muziku. Cijeli taj muzički svijet se prebacio sa interesa glazbe na interes profitabilnosti, uniformiranosti i zadovoljavanja nekih kriterija. Sad, da li su to neki natječaji, neke zvanične ideje šta muzika treba bit, jer sve te ideje donose ljudi koji nisu glazbenici, koji nisu umjetnici, nego neki ljudi koji imaju urede, aute, satove i stanove. Oni to promatraju iz neke perspektive koja je, zapravo, potpuno nerealna.

Dunja: Da, to je kapitalističko nasilje koje se dešava u svim aspektima života, pa tako i u umjetnosti koja je, zapravo, potpuno suprotna tome, uopće ne funkcionira na taj način i ima neke svoje uzuse. Meni ne pada na pamet da se prilagođavam i da radim „nešto što bi trebalo“.

To o čemu pričate je otišlo i korak dalje, tako da svedočimo novoj pojavi, a to je desničarsko-kapitalističko silovanje…

Luka: Da, to traje cijelo vrijeme. Prije se dalo naslutiti, a sada je jasno da to traje već predugo. Zašto je ovaj svijet grozno mjesto? Jer mi ljudi, svi skupa, nemamo način kako da se odupremo tome, zato što više ni sami ne znamo šta je život koji bismo htjeli vodit. I onda, paradoksalno, pokušavamo sačuvat taj neki konformizam koji smo naučili. Mislim na ono što je od ovog sustava ostalo, na način života sa kojim smo već srasli i u njemu nešto proživjeli. Ne bih baš rekao da je to izgubljena bitka, ali definitivno ne ide u dobrom smjeru.

Omot vašeg (prvog) albuma je veoma zanimljiv. Tu su neke dve kuglice, a kroz jednu od njih je probodeno pero. Šta sve to zajedno predstavlja?

Dunja: Taj cover je radio Ivan Čadež, naš kolega muzičar i dizajner. Meni je uvijek bila želja da ne sudjelujem u dijelovima procesa rada kojima se ne bavim, da ne osmišljam covere, spotove i takve stvari. Uvijek mi je bila želja da taj muzički dio koji smo napravili neko posluša, osjeti i da neki svoj dojam, u ovom slučaju vizualni. I to se dogodilo, mi smo dali Čadežu da posluša album, on ga je poslušao i poslao nam je „to“. Sve je na nekoj sugestivnoj, asocijativnoj razini, a meni se činilo da je to najbolji prikaz nečega što sam ja napravila u životu (smeh). Svi elementi su nekako bili tu, a nijedan nije doslovno prisutan, i to mi je prekrasno. Tako da… Kuglica, pero…

Luka: To je ostavljanje prostora za maštu i jako dobro ide sa time kako mi pristupamo mjuzi kad ju radimo. Puno ljudi nam dođe i kaže: „Bilo bi super da je ovdje neki bubanj ili šta god“. A zapravo je ideja ostavit prostora i slušat…

Dunja: … zamislit taj bubanj…

Luka: … izazvat tu maštu koja se ljudima sve više ne da koristit.

Bubanj, zapravo, postoji. Samo što se ne lupa u doboš palicom, već onim perom…

Dunja: Na primjer, možda je to baš to (smeh). Uvijek su komentari takvi, čak i od organizatora… „A gdje bi oni nas smjestili? Tu fali nešto, možda suradnja s nekim drugim bendom, možda neki drugi muzičar, možda taj bubanj ili bas“…

Luka: … ne bi li se osjećali sigurnije…

Dunja: … tako da se ne uklapamo, ali smo i dalje tu.

Luka: Ako će itko od mladih muzičara čitat ovaj intervju… Samo nek briju svoj film do kraja, samo moraju ostat i postojat.

Kad smo već kod tog uklapanja… Vi se, ipak, uklapate, ali jedno sa drugim. Samo pogledajte svoje frizure, stajling… Je li to bila svesna odluka, ili se sve desilo spontano?

Luka: Isto kao i to sa imenom benda… To ti je samo jedan kozmički slučaj, sve je jako neplanirano, sve se nekako organski desilo. Mislim, ja sam prije godinu dana obrijao glavu, tako da… Imamo i tih fotki.

Dunja: Mi jesmo odredili neke stvari koje ćemo na koncertima nosit ili nećemo nosit. Ali, da , uklapamo se u raznim smislovima.

Znam da si ti svestran muzičar, da u muzici imaš širok spektar interesovanja, ali nikada ne bih pretpostavio da bi ti ušao u sevdah. Kod Dunje je to, možda, malo i do genetike i „krvne slike“, odnosno mesta gde je rođena i odrastala. Ali, otkud to kod tebe?

Luka: Baš preko Dunje! Moja mama je iz Bosne i nešto o toj kulturi znam preko nje, ali nikada tome nisam bio izložen baš jako. Kada je Dunja meni prišla s tom idejom nakon jedne svirke s Mimika Orchestrom, dok smo još oboje bili u tom bendu, i rekla „ajmo radit skupa“, meni je to bilo super. A kad mi je rekla da je njena ideja da sviramo sevdah muziku, onda sam se zamislio i rekao: „OK, čekaj sad malo“. To je tada bilo dosta daleko od mojeg dosega, nikad nisam u tu muziku ušao da mogu reć da je znam, ali onda sam isto shvatio da to možda i je fora. Uglavnom, tad sam joj rekao da pričeka malo da se ja pripremim, nekih godinu dana. Za to vrijeme nisam baš toliko slušao sevdah koliko sam se bavio nekim stvarima o kojim sam razmišljao još prije dok sam studirao, pa sam si napokon uzeo vremena da ih konsolidiram. To se sve tiče nekog muzičkog jezika koji je završio u Dunjaluku, jer mene je uvijek zanimao taj neki prostor između moderne klasike 20. stoljeća i rock muzike, neki pristup glazbi koji je tonalno malo rašireniji. Ima dosta tih nekih struktura koje smo stavili u tu glazbu i one jako lijepo pašu. Ono što sam ja poslije shvatio o sevdahu je da je to, zapravo, neka muzika koja je nastala na sličan način kao i jazz u Americi. Zapravo, to je bilo nekakvo sabiranje različitih puteva tih ljudi koji su emigrirali po svom tom području Južne Evrope. Miješa se tu i flamenco, židovska i naša muzika. Nekakav jedinstveni glazbeni jezik se tu desio koji podnosi puno toga i nekako je suveren u smislu… Znaš ono kad za nešto što je kvalitetno kod nas kažu: „Ovo je svjetski“? To se jedino ovdje govori! Nijemci nikad ne bi rekli: „Wow, ovo je svjetski“.

Ne, oni bi rekli „ovo je nemački“…

Luka: Ovo je njemački, stari moj! E, to ti je i neka moja logika. Nije to kanoniziranje, nego više u smislu da mi imamo… Nije to jedini, ali je vrlo legitiman muzički jezik na kojem se može gradit, a nije baš istražen dovoljno. Radi se više o translatabilnosti muzike u neki moderni kontekst. Mi kad odemo ovo svirat što severnije, to nas više ljudi kuži bez obzira na jezik. To uopće nije barijera, ljude to uopće ne zanima, a svi ti govore „kak ćete vi s našim jezikom“. To uopće nije problem, nego je stvar toga da ti ta muzika, taj neki apstraktni pristup, da ga tak nazovem, da je to nešto što ljudima stvara taj osjećaj autentičnosti s kojim se oni žele povezat.

Dunja: Apropo „krvne slike“, a i da se nadovežem na Luku… Općenito, sa bilo kojom tradicijskom muzikom postoji niz nekih stereotipa i predrasuda, a jedna od njih je to da je neće razumijet ili je neće htjet slušat ljudi iz nekog drugog područja u svijetu, za što mislim da nije istina. Sa „krvnom slikom“, također. Ja se ne bavim sevdahom zato što sam iz Bosne niti sam na njemu odrasla. Kod mene u kući se uopće nije slušala narodna muzika. Ja sam nekako nabasala na to kasnije kao pjevačica koju zanimaju različiti stilovi, a najviše različitih stilova, čini mi se, postoji u tradicijskoj muzici, barem sam ja to tako namirisala. I tu sam onda učila različite stilove, što sa našeg područja, što sa drugih. I iz tog razloga sam u tradicijskoj muzici, jer to se nekada u mom životu dogodilo. Slušala sam kroz život skroz druge stvari i zato mi je blisko raditi s Lukom jer mi zvuk električne gitare nije nov. Sevdah je gradski i bogat zvuk, na neki način sa mnom rezonira i mislim da bih se bavila njime i da nisam iz Bosne. To je potpuno moguće. Muzičari koji sviraju jazz uvijek u intervjuu dobiju pitanje o tome kako su se zainteresirali za taj pravac. A kada je o tradicijskoj muzici riječ, uglavnom postoji ta prečica preko porijekla.

Je li od starta bila ideja da idete ovako minimalistički, samo glas i gitara? Na koncertima vam povremeno gostuju Nika Bauman i Leo Beslać na flauti. Jesu li to izuzetni slučajevi ili možda planirate da taj instrument i ti muzičari, ili možda neki drugi, budu integralni deo benda?

Luka: Jako je teško da netko stalno bude u bendu, jer to je, ipak, naš svijet. Možemo pustit nekoga unutra na kratko, ali na dugo ne. Lijepo je raditi, družiti se, svirati, putovati i sve to, ali, ne znam, nekako zbog načina na koji smo krenuli i u trenutku u kojem smo krenuli… Meni je to teško zamislivo da sad netko dođe tu i ostane do kraja. Ali, kada je riječ o nekim drugim stvarima, imamo jako široku familiju i bend je puno veći nego što se čini. Tu je i naša Laura, Karlo, da ih sad ne nabrajam sve… Puno je ljudi na koje se oslanjamo i sa kojima uspjevamo radit, ali opet na taj prijateljski, obiteljski način. I to je ono što je nama bitno, da imamo taj osjećaj autentične povezanosti. Kada se povećava broj ljudi u bendu, to je sve teže i teže održavat.

Dunja: Mislim da smo se Luka i ja našli i na ljudskoj razini na neki način na koji se možda nismo našli sa puno drugih ljudi. Postoji u našem bendu, ali i u našem prijateljstvu, neko razumijevanje koje jako dobro funkcionira. Čini mi se da bi neka treća osoba poremetila tu harmoniju, osim ako bismo se sa njom skužili jednako dobro. Da, u samom početku jesmo htjeli da to bude minimalistički, jer sevdah je postao jako kićen, a neka njegova osnova je, ipak, glas i saz, ili sam glas, i onda mi je bilo zanimljivo kako bi bilo kad bi se ti slojevi estrade i radija skinuli sa te muzike. U krajnjem slučaju, mi otprilike i jesmo glas i saz.

Luka: Da, to je ono što gađamo, a, na kraju dana, izazov je radit u tom formatu i da ostane kreativno i drugačije u smislu da nije samo da netko svira akustičnu gitaru, a netko pjeva, nego tu postoji neka interakcija, jezik i svijet u kome se sve to događa. I, ono što je meni osobno najbitnije u mjuzi: ostavit prostor za maštu ljudima koji slušaju. To nekim ljudima danas ide na živce, a prije je to bila standardna praksa u slušanju glazbe. Nesvjesno, mislim da je tak funkcioniralo sve, a kako je muzika otišla u te doslovnije sadržaje, isto tako i vizualne, ljudi imaju sve manje i manje prostora u svojoj glavi za mišljenje. Zapravo, izazov je za nas, ali i za slušatelja da nađe svoju maštu u svemu tome.

Dakle, ispraznite glavu u potpunosti pre nego što dođete na koncert Dunjaluka…

Dunja: Ako niste, ispraznićemo vam je mi (smeh).

Luka: To je ta neka ideja, da izađeš iz svojih sigurnih okvira.

Fuzija između rokenrola i narodne, odnosno tradicionalne muzike je postala veoma popularna. Igralom je snimio sjajan živi album sa trubačima, takođe i beogradski bend Naked sa Monikom Lakatoš, a Glitterbeat Records kao label već neko vreme podržava takve projekte. Zbog čega je takva muzička forma u poslednje vreme u fokusu?

Luka: Možda je malo velika riječ, ali mislim da u ljudima postoji to nešto organsko, ta neka glazba sa naših područja kojoj nije učinjena pravda da bude prezentirana zapadnom svijetu kao nešto više od samo brass Balkan muzike, kako nas svi doživljavaju izvana, nego tu ima više toga. Znamo mi šta je rokenrol, i američki i engleski, ali mi imamo svoj rokenrol. Imamo toliko toga za prezentirat što je potpuno drugačije od svih praksi u svijetu. Kad usporediš nas sa nekim iz Sjeverne Evrope ili iz Amerike, to su totalno drukčiji pristupi glazbi. I naš istok, kakav god bio, zavrijeđuje bit prezentiran, ta muzika zavrijeđuje da ju se radi i zato je super da postoje ljudi koji kuže to poput Nakeda i Igraloma. Ideja da se to sve drži odvojeno: rokenrol, alternativa, jazz, klasika, narodna muzika… To je najgora stvar koja se može desit. To je kapitalizam, to je stavljanje stvari u ladice, a mi smo ljudi i mi trebamo ić u interakcije, trebamo tražit gdje se mi slažemo, tako da treba te „sendviče“ radit i slati ih vani. Mislim da je to sasvim u redu i volio bih da ima više ljudi koji to rade.

Dunja: Meni je to isto. Ja sam iz slušanja rokenrola i podvrsta došla u tradicijsku muziku i meni je to isti feeling, sve je to punk za mene. Punk je, zapravo, feeling, nije to sad muzika koja je počela u sedamdesetim. To je postojalo i prije, to je ljudski izraz, određeni izraz ili splet emocija koji izlazi na taj način. Kad slušam tradicijsku muziku, ja čujem jako puno toga, puno punka. I onda mi je potpuno prirodno da se tradicijska muzika spaja s punkom. A sa čime drugim (smeh)? Etno se prije spajao sa jazzom, sa nekom finoćom. A meni je puno prirodnije da je rokenrol ta neka konekcija, jer rokenrol i etno vrlo često izražavaju isti osjećaj.

Da citiram Đina Bananu, koji mladim muzičarima kaže: „Morate odjebat averziju prema narodnjacima. Ne smijete se stiditi onoga što jeste“. Jesmo li na tom putu, da li je to i za vas neka linija koju pratite?

Luka: Mislim da je. Ali, čini mi se da su ove mlađe generacije općenito malo otvorenije prema muzici. Ne da će sad ić birat, nego kad budu stavljeni pred nešto da će onak to malo otvorenije kužit. Danas možda taj tradicijski zvuk ima malo veću šansu da se uhvati. A ova cijela situacija sa dovođenjem u taj punk, rock vibe ili neku drugu vrstu prezentacije, koja je možda malo i glasnija i luđa, to samo pomaže ljudima da im se to svidi još više.

Kako iz ove perspektive gledate na Bijelo Dugme, prvi bend na ovim prostorima koji je folk pomešao sa rokenrolom?

Dunja: Ja volim Bijelo Dugme. A na zagrebačkoj sceni se ono hejta, ljudi ga baš ne vole. Uopće ne vidim razloga za to, mi ga oboje volimo. Mada, nije da nas je Bregović „usosio“ sa tim puhačima i da se iz toga se ne uspijevamo izvući.

Luka: Pa, dobro. To je bend koji je napravio dosta za našu muziku.

Dunja: Dosta se optužuje Bijelo Dugme za taj neki populizam, za to da su htjeli prodat rock širokim narodnim masama tako da su planski uvrstili neke narodne elemente. Ali, meni se čini da je stvar isto u onome što sam maloprije pričala: da je feeling isti, da je to prirodan spoj. U krajnjem slučaju, Led Zeppelin je isto radio sa raznom muzikom: američkom, engleskom, indijskom… A Bijelo Dugme su preuzimali uticaje sa raznih strana sigurno informirani i time, čuli su to kod Led Zeppelina, pa zašto ne bi i oni malo posegnuli za time. Mislim, meni je sve to dobro. Dosta se na muzičkoj sceni priča o nekom paklenom planu, o nekoj krađi. Meni se to čini skroz prirodno.

Luka: Muzika pripada ljudima, ljudi vole muziku, muziku treba radit… I to je to.

Dunja: Je li uspjelo? Uspjelo je. I dobre su pjesme.

Luka: Da, dobre su. Nemoj srat ak se baš nemaš za šta uhvatit…

Dunja: Ovo je obrana Bijelog Dugmeta (smeh).

Luka: Pa, je. Ali, to je obrana bilo koje muzike, čak i one koja se meni ne sviđa.

Pa, da se vratimo sevdahu. Pošto si ti prvi i jedini glas, koje su ti omiljene pevačice i pevači te muzike?

Dunja: Nada Mamula mi je omiljena od žena, a jako volim i Himza Polovinu. Ta njihova generacija mi je dosta draga. Zahvaljujući Soundcloud stranici Sevdah Treasure, koju vodi Semir Vranić, našla sam hrpu starih snimaka. Tamo sam slušala emisije sa Radija Banja Luka, koje je uređivao i vodio Vlado Milošević, banjalučki etnomuzikolog. On je išao po Bosni i snimao pjevače i svirače, pa je to puštao u svojim emisijama. Tamo sam, recimo, otkrila i čula pjevačicu Rasemu Katanu rođenu 1915. godine, koja je, mislim, snimila samo jednu pjesmu. To nisu čak ni cjelovite pesme, već samo neki fragmenti. Recimo, pjesma „Kamen gori“, koju smo snimili i jako je volimo svirat, potekla je iz tog izvora Raseminog. Ona mi je jako važna, mada nije poznata pjevačica. Da se iskopati svašta interesantno… Mi smo sad počeli radit svoje stvari, pišemo pjesme i mislim da ćemo ići tim putem dalje. Mada, to je nama i dalje sevdah.

Luka: Sad smo trenutno u fazi di želimo malo živjet svoj sevdah, kak bi to bilo kad bismo mi pričali, pisali i pjevali naše neke doživljaje…

Dunja: … tako da se vjerovatno neko vrijeme neće dogodit da ćemo posezat baš za poznatim pjesmama. Sad nam je jako zanimljivo stvarat u tom muzičkom jeziku. Mene je bilo strah kad smo pričali o tome da počnemo pisat svoje pjesme, razmišljala sam o tome hoće li one previše odstupat od toga što smo napravili do sada. Ali, za sada smo napravili dvije pjesme, svirali smo ih ovdje na MENT-u i baš sam se ugodno iznenadila da taj muzički svijet koji smo izgradili ne ovisi o izvornom materijalu.

Luka: Kad smo krenuli svirat te dvije nove stvari, imao sam osjećaj ne samo da se uklapaju, već da nastavljaju cijeli taj pokret, da stvari samo idu dalje i imamo jak osjećaj da trebamo ić tim putem. Da li to znači da ćemo se mi za par godina vratit natrag na tradiciju i krenut opet vadit, ili ćemo ić radit nešto potpuno drugo, sada je sve to otvoreno. Ali, taj osjećaj da možemo sami napisati pjesmu i stvoriti tu emociju ko i s ovim prijašnjim, to nam je sad baš zanimljivo.

Jeste li bogati i šta vas čini bogatim?

Luka: Jesmo!

Dunja: Bogata sam, imam svega (smeh). Jesmo, da.

Luka: Okruženi smo velikim brojem dobrih ljudi, prijatelja, ljudima koji nas vole i podržavaju. Bogati smo jer međusobno imamo sjajan odnos, podršku i razumijevanje. Radimo muziku…

Dunja: … i imamo bogate unutrašnje svijetove koji dobro komuniciraju međusobno, a i sa drugima.

Luka: Dobar je osjećaj upoznavat sve više i više svijeta i nalazit neke zajedničke točke.

Dunja: Dobar je i osjećaj bit takav kakav jesi u ovom svijetu takvom kakav je, što u kapitalizmu, što u ovom kaosu koji je nastao kao njegov rezultat. Kada dobiješ pozitivnu reakciju na to što radiš, kada nas publika čuje i vidi isto to što i mi želimo da im pokažemo… Mislim da je to veliko bogatstvo.

Chui: U svemiru smo izvan okvira

Tagovi: Dunja Bahtijarević, Dunjaluk, Luka Čapeta, MENT Festival