Nenad Marjanović dr Fric: Alergičan sam na bolesnu reviziju povijesti
Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.
Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.
Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.
Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.
Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.
Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.
Nenad Marjanović dr Fric (Pula, 1964.), hrvatski glazbenik, novinar, satiričar i pisac. Višegodišnji basist punk grupe Kud Idijoti, glavni ideolog većine stavova sastava. Kud Idijoti koji su na teritoriju ex YU stvorili image kozmopolitskog sastava sa jasnim antifašističkim uvjerenjem svoje su stavove artikulirali kroz neformalnog glasnogovornika Nenada Marjanovića Dr. Frica. Poznat po oštrom jeziku kojim se 90-ih među prvima u Hrvatskoj, a prvi i jedini od aktivnih hrvatskih glazbenika osjećao ugroženim od tadašnje hrvatske vlasti. Napušta sastav 2000. godine i zapošljava se kao radijski novinar. Nakon odlaska iz KUD-a Idijoti bend snima još samo jedan album. Uz pomoć kolege Diega Bosusca Ptice pokreće kultne radijske i TV emisije u Istri. Pokrenuli su istarski web portal Regional Express najutjecajniji news portal u Istri. Dvije godine pisao je kolumne u dnevnim novinama Glas Istre. Osim glazbene karijere autor je brojnih televizijskih emisija. Trenutno uređuje i vodi emisiju Sistematski pregled koja se emitira na TV Nova Pula i KanalRI. Objavio je četiri knjige, Ukrudbene pojebnice, Vrajža makina, Život s idi(j)otima, Topnički dnevnici. Dobitnik je nagrade „RockOff 2019ˮ za „Životno djeloˮ, koja je dodijeljena bendu KUD Idijoti.
Odrasli ste u Drugoj Jugoslaviji i formirali ličnost na njenoj idejno-vrednosnoj orijentaciji, a početkom 90-ih ste pripadali socijalno i politički marginalizovanim glasovima otpora, koji su se aktivno i hrabro javno suprotstavljali pojavi neofašizma i militarističkog načina rešavanja problema u odnosima republika unutar federacije. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i mejnstrim ideološku reviziju njene prošlosti? Koja dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša generacija, su poništena u tranzicionom procesu?
Nenad: Vrlo je kompleksno s ovakve vremenske distance davati nekakva objašnjenja svega onoga što nam se događalo ili dogodilo. Okolnosti, stvarnost koja nas okružuje stvorile su neku svoju istinu i danas je gotovo nemoguće odmah iz glave imenovati krivce i razloge zbog kojih smo doživjeli sve ove strahote kojih se nemoguće otarasiti. No unatoč svemu uvjeren sam da nas je uništio nacionalizam i nedovoljna spremnost da mu se suprotstavimo. Uvjeren sam da se Jugoslavija ne bi raspala da smo se na vrijeme suočili s nacionalizmom. On danas ima jasne oblike neoustaštva, neočetništva. Jednostavno smo ostali nespremni, uvjereni da imamo snage suprotstaviti se vanjskom i unutarnjem neprijatelju. Ali ne, ostali smo nespremni, samodopadni i nestali smo u krvi…
Javnosti je dobro poznato da se deklarišete kao levičar i da ste dosledni svojim uverenjima. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na postjugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva i kako u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?
Nenad: U ovim godinama više ne vjerujem u ništa osim u vrijednosti, ali sam isto tako uvjeren da istinske vrijednosti ne može artikulirati nikakva grupa ljudi niti bilo kakva stranka. Vlastita glava je početak i kraj svih ljevičarenja, čim izađeš iz tih okvira ostati ćeš izdan. Ne vjerujem više u nikakve ideje makar sam intimno uvijek sklon pravdi, jednakosti, istini, ljubavi prema životu i različitosti. Pojavljuje se kod nas tobožnja ljevica iz nevladinog sektora, pokušavaju neki minimum javnog ljevičarstva i prikazati, no meni se takve stvari uvijek ogade kad dođu na tu neku osobnu razinu. Neka slučajno poznam nekog protagonistu, a nemoguće je na ovako malim teritorijama ne poznati javni sektor, ljude iz javnog života, odmah sve ideje i podrška nestaju. Alergičan sam na ravnodušnost kvazi ljevice na religiju, na teror koji propagiraju, na bolesnu reviziju povijesti i licemjerje. Ne ide to skupa niti u miligramima, a ljevica glumi, ona pokušava biti demokratska pa takve anomalije prešućuje ili im se uopće ne suprostavlja.
Da li pratite aktuelnu muzičku i generalno umetničku regionalnu produkciju i šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove antisistemske levice? Kakva su vaša iskustva u tom smislu iz 90-ih sa bendom Kud Idijoti?
Nenad: Problem svih tih pokreta leži u činjenici da su se povukli, ustuknuli, povukli se u neke prostore, katakombe u kojima se osjećaju sigurno i više uopće ne djeluju javno. Rade predstave, koncerte, javna okupljanja samima sebi, nemaju potrebe izaći u javnost, zavaravaju se da su hrabri, međusobno se posjećuju. Sve što rade svelo se druženje unutar nekih domova, gradskih prostora iz kojih nikada ne izlaze. U Puli postoji bivši vojni objekt, bivša vojarna Karlo Rojc u kojoj djeluje ogroman broj udruga, različitih profila, no jedinstveno im je to da su kao nezavisna planeta, svijet za sebe. Nikada ili gotovo nikada ne odlaze iza tih granica i već odavno se ne druže sa stanovnicima „susjednih planetaˮ. Mi smo kao bend izlazili pred vanzemaljce, trudili smo se upozoriti ih da postojimo, dati im do znanja da će morati računati na nas. Danas na ove koje sam spomenuo nitko ne računa, niti ozbiljno niti neozbiljno, jedino oni računaju na to da je to što rade važno i da ih treba podržati, posebice materijalno.
