Bojana Videkanić: U uslovima tranzicijske močvare, umjetnost i kulturni rad su se održali

Nova Levica Bojana Videkanic
07.12.2021.

Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.


Bojana Videkanić je istoričarka umjetnosti i umjetnica. Predaje modernu i savremenu umjetnost, vizuelnu kulturu i proširene medije na Univerzitetu Vaterlo, na Katedri za vizulenu umjetnost u Kanadi. Fokus njenog rada su moderna i savremena umjetnost u socijalističkoj Jugoslaviji. Knjiga „Nonaligned Modernism” objavljena je 2020. godine u ediciji McGill-Queen’s University Press.


Nacionalističko ratno razaranje Druge Jugoslavije i izbeglička trauma, kao i tranzicioni procesi kolektivne dehumanizacije, bitno su uticali na formiranje vaše ličnosti i usvajanje idejno-vrednosne orijentacije države u kojoj ste rođeni. Stoga je u fokusu vašeg teorijskog rada socijalistička umetnost Jugoslavije u 20. veku i njen doprinos globalnom modernizmu kroz dekolonijalna kulturna delanja, dok se vaša performativna umetnička praksa biopolitike tela bavi problemima globalizovanog predatorskog kapitala i njegove sociodarvinističko-neofašističke logike, koja sistemski i temeljito uništava i vašu bivšu domovinu. Takođe, veoma je značajano i zapaženo da ste nedavno u jednom novinskom članku oštro kritikovali tranzicionu sinergiju ekstremno desne i neoliberalne devastacije i uklanjanja materijalnih tragova antifašističkog, socijalno revolucionarnog i radničkog spomeničkog nasleđa iz perioda Druge Jugoslavije, što po svojoj suštini predstavlja manifestni oblik istorijskog revizionizma i ideološkog brisanja iz kolektivnog pamćenja nepoželjne, i za novi poredak potencijalno opasne, socijalističke vrednosne paradigme i njenih simboličkih označitelja u javnom prostoru.

Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ, koje kriju dominantni akademski i medijski proizvođači istorijskih falsifikata i neokonzervativne kulturne hegemonije? Ako kritički uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima su uživale brojne posleratne generacije, su poništena u tranzicionom procesu?

Bojana: Mislim da su pitanja koja si postavio ključna za shvatanje istorije jugoslavenskih prostora u posljednjih trideset godina. To su pitanja kojima se bavim i o kojima godinama razmišljam. Tu se radi o kompleksnim razlozima i različitim ličnostima koje su dovele do uništenja Jugoslavije—od vanjskih kapitalističko-imperijalističkih struktura, do brojnih unutrašnjih ličnosti, pokreta i snaga. Gledajući na Jugoslaviju u makro kontekstu promjena globalnih ekonomsko-političkih odnosa i razvoju sve jačih imperijalističkih kapitalističkih sila u kasnom 20 vijeku vidi se kako su ta orgromna previranja uticala na to da se socijalizam globalno (i Jugoslavija u sklopu njega) slomi. Kao što je već davne 1995. američka politička znanstvenica Susan L. Woodward pokazala, ekonomsko-politički pritisci na Jugoslaviju od strane ekonomskih organizacija kao sto su Internacionalni Monetarni Fond, Svjetska Banka itd., su stvorili nužne preduvijete za raspad zemlje koji se desio na kraju 80-ih. Naravno, ne želim upasti u zamku nekih desnih, nacionalno-šovinističkih narativa koji koriste imperijalne politike Zapada prema Balkanu i Jugoslaviji da bi iskonstruirali izuzetno problematične priče kojima nude kritiku imperijalizma, ali u cilju održavanja domaće buržoasko-kapitalističke, nacionalističke, pa čak i fašističke politike. Naprotiv, istorija vanjskog uticaja na raspad Jugoslavije treba da bude podstreh na socijalistički internacionalizam a ne desni šovinizam. Naravno, vanjske ekonomsko političke sile po mom mišljenju ne bi imale takav utjecaj na raspad Jugoslavije da nije bilo unutrašnjih previranja koja su također pripremila teren za raspad. Tu se radi o različitim oblicima reakcionarne djelatnosti i politike: od nacionalističko-šovinističkih do liberalnih, te na kraju čisto oportunističkih (prosto u smislu osobnog karijerizma) struja. Svaka od tih struja je vukla na svoju stranu i doprinijela, na jedan ili drugi način, destabilizaciji države. Kao osobi koja je rođena i koja se sjeća života u socijalizmu, a koja je bila premlada da utječe na političke prevrate kasnih 80-ih i tokom 90-ih, izuzetno mi je interesantno da iz ove perspektive gledam brojne liberale kako govore o socijalizmu u pokušaju da ‘operu’ svoju sopstvenu ulogu u uništenju države ili revidiraju svoje stavove sada kada je već kasno. To isto možemo reći i za dojučerašnje fašiste i ultranacionaliste koji se danas prodaju pod recimo ‘umjerene’ ili demokratske političke i javne ličnosti. U ovu priču oko raspada Jugoslavije unijela bih još jednu dodatnu kategoriju, a to je dijaspora. Pošto nisam odrasla u inostranstvu, već sam bila prisiljena da kao izbjeglica tamo dođem, nisam bila svjesna snažnog i razornog uticaja koji dijaspora ima i imala je na politike u Jugoslaviji. Sada se dosta piše o tome, ali je taj javni interes za dijasporu počeo relativno nedavno. U suštini, kada sam dosla u Kanadu kasnih 1990-ih shvatila sam ne samo da je reakcionarna dijaspora (iz svih dijelova Jugoslavije) izuzetno jaka i dobro organizirana, i ne samo da ima utjecaja na političko mijenje i strukture u matici (zemljama maticama), nego da je izuzetno dobro povezana sa imperijalističko-konzervativnim političkim snagama u inostranstvu (dakle u zemljama u kojima se nalazi). Svi smo vec čuli o povratničkoj dijaspori u Hrvatskoj koja je postala vrhuška države, ali su reakcionarne političke struje u svim dijelovima Jugoslavije imale podrčku od strane svojih konzervativnih, antikomunistickih i nacionalističkih dijasporskih grupa.

Što se tiče pitanja o nasljeđu jugoslovenskog socijalizma i svemu što je izgubljeno u tranziciji, držala bih se kulturnih pitanja jer se time bavim, no neizbježno je spomenuti i šire kontekste koji su dali neke od osnovnih infrastrukturnih elemenata našeg socijalizma. Ono od čega uvijek polazim kada govorim o kulturi, ali i o drugim aspektima socijalizma u Jugoslaviji, jeste da se često zaboravlja gdje je taj socijalizam počeo. Dakle, 1945. godine kada je 2. svj. rat završio (iako je u našem slučaju završen tek par godina kasnije) Jugoslavija je bila devastirana zemlja, sa ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima, devastiranom ekonomijom (koja je i prije rata bila izuzetno zaostala), velikim brojem nepismenih (iznad 50%), uništenom industrijskom infrastrukturom (koja je bila bijedna i prije rata), uništenim kulturnim nasljeđem, i mnogim sličnim otežavajućim okolnostima. Situacija u kulturi je bila naročito teška. Na primjer, u jednom arhivskom dokumentu o radu umjetnika 1947. godine našla sam zahtjeve umjetnika za primarnim materijalima kao što su npr. boje, papir, platno i ostali materijali za rad. Dakle, uz nevjerovatnu devastaciju zemlje, postojala je i kulturna devastacija u smislu manjka osnovnih materijala za rad i nepostojeće ili uništene infrastrukture. To teško stanje u kojem su se nalazili kulturni radnici poratnih godina vidno se poboljšava već deset godina kasnije. Ubrzano se organiziraju umjetničke škole u mjestima gdje ih nije bilo, grade se ili obnavljaju kulturne institucije (kao recimo domovi kulture, radnički univerziteti) koje postaju primjer drugim zemljama. Već 1955. u Jugoslaviju u više navrata dolazi nekoliko grupa kulturnih radnika iz Egipta koji su čuli o našem pristupu organizaciji kulture i koji su se željeli pobliže upoznati sa jugoslavenskim iskustvima i saznanjima. Taj fantastičan razvoj u sferi kulture u smislu obrazovanja, stvaranja profesionalnih i amaterskih kadrova, gradnje kulturne materijalne infrastrukture (škola, muzeja, domova kulture, pozorišta, kino dvorana, tehnologije, itd.), stvaranja internacionalnih veza, učestvovanja i ulaganja u jugoslavenskoj internacionalnoj kulturnoj saradnji, ulaganje u kulturne manifestacije, slanje kulturnih radnika u sve dijelove svijeta kao i pozivi i gostovanje kulturnih radnika u Jugoslaviji, i mnoge druge važne veze i ulaganja u sve sfere kulture u nekih 40 godina stvorile su otvorenu, živu i produktivnu kulturu na svim nivoima; od najvećih oficijelnih institucija, preko malih domova kulture, ruralnih amaterskih organizacija, do tzv. alternativnih kulturnih scena kao što su recimo snažna pank scena koja se razvila u svim krajevima bivše Jugoslavije. Ta snažna kultura, koja se ogledala i u fizičkoj i u nematerijalnoj infrastukturi (znanje kadrova, iskustvima u radu u kulturi, socijalne, intelektualne veze između ljudi itd.) je izuzetna ostavština socijalizma. I danas, nekih trideset godina nakon raspada Jugoslavije, sve sfere kulture na teritoriju bivše države još uveliko žive i razvijaju se na onome sto je izgrađeno između 1945. i 1990. godine.

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Makedoniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na jugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, popularnost desnice, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Bojana: Mislim da je potrebna organizacija i udruživanje ljevice na svim nivoima političkog rada. Sadašnje stanje na teritorijima bivše Jugoslavije u nekim aspektima je gore nego što je bilo 90-ih za vrijeme ratnih dejstava, jer je transformacija u neoliberalni kapitalizam sada zaista sveobuhvatna. Međutim, to ne treba da nas učini apatičnim ili ciničnim, već bi to trebao biti podstrek za još jaču borbu. Moram primjetiti da ja borba u elektoralno-parlamentarnom sistemu tzv. demokratske politike nemoguća. Elektoralizam je uvijek bio klopka prave, iskrene ljevice. Naravno, treba se boriti na svim nivoima pa i u parlamentu, ali sa sviješću da se korijenita promjena ne može ostvariti elektoralnim putem. Iako vidimo neke pozitivne pomake u Latinskoj Americi (Bolivija ili Venecuela) te su izborne pobjede rezultat borbe na svim frontovima. Ljevici na teritoriju bivše Jugoslavije (ali i šire na Balkanu) treba povratak korijenima: radu na obrazovanju i organiziranju vlastitih kadrova (naročito onih koji ne dolaze iz akademske ili profesionalne klase), obrazovanju i organiziranju omladine, radnika, penzionera i seljaka (ili onog što je ostalo od ruralne populacije), i političkom organiziranju izvan urbanih centara. Bolje umreženje političkih snaga u regiji i na Balkanu kroz konkretnu i programatsku anti-kapitalističku i anti-imperijalističku politiku koju će voditi radnici (a ne akademici), kroz antinacionalizam i konstantno odupiranje kooptiranju anti-imperijalističke politike za nacionalno-šovinističke, revizionističke i druge ciljeve, i prilagođenost novom vremenu i uvjetima globalnog supereksploatacijskog kapitalizma te nadolazeće ekološke katastrofe, su ideje koje bi trebale biti dio programa ujedinjenja. Naravno, mnoge partije to već i imaju u svojim programima, i nedavna izjava o ujedinjenju ljevice u regiji ima mnoge od ovih gore navedenih elemenata, no još uvijek nije postignut ujedinjen program koji bi mogao da pomogne jačanju revolucionarnog rada. Ova ozbiljna pitanja oko organiziranja ljevice nisu samo problem u bivšoj Jugoslaviji već su dio problema ljevice u cijelom svijetu. Cilj bi trebao ujedinjenje u regiji (na čemu se već radi), politička kolaboracija/solidarnost šire na Balkanu i konačno umrežavanje, kolaboracija internacionalno. Mi imamo jaku istoriju ljevice još od 19 vijeka i trebamo na osnovu te istorije da gradimo nove političke programe koji se razvijaju u kontekstu 21 vijeka.

Još jedna važna stvar koju ni jedna lijeva partija iz bivše Jugoslavije nije stavila u svoj program je rad na organizaciji ljevice u dijaspori. U dijaspori žive milioni ljudi iz bivše Jugoslavije. Većina ih je pobjegla zbog užasa rata ili iz materijalnih razloga, a u zadnjih 15 i više godina odlaze mladi ljudi. Do sada niko iz bivše Jugoslavije iz različitih ljevih partija nije pokušao umrežiti se sa progresivnim ljudima koji žive u dijaspori. Gde ja živim (Kanada) ima nas dosta koji se pokušavamo organizirati i bili bi vrlo sretni da potpomognemo konkretan politički rad na Balkanu (čak se i politički organiziramo http://crvenadijaspora.org/ https://www.facebook.com/groups/2762612290724442 ). Ovo je ujedno i moj otvoren poziv drugaricama i drugovima iz regije da nam se jave. Da zaključim, ljevica i na Balkanu i u dijaspori treba da se organizira i da djeluje na različitim nivoima, ali prvenstveno u revolucionarnom smislu, a ne da se jednostavno oslanja na elektoralne politike koje ne funkcioniraju jer tzv. demokratija kako sad opstaje na Balkanu ali i izvan njega, je oruđe neoliberalne neoimperijalne mašinerije koja konstantno manipulira procesima i strukturama da bi na kraju zadržala status quo.

Šta mislite o emancipatorskim mogućnostima i značaju umetničkog aktivizma neojugoslovenske orijentacije, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice, koja nastoji da promeni vladajući idejni i materijalni poredak stvarnosti i povesno ostvari socijalno pravednije društvene odnose? U kome na jugoslovenskoj kulturnoj sceni prepoznajete aktere takve utopijske umetničke prakse?

Bojana: Postoji dosta umjetničkih programa i osoba u Jugoslaviji koji su hvale vrijedni. Čak i u uslovima tridesetogodišnje tranzicijske močvare, umjetnost, kulturni i politički rad su se održali. Međutim, prije nego što direktno odgovorim na pitanje htjela bih napraviti jednu digresiju. Prije mjesec i pol sam bila na jednom javnom predavanju u sklopu konferencije „Socijalizam na klupi” gdje je Rastko Močnik dao dijagnozu sadašnjeg stanja u političkom, kulturnom, i ekonomskom životu Jugoslavije (ili ako hocemo biti PC „regije”). Koncentrirajući se na Sloveniju, u toj svojoj dijagnozi on se osvrnuo na nedavne proteste protiv vladajuće desnice, i primjetio koliko su protesti vizualno ali i politički i simbolički nosili i koristili ideju jugoslovenskog antifašizma (tu su bile zastave, parole, crvene petokrake itd.). Jedna stvar koju je primijetio jeste da na kraju, nakon svih tih izuzetnih poziva na antifašizam, konkretni zahtjevi političkog pokreta koji se javio u Sloveniji su bili minimalni. Drugim riječima, dok je simbolika demonstracija bila revolucionarna, politički zahtjevi su bili minimalni i sveli se na poziv na sazivanje novih izbora. No, po istraživanju javnog mijenja novi izbori ne bi puno promijenili politiku zemlje, naprotiv, desnica bi dobila čak i veći politički udio u parlamentu. Na kraju tog izlaganja Močnik je rekao nešto sa čime se u potpunosti slažem a to je da „antifašizam nije dovoljan”. Dakle, problem je u političkom horizontu, tj. da je simbolika i retorika antifašizma bez konkretnog političkog i organizacionog dijela samo puko vizuelno ili da upotrebim izraz performativno djelovanje. Ovo bih onda prenijela na rad u umjetnosti i kulturi. Dakle ljeva umjetnost i kultura nije bez razloga nazvana politička ili angažirana. Njena angažiranost se očitava u tome da umjetnost ne samo dijagnosticira ili simbolički ukazuje na političke ili socijalne probleme, već se mora uključiti u konkretan politički rad. Vlado Mađarević, jedan sada nešto zaboravljen jugoslavenski teoretičar kulture, je još 1970-ih u svom radu objasnio da ne postoji autonomna umjetnost u klasnom ili, što on naziva tranzicijskom, odnosno socijalističkom društvu. Ne postoji potpuna sloboda ljudskog bića kao takvoga, pa ni umjetnosti kao proizvoda ljudskog rada. On se tu nadovezuje na Lenjina i Marksa koji su u svojim tekstovima slično to rekli već davno. Tako nam Mađarević poručuje da „se borba za slobodu čovjeka i umjetničkog stvaranja odvija u neizbježnim uvjetima više ili manje društveno ograničene slobode djelovanja. Ona upravo znači i priznavanje i postepeno prevladavanje tih društvenih ograničenja, u neprestanoj revolucionarnoj težnji za proširivanjem slobode mogućnosti i u umjetnosti i u čitavoj društvenoj djelatnosti, na osnovi etičko-idejnih i estetskih kriterija marksizma.” (Književnost i revolucija, 35.). Njegov poziv je da se umjetnost sagleda u kompleksnom, dijalektičkom odnosu sa socijalno-političkom stvarnošću i djelovanjem. Stoga za njega umjetnost unutar neslobode klasnog društva treba biti ferment ili mitski moment koji je amalgamiran sa političkom borbom. Koja je dakle poanta za danas? Poanta je to da dok kod je umjetnost zarobljena u svojim institucionalnim okvirima (baziranim na hijerarhiji i odnosima moći) umjetnost neće moći da se nosi sa današnjim političkim izazovima. Pitanje je kakve umjetničke prakse mogu da opstaju u takvoj situaciji? Po meni su iskreno najinteresantnije one prakse koje se bave slamanjem hijerarhija i sistema moći ne samo u umjetnosti nego šire u društvu, one prakse koje se bave populariziranjem kreativnosti i stvaranja umjetnosti na najširoj bazi – dakle daje pristup stvaranju svim ljudima; onda umjetnost koja se ne bori za neku autonomiju, u svojim praksama slama elitnu funkciju kulture, i pruža pristup kreativnosti i politici većini a ne manjini; nadalje, umjetnost koja je u službi društva, ali ne u staljinističkom smislu (kako bi neki sigurno možda pročitali ovu moju izjavu), nego u dijalektičkom smislu­­––dakle da je umjetnost dio društva ali i daje otklon od društva. Ovde se najviše pozivam na Mađarevića, ali i na samog Marksa, po kojem u klasnom društvu, ali i u socijalističkom društvu koje je u transformaciji ka besklasnom društvu, ne može biti autonomije. Marks zato u „Njemačkoj ideologiji” kaže „dokle god se ljudi nalaze u društvu koje se stihijno razvija, dokle god, dakle, postoji rascjep između pojedinačnog i općeg interesa, dokle god djelatnost nije podijeljena dobrovoljno nego stihijski, vlastito čovjekovo djelo postaje njemu tuđa i suprotstavljena sila koja ga podjarmljuje, umjesto da on njome vlada. Naime, čim se rad počinje dijeliti, svatko ima jedan određeni, isključivi krug djelatnosti koji mu se nameće, iz kojeg ne može da izađe; on je lovac, ribar, ili pastir, ili kritičar, i mora to ostati, ako ne želi da izgubi sredstva za život — dok u komunističkom društvu, u kojemu nije svatko ograničen na jedan isključivi krug djelovanja, nego se može obrazovati u svakoj, bilo kojoj grani; društvo regulira opću proizvodnju i baš na taj način meni omogućuje da danas činim ovo, a sutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” Dokle god živimo u takvom kompleksnom društvenom odnosu umjetnost mora da se konstantno dijalektički odnosi prema društveno-političkoj situaciji. Neki od najinteresatnijih projekata za koje ja znam, a koji pokušavaju da navigiraju tu dijalektičku političku stvarnost su na primjer organizacije kao sto je Crvena iz Sarajeva, zatim Blok iz Zagreba, i internacionalna organizacija Hekler koju su započele Nataša i Jelena Prljević u kolaboraciji sa kolegicama iz Irana, Iraka, Amerike i sa drugih strana svijeta, i tu je konačno drugarica Katja Praznik koja se bori za umjetnički rad i prava i koja je osnovala Kulturnu Inšpekciju – za objavljivanje eksploatacije rada u kulturi.

Tagovi:

Razgovori

© Copyright 2015 - 2024 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll