Vedran Živković (Nemeček): Vjerujem u ljudski duh

Rockomotiva
04.05.2024.

Kao da smo prokleti s tim nekim povijesnim nasljeđem koje nas cijelo vrijeme koči… Vatreni poljubac nas je spojio, mogu reći da nam je čak bio i inspiracija… Svi su u nekom grču zbog toga što nešto staro umire, a nešto novo neće doći… Kad čitaš medije, imaš osjećaj kao da ćemo sutra ponovo zaratit, a stvarnost je posve drugačija

Pričao & fotografisao: Bojan Božić

Više puta ponovljena, a bogme i dokazana izreka kaže da bez prošlosti nema budućnosti. Nema tikve bez korena, baš kao ni ljudi bez porekla, rodoslova, tradicije, običaja, verovanja, jezika… Zašto je važno imati sve ovo na umu? Ako zagrebemo malo dalje u prošlost, videćemo da smo jedni drugima bliži nego što mislimo da jesmo.

Recimo, „leubh“ je indoevropski koren jedne veoma lepe, svima dobro poznate reči. Love, liebe, libido, lybov, ljubav, lubostny, lubhyati… Znajući da negde daleko svi mi potičemo od istog korena, možda će nam biti lakše da širimo ljubav, a ne mržnju. Da čovek čoveku bude čovek, a ne vuk.

Vedran Živković, Leo Beslać i Borna Maksan iz zagrebačkog benda Nemeček kopaju duboko u potrazi za tim prakorenom, artefaktom, monolitom… koji bi objasnio genezu života na ovim prostorima. U tom procesu se ne ograničavaju na svoju državu, već hrabro pretresaju istoriju i kulturu celog balkanskog prostora.

Kao simbol istovremene povezanosti, ali i razdvojenosti različitih država, naroda, kultura, konfesija… odabrali su veličanstveni i zastrašujući planinski masiv Prokletije. Tako su nazvali i svoju muzičku trilogiju, pa je 2021. godine objavljen album ‘Prokletije‘, a početkom ove godine etar je postao bogatiji i za ‘Prokletije II‘, drugi deo „trilaterale“.

U toku je promotivna turneja novog albuma, pa smo bili u prilici da Vedrana, Lea i Bornu čujemo i na nastupima u Beogradu i Novom Sadu. Njihov novosadski domaćin bila je knjižara Bulevar Books, što je bila i prilika da sa Vedranom (iliti Žikom, ako vam tako lepše zvuči) pročešljamo neke zanimljive teme. Simbolično, vi to čitate na Uskrs i Đurđevdan, čiji je katolički pandan Jurjevo. A to je i naziv jedne od Nemečekovih pesama.

Sav fokus je na Prokletijama, doskora na prvom, a odnedavno na drugom delu trilogije. Malo je nepravedno ne pomenuti album “Nemeček” iz 2018. godine, kada ste startovali u nekoj drugoj postavi, uključujući i tvog brata Vatroslava (Seine). Da li se taj album uzima kao neki službeni početak benda?

Vedran: Nemeček je, zapravo, počeo daleke dvije tisuće i šeste. Brat i ja smo pokrenuli bend te godine, ali smo ga zbog raznih razloga držali pod ručnom. Postava koja je snimila album 2018. godine je, ako se ne varam, bila četvrta po redu. Neke životne okolnosti su dovele do toga da album ne snimimo prije i da bend ne zaživi u pravom smislu te riječi. Zapravo se tek raspadom Mokrih gljiva, mog matičnog benda, Nemečeku otvorila prilika da spoji psihodelični zvuk, tradicijsku baštinu ovih prostora i taj neki noise rock.

Šta je dovelo do tog prelaza, od totalne buke na prvom albumu do duhovno-intelektualnog koncepta na Prokletijama?

Vedran: I na prvom albumu su se u tekstovima i atmosferi mogli osjetiti tragovi onoga što će biti na Prokletijama. No, u jednom trenutku se bend razišao, tako da sam ja ostao sam s tamburom i odlučio to izgurati do kraja. Meni je ta ideja već bila negdje u podsvijesti, a korona i izolacija su mi dali priliku da to na miru završim. Album sam radio s Dimitrijem Petrovićem Mišom iz benda Seine, u njegovom studiju u podrumu Heinzelove ulice u Zagrebu. Kad je korona prestala i kada su se koncertna događanja vratila u normalu, došlo je i pitanje promocije. U tom sam se periodu počeo intezivnije družit s Bornom, a on je taman otvorio svoj studio Rattus Rattus u Zagrebu. Borna je multiinstrumentalist, svira gitaru i bubnjeve, producent je, kompletan muzičar. Pozvali smo Lea koji je donio svoju artiljeriju. Bila je to ljubav na prvi ton. Tako da se tek tad sve nekako spojilo kako treba i bend je zaživio u pravom smislu te riječi.

Mislim da i mi u Srbiji imamo malo prava da vas svojatamo: pominjete Prokletije i Beograd, svirate tamburu… A i ti imaš veoma zanimljivo prezime, baš kao i nadimak (Žika). I Albanci mogu da vas svojataju, takođe zbog Prokletija, kao i zbog pesme “Miredita”. Reklo bi se da je Nemeček, zapravo, jedan balkanski, odnosno internacionalni bend…

Vedran: Da, to negdje i je bila ideja. Ima tu svega. Ja sam kulturološki odrastao na svim tim stvarima, kako na anglosaksonskoj, tako i na balkanskoj kulturi. Svi ti utjecaji se mogu čuti na Prokletijama. Često nas uspoređuju sa Swansima, mada je to možda samo prva asocijacija koja nije sasvim točna. Drugi album ima dosta krautrocka i klasičnog rocka, ali tekstovi i simbolika su odavde, korijen je tu. Volim kad domaći bendovi imaju tu drsku slavensku crtu u sebi, kad možeš čuti da su odavde.

Prokletije, kao planinski masiv, nemaju dodira s Hrvatskom, ali predstavljaju zanimljivu i višeznačnu metaforu. Ime asocira na prokletstvo, koje je i te kako prisutno u istoriji ovih prostora. Drugo, to je nešto masivno i impozantno, nešto što spaja tri države, ali ih istovremeno i razdvaja. Tu je i poznata legenda od tri brata i vili koja ih je zavadila… Šta ti je bila primarna ideja kada si Prokletije uzeo kao lajtmotiv?

Vedran: Sve ovo što si naveo, zapravo. Kada izgovoriš to ime, to zaista zvuči zlokobno, ima neku crninu u sebi i najbolje opisuje mentalni sklop ovih prostora. Naziv Prokletije, tekstovi i naslovnice albuma kreirani su upravo na taj način, s ciljem da ljudi sami nađu svoje značenje. Tako je s pjesmama Jurjevo, DajBog, Os svijeta, Na kraju svega, Drinom, svim tim tekstovima… Volim kada stvari ostanu otvorene, kad ih možeš tumačiti na više načina.

Zašto trilogija? Zbog tromeđe, tri države i naroda koji određuju sudbinu Balkana, tri velike konfesije koje su tu prisutne… ? Pomenuli smo vilu i tri brata, da nije ona devojka s omota Prokletija upravo ta vila? Da ne zaboravimo i Sveto Trojstvo, potom i kršćenje sa tri prsta…

Vedran: Hahaha, opet si u pitanju sve objasnio da ja ne znam što da dodam. To, zapravo, i je bio cilj, da nas ljudi na taj način tumače. Ljudi me uglavnom pitaju neka tehnička pitanja, pa mi je zanimljivo da si ovako protumačio naš rad. Religija ovdje ima jako veliki utjecaj na tok povijesti, što se savršeno može vidjeti u velikim geopolitičkim potresima, poput ratova u Ukrajini i Gazi. Tu se uvijek dijelimo po nekim linijama koje su ocrtane kroz stoljeća.

Šta ti je prva asocijacija kada razmišljaš o ovom, balkanskom kulturološkom prostoru?

Vedran: Ne mogu reći da imam jednu asocijaciju, tu je prisutna prije svega dualnost. S jedne strane, ta neka ogromna nesreća koja nas je zadesila da se na našem prostoru krste i lome velika geopolitička pitanja. S druge strane, tu je nevjerojatna vitalnost i energija naroda koja je suluda. Ne prepoznajem je nigdje drugdje. Mi doista imamo posebnu energiju, ali i kao da smo prokleti s povijesnim nasljeđem koje nas cijelo vrijeme koči, a opet nam daje i tu neku jurodivost specifičnu za ove prostore. Koliko god volim sve ovo kod nas, toliko me te iste stvari ponekad iskreno nerviraju.

Kolega Đango s portala Ravno do dna pominje Kries, Wovenhand i Swans kao neke bendove koji su vama bliski. Koliko su ti bendovi važni za vas, jesi li ti zaista video inspiraciju u njima ili je sve bilo stvar slučajnosti?

Vedran: I jesu i nisu. To su bendovi koje sam ja slušao u moru drugih bendova, ali znaš kako to ide… Glazbeni kritičari se uhvate nečega i onda mi postanemo „hrvatski Swansi“. Daleko smo mi od Swansa, mada nam, naravno, to laska na neki način. Nas trojica imamo puno širi muzički spektar, što se pogotovo čuje na drugom dijelu Prokletija. Ono što nas sigurno veže je Vatreni poljubac. To je bend koji nas je spojio i mogu reći da nam je inspiracija. Možda se to ne čuje na prvu, ali kad bolje pogledaš Mića je radio sličnu stvar kao i mi.

Kada na prostoru „od Vardara do Triglava“ razmišljam o nekim bendovima koji bi vam mogli biti bliski, prvi koji mi padaju na pamet su Laibach i Mizar, sastavi na samom obodu tog područja. Da li se negde pronalazite između ta dva benda, koji vam je od njih lično bliži?

Vedran: Kada govorimo o vizualnom dijelu, mislim da smo možda bliži Laibachu, a muzički više Mizaru.

Očito je da je Erne Nemeček odigrao presudnu ulogu u nazivu benda. Zašto ti je knjiga „Dečaci Pavlove ulice“ bila toliko važna u odrastanju i u životu, uopšte?

Vedran: Meni je kao klincu bio veliki šok kada sam pročitao tu knjigu, posebno zbog tog tragičnog kraja. Gotovo sve druge knjige koje sam čitao u tom periodu imale su sretan završetak, a ovo je bila prva knjiga u kojoj glavni lik umre. On se žrtvovao radi svojih prijatelja, nekog svog kolektiva, radi neke ideje, to me kao klinca pogodilo. Kada smo brat i ja pokretali bend, ime se samo nametnulo. Svidjelo mi se to što je Nemeček mali, sitni dječak, a mi smo oduvijek radili tu neku masivnu muziku, uvijek je to bio neki noise, zid buke. Zanimljiva mi je bila dihotomija između percepcije Nemečeka kao nekog sitnog i bojažljivog lika i muzike koja je grandiozna, velika i moćna.

„Crna zastava“, slika koju ste iskoristili za omot novog albuma, nije tako poznata u srpskim umetničkim krugovima, ali je veoma značajna u hrvatskim. Iskreno, ja sam je prvi put i video kada je izašao album „Prokletije II“. Kakva se konekcija krije između slike i albuma? Lično, „Crna zastava“ me pomalo podseća na monolit iz filma „2001: Odiseja u svemiru“.

Vedran: Bravo, ti si to prvi skužio! To je bila Bornina ideja, da napravimo tu referencu na monolit iz „Odiseje“. „Crna zastava“ je jedna od najznačajnijih slika hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća. Ona je nastala 1916. godine nakon smrti cara Franje Josipa, za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ta slika je anticipirala kraj jednog svijeta, raspad carstava nakon Prvog svjetskog rata i mnoge druge događaje u 20. stoljeću. Neizvjesnost svega što dolazi, to je glavna simbolika te slike. Nama je ona bila zanimljiva jer dosta zorno opisuje trenutak u kojem živimo. Cijeli jedan sistem nestaje pred našim očima i svi osjećaju zebnju za tim što se treba dogoditi, a nitko ne zna što je to. Svi su u nekom grču zbog toga što staro umire, a novo neće doći.

Misliš li da smo i mi u stanju da se promenimo? Ili, jednostavno, patimo zbog toga što sa godinama postajemo rigidni na promene? Uz to, mi ih i ne volimo.

Vedran: Da, to je istina. Ne volimo promjene, kako individualne, tako i kolektivne, a one su neminovne. Mislim da su ljudi, prije svega, jako zbunjeni količinom svih tih informacija i dezinformacija. Ljudi se jako teško snalaze u svemu tome i teško im je da izbistre sliku. Mislim da svi pokušavaju shvatit što se događa i stvoriti si neku sliku svijeta koja ima smisla. Teško je i pričati o tome iz ove relativno sigurne pozicije, jer se radi o sudbinama drugih ljudi. Dva goruća pitanja su sada na stolu: sukobi između Rusije i Ukrajine, te Izraela i Palestine. Na njima se lomi geopolitička slika svijeta. Kako ćemo se mi postavit prema tome? Opet se vraćamo na ono pitanje od prije: tko je na kojoj strani, kojoj konfesiji i alijansama pripada… Ja se trudim iz što više izvora dobit informacije i stvorit što objektivniju sliku, a opet biti i malo distanciran od svega, jer je stvarno previše. I onda te boli količina svega toga, pogotovo kad sva ta tuđa muka postane “normalna”. Sjećam se kada je krenuo rat u Ukrajini, svi su bili zgroženi prvih par dana. No, u jednom trenutku su te vijesti postale “normalne”. Snimke stradanja, porušenih gradova, ubijenih ljudi… postanu samo vijesti na dnevniku koje prođu mimo tebe prije prognoze i sporta. To je jezivo.

Da se vratimo „novim“ Prokletijama… Privukli su mi pažnju stihovi „na osi svijeta početak svega“ iz pesme „Os svijeta“, te kao neka vrsta kontrasta „na kraju svega otvorena rana“ u pesmi „Na kraju svega (Beograd)“. Zašto je Beograd na kraju svega, te i dalje otvorena rana?

Vedran: To je ono što sam ti i maloprije rekao, mi volimo ostavit otvorena tumačenja, da svako sebi nađe način kako će čitati Prokletije. To se može tumačiti i kao ljubavna pjesma, kao političko, povijesno pitanje ili kao intimni odnos prema samom gradu.

Smatraš li da je potrebno još vremena, dešavanja, kontakata među novim generacijama kako bi se ta „otvorena rana“ zatvorila?

Vedran: Komunikacija je među mlađim i našim generacijama, pogotovo u ovim našim krugovima, oduvijek tekla prirodno i neopterećeno. Mislim da ta veza nikada nije ni pukla bez obzira na sve. Čak se i tijekom rata uspijevalo komunicirat kojekakvim kanalima. Bez neke patetične jugonostalgije prirodno je da se barem na ovom kulturnom nivou surađuje. Mislim da bi se to sve oko kulturne razmjene odvijalo na isti način i da nije bilo političkog okvira koji se zvao Jugoslavija. Kada dođem u Beograd, kao da sam došao doma. I u Novi Sad isto tako. Ja se veoma udobno osjećam ovdje, kao da nisam došao u drugu zemlju. A što se tiče tih nekih političkih trzavica, toga će uvijek biti. Ne možeš sad samo zakrpati, stavit flaster i puj pike ne važi. No, ono što je najvažnije jesu međuljudski odnosi i međusobno razumijevanje.

Sećam se da sam duž Jadranske magistrale često mogao da vidim grafite „ZG = BG“, čiji autori su verovatno navijači splitskog Hajduka. Izgleda da se mi ne možemo osloboditi tih antagonizama, jer i iz Niša će se isto čuti povici ka Beogradu…

Vedran: Toga će uvijek biti. Postoje rivalstva između gradova, između dva kluba, dva kvarta, dvije ulice, između dva susjeda… Možemo tako do toga da postoji rivalstvo i sa samim sobom. Ja mislim da se Splićani i Beograđani veoma vole, mada si to možda neće javno priznati. Sjećam se da sam jednom vodio neke Belgijance za Beograd jer sam im bio vodič za neko snimanje. Rentali smo kombi sa splitskim registracijama, bilo je to prije nekih desetak godina. Kad smo parkirali na lokaciju, ljudi u Beogradu su bili oduševljeni što smo iz Splita, a ovi Belgijanci su zbunjeno gledali što se događa jer su ih Beograđani pozdravljali veselo misleći da su ovi iz Splita. Hladni Belgijanci valjda nisu navikli da su ljudi spontani. Kada čitaš medije, pogotovo u vrijeme obljetnica zadnjih ratova, imaš osjećaj kao da ćemo sutra opet zaratit, a stvarnost je potpuno drugačija. Recimo, u Zagrebu je puno ljudi iz Srbije, družimo se sasvim normalno, ljudi se žene, udavaju međusobno, nema tu nikakvih tenzija koje možeš naći u medijima. Ja nikad nisam doživio neugodnost po tom pitanju u Beogradu, Novom Sadu ili nekom drugom gradu, a svako malo sam tu. Naravno, ima debila, na svim stranama… ali to je manjina.

Eh, lako je vama kada imate tako kvalitetne „izbeglice“ iz Srbije poput Marine Uzelac i Dimitrija Simovića…

Vedran: Ima ih još! Treba razlikovat stvarni život od onog što se servira kroz medije, pogotovo mainstream medije. No, ljudi u konačnici žive normalno jedni s drugima. Moja prijateljica se bavi skupljanjem starih srpskih i hrvatskih napjeva po Hrvatskoj i priča mi kako se u selima Like i Dalmatinske zagore lik koji je „za dom spreman“ druži sa svojim susjedom koji je Srbin. Ovaj njemu ide na pravoslavnu slavu, a ovaj njemu na katolički blagdan. Skoro pa scenarij za film Srđana Dragojevića… Da ne govorim o pričama srpskih i hrvatskih radnika koji u Njemačkoj žive živote koji su, na neki način, neopterećeni tim pitanjima koja nas ovdje “muče”, a nisu lišeni svog nacionalnog folklora. Životne okolnosti su ih spojile u nekoj drugoj zemlji, te oni upražnjavaju svoje pravoslavne i katoličke običaje jedni s drugima. To su sve priče iz stvarnih života. Ima more takvih primjera. To, naravno, medijima nije zanimljivo, a zapravo bi trebao bit glavni fokus, a ne ekscesi. Svakodnevni život je puno više od politike i šund novinarstva.

I sam si jednom rekao da su ti srpsko-hrvatski odnosi inspiracija za rad i kreaciju. Postoji jaka scena na obe strane, u Srbiji je aktuelna Hali Gali priča, dok vi u Hrvatskoj imate Zvučni zid, JeboTon, Dostavu zvuka… Koliko to doprinosi kvalitetu tih odnosa?

Vedran: To je ono što sam i pričao maloprije, glazbena scena funkcionira sasvim normalno. Ja bih volio da bude više suradnje na liniji Zagreb – Beograd, kao i između drugih gradova, naravno. Nedavno je Hali Gali bio u Zagrebu, bio bi sad red da i mi dođemo u Beograd ili Novi Sad sa Zvučnim zidom. To je sasvim prirodan tok komunikacije i razvoja tih odnosa. Beograd ima malo drugačiji zvuk od Zagreba, ali ono što je važno je da mi razumijemo jedni druge.

Mnogi su te pitali „kako to da sviraš tamburu na taj način“, pa ću ja zaobići to pitanje. No, fokusiraću se na nešto što si i sam priznao, da ti je Janika Balaž bio inspiracija. Pošto je on baš iz ovih krajeva, kako si došao do njega? Da li ti je i Zvonko Bogdan inspiracija, kada smo već u tim vodama?

Vedran: Moj otac je volio Zvonka Bogdana i često mi ga je puštao. Preko Zvonka sam došao do orkestra Janike Balaža. Janika me inspirirao jer u svome tonu ima panonsku melanholiju koju sam htio prenijeti i u Nemeček. Kod njega i Zvonka Bogdana sam to čuo po prvi put… to je ta panonska tuga.

Jedna od veoma važnih tema, koju i vi proučavate na sebi svojstven način, jeste paganstvo. To je neizbrisiv deo naše kulture, o kojoj god zemlji Balkana govorili. Paganstvo, pa čak bih rekao i primitivizam, jeste nešto što nas obeležava. Vidiš li to negde kao uzrok sveopšteg propadanja na ovim prostorima? Mnogi naši velikani, umetnici, pesnici, naučnici… školovali su se u Pragu, Beču i drugim evropskim prestonicama kulture, ali kao da nam to nije puno pomoglo…

Vedran: Pa, neke od europskih prijestolnica kulture su isto tako stvorile najpogubnije ideologije i odgojile masovne ubojice koji su direktno utjecali na naše živote. Možemo i tako postaviti stvari. Mislim da je pogrešno to gledati na taj način, ne mislim da je naslijeđe paganstva krivo za neke naše devijacije. Što se tiče starovjerja iliti dvovjerja, kako to filolog Radoslav Katičić naziva, paganstvo je bilo jedan način vjerovanja koje je kršćanstvo, kada je došlo na ove prostore, asimiliralo kako bi pridobilo domicilno stanovništvo. Recimo, Jurjevo je paganski običaj koji je kršćanstvo prihvatilo u svoj imaginarij. Ta dva sustava su dugo funkcionirala skupa. Zeleni Juraj, Sveti Juraj, Sveti Georgije, Đurđevdan… To je veoma duboko ukorijenjeno. Daleko od toga da to treba ukidati ili sputavati. Ne mislim da je to kočnica za naš razvoj, mislim da su kočnice negdje drugdje.

To je, možda, nešto što nas i odvaja od Evrope?

Vedran: Imaju i Nijemci svoje primjere, nacizam je vukao korijene iz paganstva, pa je od toga nastalo najveće zlo na svijetu. Francuzi imaju slične primjere iz svoje povijesti, Englezi mit o kralju Arturu… Svi to imaju u svojoj povijesti, samo je pitanje kako će se neko odnosit prema tome. U Hrvatskoj i Srbiji postoji puno primjera koji idu u prilog tezi da mi nismo do kraja kristijanizirani narodi. Jurjevo je možda najpoznatiji primjer kojeg se trenutno mogu sjetiti, a koji je danas živ i prakticira se.

Na kraju bih se osvrnuo i na duhovno-religiozni aspekt vaše muzike. Kroz nju se negde prožima i oseća sva bol koju čovečanstvo oseća, ali kao da negde prizivate svevišnje da se spuste na zemlju (siđi dolje, Jarilo) i reše nas bede koju smo sami na zemlji napravili…

Vedran: Ima u toj pjesmi i pitanje „Čiji je Bog Jarilo?”, što on nama znači uopće, koji je naš odnos prema svemu tome. Religija i duhovnost se ne mogu izbjeći na ovim prostorima, u njima je ključ svih stvari koje su nas odredile. Tekstovi nam se uglavnom bave duhovnom komponentom naših prostora.

Vidiš li tu neku silu koja može da se spusti na zemlju i reši stvari?

Vedran: Ne, mi moramo sami sa sobom da riješimo ta pitanja tko smo, što smo i gdje idemo. Ovo su samo neke dijagnoze koje smo mi ukomponirali u naš rad. Mislim da je to najbolji opis – dijagnoze.

Realnost nam ne izgleda baš lepo, budućnost isto tako… Čini se da nam je apokalipsa neminovna. Kako je vi zamišljate: meteor koji će nas zbrisati kao dinosauruse, novi svetski rat, ili neka nova superćelijska oluja kao prošle godine?

Vedran: Ne znam… Svi zamišljaju tu apokalipsu kao nešto strašno i epski, kao da će se ne znam što dogoditi. Možda se apokalipsa već dogodila, a mi živimo post apokalipsu…

Koliko god vaša muzika bila mračna, jeste li negde, ipak, optimisti?

Vedran: Ja sam uvijek optimist. Da nisam, ne bih ništa od ovoga radio. Smatram da je to i dužnost. Ak imaš nešto reći na bilo kom polju, ne mora to biti glazba, tvoja je dužnost da svoju priču i fazon izguraš do kraja. Svi smo u suštini optimisti, inače ne bismo ni otvarali oči svako jutro.

Na čemu baziraš optimizam?

Vedran: Ja, bez obzira na sav užas koji nas okružuje, vjerujem u ljudski duh. Najveći optimizam mi trenutno budi interakcija s ljudima za vrijeme i poslije koncerata, kada ti nekome nešto daš, a netko to prihvati na pravi način. Recimo, ovaj razgovor, način na koji si ti vidio našu muziku i naš rad, to puni optimizmom. Shvatiš da to što radiš ima smisla, da si svijet napravio barem malo boljim mjestom, da si jednu osobu potaknuo da misli o nečemu. Život je u konačnici veoma težak i svako se s njime nosi na neki svoj način. Jako je važno da radiš to što želiš, da drugima daješ i da te to puni i inspiriše.

Tagovi: , , , ,

Razgovori

© Copyright 2015 - 2024 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll