Renato Metessi (Patrola / Zvijezde): Tko bi mogao pomisliti da je ovo taj Vrli novi svijet
Pola benda je htjelo malo studirati, malo se baviti rock’n’rollom i imati uspješnu karijeru, čega sam se ja najviše grozio, jer od toga sam, u stvari, najviše i htio pobjeći / Mislili smo da ćemo možda uspjeti prevariti stvarnost, no vidim da su na kraju oni uspjeli sjebati nas / Mislim da nije više Balkan u pitanju i nismo mi najvažniji na ovome svijetu. U pitanju je cijeli planet, naše jedino stanište.
Valjda je i moja priča vrlo slična, u emotivnom načinu doživljavanja Novog talasa, kao i kod Igora Mirkovića, samo što nisam imao tu sreću da odrastam gotovo na izvoru već prilično daleko od njega. To najbolje govori o nemilosrdnoj činjenici da je početkom ’80-tih u SFRJ taj talas za rekordno kratko vreme prerastao u bujicu. Dakle, listajući pop rok i tinejdž časopise iz tog vremena zapazićete ko je zapravo diskografski povukao nogu i bio proglašen za najveće otkriće 1981. – mladi zagrebački bend Patrola. Predvođeni momkom mangupskog držanja, frontmenom i koautorom svih pesama sa albuma “U sredini”, Renatom Metessijem napravili su jedan od prvih talasa i uz zvuke svog najvećeg hita “Ne pitaj za mene” razbili se o stenje i potonuli u istoriju. Za Renata zatim slede plodne godine sa njegovim najdugovečnijim sastavom Zvijezde, godine pogodne za “Pravovjerne plesače”…
Vreme sadašnje. Jedan od pionira jugoslovenskog Novog talasa priprema nam novi set muzičkih iznenađenja u bliskoj budućnosti i savršeni je sagovornik u seriji razgovora, kojom obeležavamo 42 godine od nastanka pravca kojim su krenule već nebrojene kolone normalnih sa ovih prostora.
Patrola je jedna od grupa koje su začele jedinstveni muzički kolektivitet, znan u istoriji kao Novi val/ talas… Nakon što vam se na tržištu pojavio briljantni prvenac, požnjeli ste sjajne kritike i proglašeni velikim nadama scene… Je li to breme prvoboraca bilo preveliko da bi se sačuvala ta romantična inicijalna priča? I kako danas sebi, preispitujući se intimno, objašnjavaš Novi talas – pretpostavljam da vama u tim mladim danima, od pre 35 godina, ni na kraj pameti nije bilo da stvarate nešto revolucionarno na ovim prostorima? Da će se po vašem zajedničkom bljesku deliti vreme – na scenu od pre i nakon Talasa…
Metessi: Kad govorimo o Patroli prisjećajući se toga vremena, mislim da se radilo o nizu sretnih okolnosti koje su nas spojile kao bend koji je od samog osnutka započeo uspješan start. S obzirom da se nije radilo o uličnom bendu iz susjedstva već smo svi manje više jasno bili vrlo uzbuđeni i imali ozbiljnu namjeru napraviti nesto novo i drugačije od svega što je do tada bilo na glazbenoj sceni… i pod neizostavnim utjecajem nastanka novog glazbenog pokreta, mislim na punk scenu koja je na sasvim novi način artikulirala gnjev, ljubav i bunt svoje generacije.
Tako da možda baš ta brzina i uspješnost nije nam dala mogućnost da se međusobno, kao ljudi bolje upoznamo, a i tko bi u tim godinama mislio na to. Međutim, kasnije se pokazalo, naročito nakon izlaska albuma, da se radi o vrlo različitim karakterima i stavovima u vezi glazbe i uspjeha. Pola benda je htjelo malo studirati, malo se baviti rock’n’rollom i imati uspješnu karijeru, čega sam se ja najviše grozio, jer od toga sam, u stvari, najviše i htio pobjeći. Glazba je za mene bila jedina pukotina kroz koju sam mogao doprijeti u neki svoj imaginarni svijet, kreirati ga po svojoj želji i biti u tome što je dulje moguće, ali svakako ne pod svaku cijenu. Prvi put kad sam stao na binu znao sam da je to moj prirodni ambijent i da je to neka moja misija i poziv. Mislim da je to normalno kad si mlad. Ja vjerujem da su ljudi naprosto predodređeni za neke stvari. Tako da kada su u jednom trenutku započeli razgovori kako bi trebali ovo ili ono, pa nekakva karijera… Više se nisam osjećao slobodnim i počelo me sve strahovito smetati tako da sam svojom jednom autodistrukcijom naprosto počeo uništavati svoje mačiće i bacio ih niz vodu. U svakom slučaju, to prvotno iskustvo me naučilo da sebe znam sutra pozicionirati u grupi u kojoj ja povlačim konce, a bend me prati, nadopunjuje i sljedi na tom putu moje vizije muzike. U suštini shvatio sam da sam ja u stvari solista, a ne nužno bendovski čovjek. Takvom mom poimanju rock-a upravo su odgovarale Zvijezde u kojima sam se nakon Patrole osjećao sasvim opušteno i zadovoljno.
Što se tiče samih 80-tih, očito je da su se neke stvari kao što je novi val i sve oko njega jednostavno morale desiti. Najvažnije je vrijeme u kojemu se sve to dešavalo i naša neka romantična vizija da u tom trenutku mjenjamo svijet, onaj u kome smo tada živjeli. Nisam mogao zamisliti, kao i mnogi oko mene, da ćemo cjeli život proživjeti u tom glupom dosadnom sistemu. Mislili smo da ćemo možda uspjeti prevariti stvarnost, no vidim da su na kraju oni uspjeli sjebati nas… Zablude su očito vječne kao i naši snovi. To nam jedino preostaje. Neke stvari se jednostavno dese ili ne dese i tu se nema šta objašnjavati. A to što je to razdoblje iznjedrilo najljepše pjesme domaćeg rock’n’rolla, ni prije ni kasnije ponovljeno, govore o tom trenutku naše mladosti.
Renatova lista 5
najznačajnijih novotalasnih ploča
Film – Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi
Šarlo akrobata/ Vis Idoli/ Električni orgazam – Paket aranžman
Haustor – Treći svijet
EKV – S’ vetrom uz lice
Azra – Filigranski pločnici
Koliko verno današnji mediji (uglavnom filmovi i knjige) dočaravaju taj period s početka ’80-tih? Uzmimo kao reprezentativne primere „Sretno dijete“ (sa tvojom kapitalnom rolom u njemu), seriju „Crno bijeli svijet“, knjige – uglavnom o Džoniju…
Metessi: Što se tiče današnjih medija, dakle filmova ili knjiga, nisu baš imali previše uspjeha u razotkrivanju fenomenologije ‘80-ih i samog novog vala, jer bi kod mnogih trebalo preispitati namjere i njihove motive. Tako da je “Sretno dijete” nastalo iz rakursa nekoga tko je sve to promatrao s druge strane ulice, a s time je i vjerodostojnost vrlo upitna. Što se tiče “Crno-bjelog svijeta” ne bih trošio rječi. S knjigama je slična situacija, možda još gora. Neki od autora knjiga o Branimiru Štuliću, dotičnog nisu nikad ni vidjeli u živo. Jedini dokumentarac koji se ozbiljno bavi fenomelogijom Johnny-eva lika i djela je “Kad Miki kaže da se boji”.
Gledajući na premijeri “Limunovo drvo” Branka Radakovica ili “Kao da je bilo nekad” o EKV, kao i neke druge dokumentarne filmove o novovalcima ‘80-ih u Beogradu, mislim da smo mi prošli neuporedivo lošije od svojih kolega. Ali šta je – tu je.
Jesu li Zvijezde ispunile sva tvoja očekivanja, kojima si težio dok si sastavljao prvu postavu i sa današnjim iskustvom da li bi krenuo na neku drugu stranu?
Metessi: Same Zvijezde su prošle kroz dosta promjena tokom svih ovih godina. Uz izmjene članova, zvuka, a i mene samog kao kantautora i pjevača, od glazbenika i muzičara koje imam oko sebe, u datom trenutu najvažnije mi je izvući najbolje od svih i to su mi jedina očekivanja. Već sam ranije napomenuo da nisam nužno bendovski tip, vrlo lako se prilagodim različitim stilovima u glazbi. Tako da mi je danas uvjek izazov surađivati s različitim glazbenicima i igrati se drugim glazbenim stilovima. Moj glazbeni interes je puno širi i jednostavno se ne ograničavam na jedan bend, pa bile to i Zvijezde. Tako su i nastali projekti sa Cirkusom a i Mondo Bongo, kao prateći bend za moj tribute Novom valu, sastavljen od doista najrazličitijih prijatelja. Tako da bi sa današnjim iskustvom krenuo na sve strane ha ha ha, glazba je tako bogata i raznovrsna. Mislim da je to proces nekog osobnog razvijanja ako zaista istinski i slobodno doživljavaš glazbu.
Zanimljivo mi je da se vrlo retko neraskidivo vezujem za neku pesmu od prvog slušanja i to mi se dogodilo sa „Pravovjernim plesačima“. Čini mi se da bih mogao esej od najmanje deset strana da napišem o njoj. Kako se ti nosiš sa tim svojim „čudom“ kroz sve ove godine krivovernih?
Metessi: “Pravovjerni plesači” nastali su, koliko se sjećam vrlo brzo, u par proba, kao i mnoge druge pjesme iz tog vremena. Tada sam imao tu lakoću pisanja iz dana u dan i donosio na probe ili gotove pjesme ili ideje za rifove (mada nisam neki gitarista). Naravno, tu je bila najbitnija ta početna tema, a rif na gitari je vjerojatno odraz onoga što sam tada od rock’n’rolla vrtio u glavi. U studiju, čim smo dobili zvuk i minimalnu produkciju, osjetio sam da je to to. Ništa se nije puno mjenjalo od početne demo izvedbe. To je ono, znaš kad sve sjedne na svoje mjesto. Za čudo, i dan danas je imamo na spisku koncertnih nastupa i funkcionira. To je ta himna, neka romantična priča kakvu gotovo svi veliki izvođači dotaknu i imaju na repertoaru, od Kinks-a ili Bowie-a, do Bruce-a.
Šta smo naučili nakon 30 godina raznoraznih užasa koji su pogađali ovaj divni, a nesrećni region koji više nit je silan, nit dobro stoji?
Metessi: Čini mi se, malo ili ništa. Izgleda da stvari izmiču kontroli sve više i više. Realno, ali čovjek nebi bio čovjek da ne vjeruje u bolju budućnost. Napokon smo stigli u buducnost… Tko bi mogao pomisliti da je to taj Vrli novi svijet. Svi smo nekako postali spojeni svim tim nevidljivim mrežama i uvučeni u neki svijet ko u SF filmovima. Mislim da nije više Balkan u pitanju i nismo mi najvažniji na ovome svijetu. U pitanjuje cijeli planet, naše jedino stanište.
Prija li ti ili ne sva ova tehnološka supersoničnost, kad svega ima i kad sve je dostupno? Utiče li to pozitivno ili negativno na muzički biznis uopšte, a pogotovo na ovako krhke scene kakve su naše?
Metessi: Pozdravljam svaku novu tehnologiju koja se blago rečeno koristi na humani način i nemam neku averziju prema njenom korištenju u glazbi. Naravno da ako je koristiš inteligentno i svrsishodno možeš napraviti čuda u inovatinom smislu i suprotno – pretjerivanjem možeš upropastit muziku. Ja se bavim muzikom, to me zanima, o biznisu nemam pojima, ne zanima me, al znam da glazbe, kad je u pitanju naša scena, ima sve manje.
Bio si u Australiji, davno, i proveo tamo neko vreme… Jesi li razmišljao tada da ostaneš ili nanovo da odeš, kao većina nadarenih ljudi sa Balkana – koja je otišla do kraja sveta, samo da pobegne od vladavina nečijih nemoralnih političkih dronova?
Metessi: Mogu govoriti o tome samo iz vlastitog iskustva. Proveo sam neko vrijeme u Australiji, Italiji, Nizozemskoj i čini mi se da sve te tri zemlje imaju nešto blisko i zajedničko. Radi se o zemljama koje imaju sigurno visoki prag tolerancije u odnosu među ljudima i prema iseljenicima bilo koje vrste. Ako već odlaziš od kuće naročito ako si primoran na to, bilo iz ekonomskih, političkih ili iz razloga da u svojoj zemlji ne možeš ostvariti sebe kao čovjeka i jedinku, svaki odlazak iz svog prirodnog okruženja stvara jednu vrstu šoka i boli. U tome je najbitnija prilagodba u novoj sredini. Osim toga, što je čovjek otvoreniji, tolerantiji i naravno školovaniji, bit će mu lakše prebroditi tu krizu prilagođavanja.
Najteže je sigurno onima koji odlaze iz malih tradicionalih sredina, koji se na kraju nikada ni ne prilagode i vječito sanjaju o provratku. Osobno ne mogu funkcionirati glazbeno i kao autor priča, koje me pokreću i zanimaju, negdje drugdje, recimo u Ultecht-u. Šta ja imam s njima zajedničkog, malo ili ništa. I zato ako svi odemo, glupi i pametni, tko će da ostane.
