Film: Kako je zvučalo “Kad si mlad” pre 45 godina
Kada čovek zađe u neke dublje godine, shvati koliko toga malo zna. Kada ste u mladom dobu, mislite da sve znate, a da samo nedostaje mala doza sreće da biste bili ono što mislite da treba da budete i da To pripada baš Vama. Naravno da to nije tako ni u jednom navedenom slučaju. No, kako zbrajate godine, bivate oprezniji, ne zato što ste pametniji, nego što iskustvo govori da treba da prikočite i tamo gde biste dodali bezbedno gas do daske. Niko život iz knjiga naučio nije.
Pre tačno 45 godina zagrebačka grupa Film objavila je svoj prvi singl Kad si mlad, dok je na drugoj strani singlice blistala tema Zajedno. Evo, ni posle skoro pola veka ne mogu opredeliti koja je numera “jača”. U to doba kada sam istinski postajao mlad, ni posle ovoliko protutnjalih godina, nije mi jasno kako sam se navukao na rokenrol. U mojoj kući se u to doba nije slušala nikakva muzika, klasika tv-a onog vremena, stripovi, sport, ništa posebno i ništa značajno. Talenat za muziku nikada nisam imao, a nije da nisam pokušavao, ali sam naučio da je slušam, naravno na svoj način. Živeći u provinciji, pre skoro pola stoleća, teško ste dolazili do muzičkih izdanja koje biste voleli imati. Kada sam došao u posed gore opisane singlice, mojoj sreći teško da je kraja bilo…
Jura Stublić je 1978. godine osnovao Film, a ranije je jedno vreme, u vreme rane Azre, čak i Branimir Štulić svirao sa njim, no vrlo kratko, pošto su nesuglasice bivale sve izraženije. Ego na ego kada udari zna se kako se takvi sukobi svršavaju. Mladalačko buntovni Jura Stublić i njegov bend poduže su čekali na izdanje singla, a sve zbog njegovog omota, da bi i oni bili nosioci nadolazećeg novog talasa. Bezbrižno vreme i hiperprodukcija stajali su pred njima.
Kad si mlad je univerzalna tema, eksplozivno brza, kratki solo gde duvačka sekcija dominira, ritam vas u tih samo par minuta ekspresno nosi, mladalački lucidno, jednostavnim jezikom rečeno – zanosno. Pišem o singlici i temi na mini koncertnom albumu U Kulušiću Live… Ako je slušate na kasnijim kompilacijama benda, verujte mi muzički je uništena u bespotrebnom nastojanju da bude približena širem auditorijumu. Izgubila je onaj naboj i oštrinu koju je imala na singlu i pomenutom koncertnom albumu. Prostije iskazano, nema onog prvobitno zamišljenog uzdignuća, odnosno duha. Mislim da je kasniji klavijaturni upad izbacio saksofon i time otupio oštricu teme. Original je, ipak Original, sve drugo nije bilo to to…
Na drugoj strani singla briljira pesma Zajedno. Jednostavna tema, govori o iskrenom drugarstvu i trenutnim ljubavima. Mesta usamljenosti nema. Kratka, ali dubokog daha, iscrpljujući nadahnuta i obojena svim onim mladalačkim težnjama, ritmično eksplicitno ekspresna, ne ostavlja ravnodušni rad nogu. Sve je tako vatreno i prelepo u tih nekoliko minuta. Imate želju da se što više oduži, razmahne i pruži iskreni odušak ljubavi. Basovi kao da plove na saksofonskoj minijaturi, dok ritam gitara nadmeno pršti i baca male munje oko slušaoca. No, na žalost, na striming platformama (pretplatnik sam Tidala i Dizera) teško ćete naći ovu temu u originalu, pa i na mini koncertnom albumu, ona je jednostavno umetnuta i malo drugačije odsvirana, a originalne nema. Kako posedujem sve albume, odnosno gramofonske ploče grupe Film, bez kompilacija, dajem sebi za pravo da čvrsto stojim iza ovoga što pišem. A pišem iskreno i nadasve trudeći da budem što objektivniji u svetu do koga je realnost imenica koja zalud kroji misao.
Juru Stublića sam pre jedno desetak godina gledao i slušao na Barskom ljetopisu. Niti je on bio onaj Jura s početka karijere, niti je bend bio onaj Film sa Marinom Pelajićem, Mladenom Maxom Juričićem, Pikom Stančićem i Jurijem Novoselićem sa početka osamdesetih godina. Bila je to samo jedna jeftina tezga u nizu preživljavanja Stublića i onih koji su ga pratili. Ni on ni Film u ovom veku ne postoje. Ma koliko se on batrgao i pokušao udahnuti sebi neki novi život, njegovo umeće zaintrigiranosti i muzičkog speva, nestalo je sa prethodnom državom.
Međutim, ostali su njegovi rani radovi koji govore o neobuzdanoj mladosti, ljubavi i drugarstvu, no sve to ostaje pribeleženo u jednom trenutku našeg i njegovog postojanja, ništa više, no ni manje. Sasvim dovoljno da ostane jedan tračak samopouzdanja u muzičkom svetu koji je nemilosrdan i mahnit u smislu neodrživosti status kvoa, gde svako vreme ima svoje junake, ali i one tragičare. A za potvrdu navedenih reči, neophodan je protek vremena. Možda ne dočekam to ja, ali neko će svakako razumeti i pustiće misli i ruku…
