Tvrdo Srce i Velike Uši – Kaži ovom bati pa pa
Na današnji dan pre 40 godina sam došao u Pulu na dva meseca i 20-ak dana. Kako i zašto, u priči koji sledi…
U ona vremena kad smo bili mladi… U, zvučim ko da imam sto godina… Nema veze, ali stvarno, u ona vremena 20-og veka služenje vojske je bilo obavezno. I bilo je mnogo teže ne služiti nego služiti, jer si morao da isfoliraš nekog u lekarskoj komisiji da imaš srčanu manu, psihičke smetnje i slično… Ne znam nikog u mojoj generaciji da je u tome uspeo, plus što je u to vreme, da se ne lažemo, prolazak na regrutaciji značio i da si zdrav i sposoban, a ne neki metiljavko…
Ali, to nije tema na koju me je asociralo ime benda Tvrdo srce i velike uši. Oni su pesmu „Kaži ovom bati pa-pa, ode on u JNA“ obnarodovali par godina pre nego je moja generacija išla u vojsku, tako da smo ovo sve više pevušili kako se taj trenutak bližio. U ono vreme (opet ja o vremenu) se u vojsku išlo odmah pošto upišeš fakultet, u protivnom čekaš pa kad te pozovu. I, kad je konačno došlo leto kad ćemo da upišemo fakultete i odemo da se odužimo domovini, ja ne prođem upis, padnem za pola boda. Postoji šansa da se upišem sledeće godine, ali, kako sam imao samo par meseci iznad 18 godina, sigurno me neće zvati u vojsku, što sve komplikuje. Onda sam pojurio neku vezu da me pošalju u vojsku. Svi su nešto muvali da odlože, jedino ja muvam da idem. Oduvek sam bio naopak, šta ću. Komšija je bio na nekoj funkciji u nekom Omladinskom savetu, pa je mogao to da sredi. I sredio je, čak sam imao i mogućnost izbora, ali… Pozove on telefonom, ja nisam kući (mobilni telefoni nisu bili izmišljeni, da se razumemo, samo fiksni, onaj sa varijantom „okreni nulu, ništa te ne čujem“). Završio školu, idem u vojsku, šta bih radio kući… Javi se moja baba, kaže da nisam kući, ne zna kad ću da se vratim.
Tvrdo Srce i Velike Uši – Kaži ovom bati pa pa (1983) – KLIK na fotografiju
– Ima tri mesta gde mogu da ga pošaljem. Brdska artiljerija u Bosni, pešadija u Srbiji, kuvar u Puli – nudi on.
– Pula – odgovara baba bez sekunde premišljanja.
Na moju sreću, ako je to sreća, babina logika nije bila neka bude kuvar, bolje to nego da vuče topove po planinčinama Bosne ili da prašinari negde po Srbiji. Jok, more, ona je razmišljala da, kad već ideš u JNA, idi što je dalje moguće, da malo vidiš svet, upoznaš neku drugu kulturu, jer ko zna da li ćeš ikad otići tamo. I, pošto si daleko, nećeš da bežiš kući na dan-dva, pa da te uhapse i kazne. I stvarno, Pula mu dođe kao kraj sveta, nema dalje. Kad odeš u Pulu ne ideš nekim putem dalje, možeš samo da ideš nazad.
I stvarno, tad sam otišao u Pulu i nikad više… Najbliže što sam prišao u ovih 40-ak godina je Ljubljana.
