Kucamo na vrata zaboravljenih asova: Deca Loših Muzičara
Jedan osobni, ne posve biografski tekst…
Za grupu Deca Loših Muzičara (DLM), prvi put sam čuo, zapravo pročitao 1989. godine, u nekadašnjem muzičkom časopisu Pop Rock, iz pera (ili bolje rečeno pisaće mašine) beogradskog rock novinara Dragana Kremera. Bilo je to nekakvo koncertno izvješće pod naslovom “Mini-scena”, koncertata u klubu Dadov. Manje-više, tekst je bio negativnog predznaka, pošto većina bandova koje je odgledao, (najblaže rečeno) nisu bili po njegovom ukusu, uz dosta zamjerki na puno segmenata. Ipak, iz gomile opisanih, jedne večeri je izdvojio čak dva zanimljiva – Hollywood Rabotnik (“neprecizni na The Rolling Stones, haotični na New York Dolls”) i DLM.
DLM su mu posebno legli, u svojoj kombinaciji soul/ funk/ R’n’R koja ga je jednim djelom podsjetila na postavu Ian Dury & The Blockheads (u tom zanosu očekivao je neku njihovu pjesmu na nastupu, ali je te večeri dobro poslužila i ‘Let’s stick together‘ – Brian Ferry). To mi je bilo sasvim dovoljno za interes, pošto mi je ime bilo genijalno, a svidio mi se i opis. Iz broja u broj, Kremer je pratio njihove nastupe i hvalio ih na sva usta. Sve skupa nije moglo proći nezapaženo pa su vrlo brzo postali lokalna (beogradska) atrakcija, k kojoj se počelo govoriti. Momci su se uhvatili posla (iako su u jednom intervjuu tvrdili da su totalne ljenčine, apsolutno nezainteresirani za medijske uspjehe).
Kako god, do 1990. godine, za njih je čuo svatko kome je bilo imalo stalo do tadašnje, veoma razgranate underground scene, bivše države. Sve sam to uredno pratio, a da ih nisam nikada vidio u živo, niti čuo i jedan ton, bilo koje njihove pjesme. Između svih događanja, usljedio je nastupna čuvenom subotičkom festivalu, gdje su osvojili nagradu žirija, ali i publike i to u nimalo lošem društvu (Majke, Budwaiser, Strelnikoff, Royal Albert Hall…). Poslje takvog uspjeha, a i hvalospjeva,koji su počeli stizati s različitih strana, očekivanja su opravdano bila velika. Sve je vuklo na ozbiljnu i moćnu karijeru, a sama grupa je trebala postati jedna od vodećih u novom desetljeću, zajedno s ostalim perspektivnim sastavima tog doba.
No, kako vrag nikad ne miruje, pripadnike “Sedme Republike“, zatekla je situacija o kojoj nisu voljeli niti razmišljati, a kamoli govoriti. Zemlja se raspala, a bandovi ostali sami i zatečeni u vlastitom jadu. No kako od kukanja i jaukanja nema ništa, grupa je hrabro nastavila dalje s radom. Međutim, za mene je priča (ne samo o njima, nego o većini grupa i izvođača s teritorija novoformiranih država), grubo prekinuta. Kroz cijele ’90-te godine (prisjetimo se, nije bilo inteneta), propustio sam jako puno toga, a informacije su stizale na kapaljku. Zahvaljujući geografskom položaju, u mom rodnom kraju (Garešnica/ Moslavina), mogli smo putem klasičnih TV antena, hvatati signale banjalučkih televizija (nekoliko ih je bilo, kao i ATV – Alternativna Televizija), a koje su u večernjim programima, ponekad imale emisije muzičkog predznaka pa sam tamo uspio pogledati saznati nešto o tadašnjim aktualnim sastavima (ponajviše iz Srbije, nešto manje iz BiH, a ponajmanje iz ostatka nekadašnje države). Naše (hrvatske) medije to uopće nije zanimalo (čak ni ono malo muzičkih), tako da su mi jedini izvor bile spomenute TV stanice.
Grupa DLM je, u međuvremenu, postala jedna od najistaknutijih na tadašnjoj srpskoj rock sceni, objavivši tri albuma u ’90-im godinama – “Dobardan!” (1992), “Prolećni dan” (1995) i “Virus” (1998), muzika za istoimenu kazališnu predstavu. Zahvaljujući mojoj najboljoj prijateljici Manueli, koja je radila i boravila u BiH, uspio sam nabaviti nekoliko CD izdanja grupa ’90-ih godina. U tom malom broju našli su se i spomenuti albumi “Dobar Dan!” i “Virus“. Baš sam se bio obradovao tim izdanjima, jer su mi pružila nemalo audio užitaka dobrih pjesama i zanimljivih tekstova/ opservacija (“petak je dan za sredu“, “Naučniče mladi, šta, šta da se radi, Moja je sudbina da budem ljudina“).
Nekako je sve išlo svojim tijekom do početka novog milenija. Tada su članove grupe počeli opsjedati ozbiljni problemi (i opake bolesti), tako da je usljedila višegodišnja pauza, uz značajne personalne promjene unutar same grupe. Ipak, uspjeli su objaviti još jedan album “… gde cveta samsung žut” (2005) i nastaviti s karijerom, ali prilično nestalnog karaktera s ponovno novim članovima. Usprkos svim nevoljama, grupa nikada nije službeno raspuštena te povremeno koncertira. Meni su ostali u ljepom sijećanju, mada ih na žalost, nikada nisam imao prilike gledati u koncertnoj varijanti, stare originalne postave.
