Raspuklo ogledalo i(li) Boli nas ljubav…
…mrzeo sam te s ljubavlju, voleo sam te s mržnjom i, kad se sve sabere i oduzme, bio sam ravnodušan prema tebi; sve u isti mah, kao iskre koje najednom izlete iz cevi, jedne ovamo, druge onamo, sasvim izmešane u emotivnoj zbrci.
(Fernando Aramburu, „Čiope”)
Šta tražimo, očekujemo, za čime žudimo povezujući se sa nekim? Ako apsolutno jedinstvo nije moguće, a da pritom ne izgubimo sebe, ako identifikacija u nekom trenutku nužno počinje da ugrožava identitet, dolazi li do potrebe za potčinjavanjem druge osobe? Da li je ona posledica straha, osećaja ugroženosti ili odsustva autentične emocije? Koliko god iskrena, ljubav nije uvek jasna i potpuno čista, bezazlena kategorija. Njeno mešanje sa suprotnim, često izrazito oprečnim osećanjima vodi do granice, one stalno tanke i problematične linije koja čini da voljenu osobu posmatramo kao neprijatelja. Istina, takvi slučajevi su ekstremni, ali verovatno najbolniji, kada čovekovo biće postaje do pucanja napeto i rastegnuto. Evo kako su tri benda smutila pa izlila opisani koktel žuči…
Ali, pre toga nije loše napraviti jednu, hronološki neznatno prethodeću referencu na odlično tematizovanje opisanog u pesmi EKV-a „Ljubav”, sa istoimenog albuma. U sve vreme gotovo nepromenjenom tonu, sem vokalnog izvođenja koje pri završnici izražava mešavinu frustracije, razočarenja i nemoći, ona naizgled poletno teče i nosi priču o razvoju i padu zanosa, iluzije jedinstva.
Sve vreme je tu, ipak, izvesna nota ironije (recimo, pokušaj da staroslovenskim, odavno nestalim gramatičkim kuriozitetom ubedimo sebe i slušaoca u blaženstvo stopljenosti), kao i dosade unutar jednoobraznosti, da bi se do kraja sve razotkrilo u poražavajućoj konstatacij: polako dosada mrsi nam kosu i prlja nam ruke, polako dosada pravi nam bore od lažnoga smeha, kulminirajući u ponovljenom kriku: I boli i boli i boli i boli, boli nas ljubav!
Još jedan kratak skok, ovoga puta napred: Ida Prester u jednoj od svojih muzičkih persona – Frau Casio, kroz pesmu „Dvoje” i uz značajan udeo spota u kom su glumili Aleksandar Đinđić i Ana Mandić, predočila je dramatičnu spregu strasti, posesivnosti, zarobljenosti i želje.
Baš takav, dvosmislen odnos prema ljubavi, prestupanje linije ka mržnji, rušenje klišea da je voleti nekoga isključivo mirno, lepo, ispunjavajuće iskustvo, na izuzetan način izrazile su tri grupe: nemir, agoniju, ali pre svega lično preispitivanje. Za sve tri muzičke priče karakteristična je, baš kao kod EKV-a, ali znatno radikalnije, zapitanost nad prirodom odnosa ja – ti, pretapanja u mi, pa rascepa, iznova, na tebe i mene. Destruktivni porivi usmereni ka sebi, odbijaju se o drugoga, izazivajući napuklinu na tom, svesno ili ne, odabranom ogledalu, ne bi li nas konačno podstakli da se zapitamo šta to kod sebe, kroz drugog, toliko preziremo i odbacujemo.
Sve tri kompozicije u nastavku povezuje nekoliko upadljivih sličnosti na planu teme, razvijanja melodije, glasovne ekspresije razornog nemira, očaja, unutrašnje borbe, praćene svešću da smo onaj koji povređuje. Zanimljivo je i da su, kao takve, reprezentativne za koncepciju albuma na kojima se nalaze, simbolički prateći izglede omota na kojima se lica ili telo silom deformišu, razgrađuju, ogoljavaju do samog tkiva, dok svaki oblik, dotle čvrsta struktura, ne bude razbijen(a).
1. „Love, Hate, Love”, Alice in Chains
Od samog početka, a ovde je reč o njihovom debitantskom albumu „Facelift” (1990), bilo je jasno da jednu od najvećih, do danas nezamenljivih i neponovljivih snaga muzike netipičnih, a opet ključnih predstavnika grandž scene Sijetla, čini talenat Lejna Stejlija da svu patnju i demone sa kojima se do kraja očajnički borio, prenese u muziku. „Love, hate, love” je, kao i mnoge iz istog perioda, inspirisana njegovom burnom, zavisnošću od narkotika previše uslovljenom i na propast osuđenom vezom sa Demri Larom Paro. Silina agonije kroz koju je autor prolazio rezultovala je remek-delom, što nije samo više puta izražen stav Džerija Kantrela, već i ocena podjednako kritike i publike. Kantrel je, u prvom redu hvaleći Lejnov vokal, priznao da se u ovoj pesmi nalazi i jedan od omiljenih gitarskih rifova koje je ikada odsvirao.
Kao po nepisanom pravilu, svaka od tri pesme, pa i ova ima jasan tok, dramatičan i dramski sled: od postavljanja osnove za razumevanje ambivalentnog doživljaja predmeta žudnje (vlasnički impuls koji se razvija u, makar imaginarno, uništiteljski: I want to peel the skin from your face, before the real you lays to waste), preko mučenja samoga sebe (lying, crying, dying to leave, innocence creates my hell), do pokajničkog racionalizovanja nezdravog poriva (my twisted passion to be your world). Agonija koju je Stejli veličanstveno i potresno dočarao legendarnim, moćnim glasom (I live for you, but I’m not alive) bliži se području patološkog (take my hands before I kill – I still love you, but I still burn), da bi sve eksplodiralo u razarajućem rezimeu, skupljenom unutar lajtmotivskog krika: Love, Hate, Love – pri čemu je posebno važno obratiti pažnju na redosled pojmova, odnosno, onaj kojim se sve ipak završava, koji na kraju prevagne, pobedi.
2. „This Love”, Pantera
Zabeležena na maestralnom albumu „Vulgar display of power” (1992) i, kao što duhovito napisa neki korisnik Youtube-a u sekciji komentara: definitivno nije Maroon 5!, „This Love” se može nazvati najsavršenijom neljubavnom pesmom o tom osećanju kao večitoj inspiraciji. Ovde je prisutno u raznim manifestacijama: samoobmanjivanje, manipulisanje, zloupotreba, sopstveno naličje.
Hrabro je strgnuta romantična predstava o ljubavi, razderanoj do koske sa svim slojevima kompleksnosti. Dok je Vini Pol tvrdio kako se radi o Anselmovoj nedugo ranije okončanoj, mučnoj vezi, potonji ističe da ga je u stvari inspirisalo detinjstvo provedeno u konstantnom zanemarivanju.
Rezultat je ispovedna, neuvijeno lična stvar koja počinje elegantno, nastavljajući tradiciju otvorenu sa „Cemetery Gates”, da bi u refrenu došlo do eksplozivne inverzije. Fil Anselmo bukvalno kida i izliva, ne srce, već samu utrobu (Never ending pain, quickly ending life), bacajući nam u lice oprečne slike (i ovde je izuzetno važan redosled tih pojmova: thing/child/toy – fist/scar/break, kontrast nevinosti/poverenja i zloupotrebe/nasilja), sve dok sama reč „ljubav” ne promeni izvorno značenje. Početak neskriveno daje na znanje kako se radilo o svesnoj laži, obmani koja je prouzrokovala deformisanje prirode odnosa (In my life, all I wanted was the keeping of someone like you; as it turns out, deeper within me, love was twisted and pointed at you), što se u istom tonu i sa istom jasnoćom samoanalize razvija u neku vrstu kajanja (And sometimes I feel so sorry, I regret this, the hurting of you), doduše, odmah opravdavanog (But you made me so unhappy, I’d take my life and leave love with you). Neautentična, odglumljena i silom održavana ljubav vodi radikalnom prenošenju destruktivnih impulsa sa drugoga (This gift in pain, her pain was life) na sebe (I’d kill myself for you, I’d kill you for myself).
Naravno da i ovde postoji lajtmotiv: You keep this love, sada služeći i kao rezime izražen kroz urlik (jer, ljubav je ponovo nešto izvan nas, vrlina i prednost druge osobe). Muzika, pre svega uvek sa glasom nepogrešivo sinhronizovan, jedinstveni govor Dajmbegove (Dimebag Darrel) gitare, savršeno prati opisane etape samospoznaje, stečene kroz dvosmislenost – mogućnost važenja dvostruke perspektive (No more head trips).
3. „Ti imaš mir”, KOIKOI
Naposletku, nešto u svakom pogledu sveže i jedinstveno, ne samo na našoj savremenoj rock sceni. Drugi singl sa izuzetnog albuma „O sreći u snovima” (2025) sada već prepoznatljivo prefinjenim, kako u najavi slikovito (i precizno) stoji – čežnjivim zvukom kome umnogome doprinosi skladna vokalna polifonija, razrađuju se nadrealna promišljanja. Govoreći o ovoj pesmi, frontmen Marko Grabež istakao je središnji motiv haosa „kao jedinog poznatog mehanizma za ljubav”, pitajući se da li je, ukoliko shvatimo mir kao hladno, strano stanje i pokazatelj odsustva emocija, slamanje tuđe stabilnosti jedini način da se osetimo voljeno (od, mada ne isključivo, te osobe)?
Pesmu otvara iziritirani, isprovocirani pogled na tuđi mir kao prepreku, nešto izvan, ponovo razlog otuđenja: ja ne znam s njim (…) ne vidim, kako da te zavolim. Dalje se ređaju slike ogorčene odbojnosti formulisane u razaračkom nagonu (Ja mrzim tvoj mir, hoću da ga polomim, pa da vidiš, da me vidiš, kako znam da živim), zatim zavisti (boli me kada dobro si) i nezrelosti (ti imaš mir – krvarim, želim da ne prolazi). Ponovo nailazimo na motiv izgaranja (ja palim sve, ja gorim, u želji da te volim), koji savršeno odgovara, ujedno vodi, ka lajtmotivu, cilju i idealu: Da te volim, da ne boli. U suptilnom, ali veličanstvenom značenjsko-izvođačkom obrtu, dok se prepliću čvrsta bas linija i sanjalačka klavirska deonica, dolazi do svojevrsnog monologa koji nosi najmanje dve mogućnosti razumevanja. S jedne strane, možemo ga tumačiti kao preuzimanje na račun tuđe slobode, ali i vlastito oslobađanje; sa druge, u opticaju je nešto sasvim suprotno, potpora, uzdignutost i motivisanost drugim (ja krojim put, ja stojim na krilima tvojim) uz, naravno, upečatljiv klimaks: Ja znam da volim, ja imam mir!
Kao što se da primetiti, tri pesme karakteriše postepeno početno, preteće razvijanje: uvodni instrumentali su nabijeni tenzijom, iako još obazrivi – jasnih, odsečnih tokova, ritma, nagoveštaja drame. Vokalna interpretacija je impresivna, iskrena, sirova i pravo iz duše, do kraja bolno izražajna. Perspektiva polazi od onoga ko (svesno) pričinjava patnju, greši, muči sebe nanoseći bol drugome usled nesigurnosti, praznine, nedovoljno razvijene emocije, ali bez utemeljenja u samoj ličnosti. Takvi uslovi čine da druga osoba postane kolateralna šteta tuđeg nespokoja, a „lirski subjekt” sve vreme svestan toksičnosti svojih postupaka i odnosa u celini. Prebacivanjem se služi kao posledicom nezadovoljstva (svojim manama), strahova, nedostataka, prepoznatih u drugome ili učitanim u njega.
Otuda su stihovi introspektivni, ispovedni i razvijaju se uporedo sa muzikom, dosežući vrhunac kod tačke suočavaja, osvešćenja, pa, nadajmo se, ispravljanja greške. Samo iskustvo se, zahvaljujući postignutom saglasju jezika stihova i govora zvuka, pokazuje istinski i bez preterivanja oslobađajućim, katarzičnim. U završnici mini-feljtona, sledeći put ispitujemo ambijent javljanja i prirodu anksioznosti modernih veza.
Romantičarski rock, romantični metal ili Kako publici (ne) podvaliti ljubav: „Razorblade Romance”
