Uspon i pad TIME-a

Kako se rađao jedan od antologijskih albuma hrvatskog i ex-Yu rocka… U povodu rođendana Dade Topića, 50 godina od rođenja antologijskog albuma “Time” i deset godina od dodjele životnog Porina grupi Time i Vladimiru Mihaljeku.

Prvi takav pokušaj na ovim prostorima, započet tri godine ranije s Korni grupom, sastavom već glasovitog Kornelija Kovača, iz koje je Topić upravo izišao. Beogradski super-ansambl stigao je u slijepu ulicu sjedeći na dvije stolice: onoj udobnoj, smještenoj u prostorima familjarnog i popističnog i drugoj suspektnoj, što se ljuljala na rubu nepoznatog, rizičnog, rokerskog. Ako se o sviračkoj upućenosti jednog i drugog tima glazbenika i moglo razglabati, tvrdoglava vjera mladoga pjevača i neprijepornog lidera nove družine u vlastitu sliku rocka i beskompromisan stav (zbog čega je i istupio iz redova ambiciozne, ali pragmatične Korni grupe), bila je izvan svake diskusije. Vrijeme je za Time po ideji Mihaljeka, koji je istodobno kretao putem jugoslavenskog Billa Grahama (glasovitog američkog rock impresarija i koncertnog promotora), zabrujala je u domaćim glazbeničkim krugovima gotovo jednako kako je tri godine kasnije u američkom medijskom prostoru odjeknula famozna rečenica Rolling Stoneova rock kritičara Jona Landaua “vidio sam budućnost rock ‘n’ rolla, a ime joj je Bruce Springsteen“.

Mihaljek, dobro upoznat s nezadovoljstvom nekolicine vrhunskih glazbenika zbog apatičnosti bendova u kojima su trenutno svirali, složio je postavu koja je morala imponirati svakome od njih, a pritisnut Topićevom nestrpljivošću i repertoarom što se kuhao u njegovoj glavi još dok je bio samo pjevačem u Kovačevoj selekciji, uspio je uvjeriti Jugoton u potrebu jačanja kataloga rock albuma. (Dva jedina do tada, ako se izdvoji LP duhovnog rocka kaptolskih sjemeništaraca VIS-a Žeteoci, bila su, dakako, “Naši dani” Mlinarčeve Grupe 220 iz već davne 1968. i također Mlinarčev, prvi solistički, “A ti se ne daj“, svježe objavljen u prosincu 1971.) Tako je Time ušao u dubravački studio, u Jadran filmu, bez uobičajenog testa sa singlom, koji je tada na početku svačijeg diskografskog života bio conditio sine qua non. Sve je tako brzo obavljeno da je izdavač zatečen snimljenim prepustio Topiću da omot napravi prema svojoj ideji po kojoj je na čistoj naslovnoj strani stajalo jedino ime grupe, a na poleđini kolaž crno-bijelih fotografija članova i popratni tekst urednika Pere Gotovca.

To je grupa mladih ljudi koji izvode svoju glazbu muzikalno, temperamentno i disciplinirano, s mnogo stvaralačke strasti i ljubavi; grupa sastavljena po vlastitom htijenju i sklonostima; grupa pojedinaca različitih ćudi, no u zajedničkom radu cjelovita, a u glazbenom jeziku i izrazu točno određena i izrečena, napisat će Gotovac o Jugotonovoj iznenadnoj rokerskoj akviziciji; o Adolfu Dadi Topiću, pjevaču i lideru koji je stajao na pola puta od Paula Rodgersa do Wilsona Picketta, kao što je – pokazat će se i drugi najpostojaniji član grupe – gitarist Vedran Božić bio razapet između Hendrixa i Claptona; Tihomir Pop Asanović sa svojim Hammondom slovio je za makedonskog Jimmyja Smitha, a Brane Lambert Živković kao Herbie Mann i mladi George Martin u istoj osobi; Ratko Divjak i Mario Mavrin valjda su u očima rock branše već izgledali poput Maxa Roacha i Charlieja Mingusa.

Gotovčevo viđenje bilo je precizna ocjena glazbenika koji su nosili desetogodišnje rokersko iskustvo; onih malobrojnijih iz prvog “električarskog pešalona” što su se odlučili posvetiti glazbi.

Topić (1949.) je preko osječkih Đavoljih eliksira, Lavina, Dinamita i konačno Korni grupe stekao status nenadmašnog “pjevača duše”; Božić (1947.), Zadranin, student matematike vedran-hendrix-picture (koji se zaista susreo sa svojim idolom, nevjerojatnim Jimmyjem Hendrixom) prošao je još veći broj grupa: od lokalnih Kondora, preko Grešnika, Robota, Wheels of Fire, Nautilusa, B. P. Conventiona i Miovaca do Mihaljekova idealnog gitarista za idealnu super grupu; Pop Asanović (1948.), poput wunderkinda sa šesnaest i srednjom muzičkom svirao je klavir u velikom Plesnom orkestru Radio Prištine, pa s pratećim sastavom narodnjačkog genija Tome Zdravkovića, potom se zarana, krajem šezdesetih, zaputio u bijeli svijet iz kojeg se vratio 1971. sa slovenskim gastarbajterima Generalsima, kada ga je i zapazio mladi menadžer u potrazi zaimages kompetentnim orguljašem. Klavijaturist i flautist Jutarnjih zvijezda, Mladih (tehničara) i Grupe 220, svestrani Živković (1947.) s iskustvom aranžera u snimanju spomenutog kamena temeljca yu-rocka, LP-a “Naši dani”, bio je logičnim izborom u zahtjevnoj projekciji nastupnog albuma nove grupe.

U takvu sliku se uklapala i ritam sekcija Topićevih kamarada iz “osječkih genijalaca” Dinamita: bubnjar Ratko Divjak (1947.) i basist Alberto Krasnić(i)(1947.). Berto će, međutim, odustati u posljednjem trenutku, a na mjesto nesuđenog člana-utemeljitelja podsjećat će nas njegove skladbe s prva dva albuma Timeovaca (“Kralj alkohol” i “Balada 2000“). Novi basist će postati Mario Mavrin (1949.), školovani glazbenik, jedini koji nije pripadao “električarskoj iskustvenoj školi” i u Time je uskočio kao Divjakov partner iz B. P. Conventiona. Zapravo kompletna prva postava te fuzijske jazz-rock grupe legendarnog zagrebačkog jazzista Boška Petrovića iz 1970. (Božić, Živković, Divjak i Mavrin) presvukla se krajem 1971. u Time.

Ovako posloženi sastav u proljeće 1972. snima dakle svoj prvi album jednostavno nazvan “Time” (kum imenu grupe bio je bubnjar Ratko Divjak), “na kojemu je instrumentalističkom uvjerljivošću uspio stvoriti protutežu Topićevoj kompozitorskoj i vokalnoj supremaciji“, napisat će Dražen Vrdoljak desetak godina kasnije, nakon što mu je uskraćena mogućnost da po Mihaljekovoj zamisli tada, kao prvorođeni domaći rock kritičar, napiše svoju premijernu popratnu bilješku. Imalo je to veze i s Jugotonovim oprezom kojim je bila obavijena čitava “operacija Time” pa će i sam Dražen zaključiti da im se njegov potpis “pod insiderski formuliranu argumentaciju učinio nedovoljno autoritativnim“. Uostalom prva naklada albuma sa samo pet, ali podužih tema (redom: “Istina mašina“, “Pjesma No. 3“, “Hegedupa upa“, “Kralj alkohol” i “Za koji život treba da se rodim“), iznosila je svega 500 primjeraka, što rječito govori o oprezu najvećeg domaćeg diskografa.

No fama je rasla. Nakon prvog pojavljivanje Timeovaca, poslije tek nekoliko pokusa, u popularnoj kontakt emisiji Televizije Zagreb “Film, teatar i…“, (vodio ju je još popularniji Saša Zalepugin), u studenom 1971., čekao se prvi dan proljeća, 21. ožujka 1972. za povijesni debi pred publikom u zagrebačkom Studentskom centru. Danas možemo opet povući usporedbu na kasniji, već legendarni Springsteenov nastup u bostonskom Harvard Square Theatreu, kada je opčinjeni Landau “vidio budućnost rock ‘n’ rolla“; u SC-u se toga ožujka u kvalitete Timea ponovno uvjerio njima tada bliski Vrdoljak. Uvježbani, usred snimanja svog prvijenca, oduševili su dupkom punu dvoranu. Topić je najavio svoju misiju “glasa savjesti jugoslavenskog rocka“, kako je to napisao u jednom svom osvrtu nestor domaće pop kritike, jednako kako će njegov vršnjak Springsteen (od Topića je mlađi 19 dana), tek u svom trećem pokušaju 1975. s “Born To Run“, konačno artikulirati svoju verziju “glasa savjesti američkog rocka“. I tu prestaju sve sličnosti. Sljedeće 1976. i Timeovci će snimiti njihov treći album: “Život u čizmama s visokom petom“. Topić će različito od Springsteenove sinemaskopske slike post-vijetnamske Amerike, problematizirati u ispovjednoj ich formi vlastiti život kroz uspon i pad rock junaka u zamkama prezrene estrade.

Naša treća ploča nije, međutim, sastavljena samo od uspomena, njome bih htio pokazati da Time ima čvrsto ishodište (!) u budućnosti (koje su mnogi poricali), jer nas je usprkos svim promjenama i teškoćama održala ljubav prema muzici, čemu, uostalom, imamo zahvaliti i svoje životno opredjeljenje…. Iako se često smatralo da je Time tek usputna stanica za mnoštvo muzičara koji su joj u pojedinim trenucima pripadali, smatram da je svatko od njih dao svoj doprinos i podijelio sličnu sudbinu o čemu pjesme – nadam se – dovoljno govore.

Ove Topićeve retke čitamo na unutarnjem omotu bogato opremljenog trećeg LP-ja, koji i u dizajnu traženoga Dragana S. Stefanovića simbolizira patničku sudbinu rock zvijezde.

Usporedbe najrazvikanije nove nade iz kolijevke rocka, koja će uskoro postati njenim “bossom”, i neupitnog bossa “najvećih rokerskih nada na Balkanu“, ma kako izgledale nategnutima, zanimljive su, vjerujem, i poučne. Dok su Springsteen i njegov E Street Band rekapitulirali neke od temeljnih idioma rock ‘n’ rolla, Topić i Timeovci će slijepo odani aksiomu sviračkog virtuoziteta kroz fuzije recentnih strujanja hard, simfo i jazz rocka, funka i reggaea, u trenucima pojave “nove urbane gerile” koja je isticala povratak troakordnom idealu, zazvučati istodobno i anakrono i preuzetno. Tako će njihova progresiva, paradoksalno je, dobiti etiketu svojevrsnog nazadnjaštva. Reklo bi se, bio je to loš tajming Timea! Bruce Springsteen pak, s pojavom punka i new wavea zaista nije imao problema, jer njegova “povijest rock ‘n’ rolla” kao da je upozoravala nove klince kako je “novi val sačinjen od stare vode”, da još jednom citiramo našeg Landaua – Dražena Vrdoljaka.

Istovremeno, sudbinu Topića i Timea izbjeći će njihovi dojučerašnji poštovaoci, novo ime yu-rock scene Bijelo dugme. Skoro pridošli, oni će se svojim reduciranim korištenjem sličnih elemenata, prožetih stiliziranom folklornom leksikom te lirikom “ništa mudro“, popeti kao konačne zvijezde tamo gdje su toliko stremili Timeovci – na vrh desetak godina građene piramide jugoslavenskog rock ‘n’ rolla.

“Emocionalno prenapregnut” (D. Vrdoljak), “Život u čizmama s visokom petom” loše je prošao kod kritike, a “impulsi (ranih) uspjeha” održavaju Time na sceni do praga 1978.

Topić će dalje sam.

No, kraj se zapravo nazirao gotovo na početku, jer već 1973. startna postava se osipa: prvi odlaze Pop Asanović i Mavrin, pa Brane Živković; Božić će u vojsku, koja čeka i Topića. Priča kaže da se tijekom šest punih godina promijenilo 60 različitih kombinacija! Recimo, jedna od njih snimila je 1975. u Ljubljani “Time II” (producent: Drago Diklić (!), izdavači Alta i PGP RTB): Topić (svira i bas gitaru), Divjak, Asanović i Dragi Jelić (gitarist Yu-grupe, u glavnom je gradu Slovenije služio vojni rok). Album će ostati zapamćen po autobiografskoj “Živjeti slobodno” i maloj himni ljubavi “Da li znaš da te volim“. (Jedna druga, što je zamalo postala himnom jedne zemlje, “Makedonijo“, objavljena je kao singl ploča 1973.) Onaj treći, i dakle posljednji LP, snimit će Topić, Božić, Divjak te Ivan Piko Stančić, Karel Čarli Novak, Chris Nichols i Zdenka Kovačiček.

Nama je, međutim, važan onaj prvi. Slaveći taj antologijski prvijenac (i desetljećima po izlasku nalazi se u najužem krugu najcjenjenijih među kulturnim connoisseurima s područja bivše države), slavimo i prvu ekipu glazbenika koja je pokazala da je domaći rock ‘n’ roll spreman snimati i izvoditi glazbu vještinom ravnom svemu što se čulo na Zapadnoj strani.

U jednom trenutku dugom godinu dana oni su bili naših šest, ne – sedam veličanstvenih: Adolf Dado Topić, Vedran Petar Božić, Ratko Divjak Rale, Tihomir Pop Asanović, Brane Lambert Živković, Mario Mavrin i Vladimir Mihaljek Miha ostvarili su hrabru, punokrvnu rock ploču, ploču svog vremena koju slušamo i danas i zato je ovo priznanje neupitno. To je jedan od onih rijetkih, dragocjenih trenutaka kada u zapisanom zvuku ne čujemo samo imena glazbenika već i njihove duše.

Od naivnih dječačkih snova o slavi u rock ‘n’ roll sastavu do onoga što sam do sada postigao stoji “život moj” u kojem sam učio da su mnoga priželjkivanja samo iluzije, ali ja sam još uvijek spreman vjerovati u neke od njih.

(Adolf Dado Topić)

Tagovi: Adolf Dado Topić, Brane Lambert Živković, Makedonija, Mario Mavrin, Ratko Divjak Rale, Tihomir Pop Asanović, Time, Vedran Petar Božić, Vladimir Mihaljek Miha, Zagreb