Ivan Piko Stančić, div koji je modelirao zvukovlje mitskih 80-ih
Vijest koja nas je pogodila prije tri dana trebalo je prihvatiti, sabrati misli. Ta napustio nas je div koji je modelirao zvukovlje, kolorit mitskih Osamdesetih – Ivan Piko Stančić, jedan od ključnih erudita desetljeća kojem se tako uporno vraćamo.
I evo danas 4. lipnja, točno godinu dana kako smo zadnji put razgovarali Dubravka Duca Marković, koju mnogi ponajprije pamte kao zaštitno lice legendarnog Hita meseca, nazvala ga je u njegovoj bračkoj oazi dok smo ćakulali u jednom veloluškom kafiću prebirući uspomene iz vremena kada je Novi val preplavio bišu nam državu. Govorkalo se o Pikovim zdravstvenim problemima i rekla je „hajde da ga nazovemo!“. Javio se sa stanovitim oklijevanjem, ali onda se raspričao i hrabro nas prevario! Da, danas protječe 365. dan kako smo se posljednji put čuli, a već treći dan iz društvenih mreža, elektronskih medija, tiska, gledaju nas njegove najrazličitije slike, od onih tinejdžerskih do zadnjih, kad smo se zapravo i ponovno sreli: gostovao je kod Turkija u „Diskografskoj spajalici“ 2016., i mislim sljedeće godine u HTV-ovoj „A strani“.
Gledaju nas kao fragmenti 55 godina naših života koje sada pokušavam suvislo povezati. Vjerojatno i godinu, dvije više, ali sa sigurnošću mogu utvrditi, još sam bio aktivni član matičnog mi benda kada sam sreo Piku. Da me ne prevari optimizam sjećanja poslužit ću se sačuvanim zapisima iz priče o Parnom valjku, pisane prigodom dodjele „životnog Porina“ prošle 2024. godine:
U Plavom vjesniku njegov ‘Kroničar’ (urednik Zvonimir Belša), na tri stranice nižući trivije iz života tadašnjih celebritija, objavio je 27. prosinca te 1971. tek crticu pod naslovom ‘Grupa 219’: ‘I, najzad, Grupa 220 više ni službeno ne postoji. Sjećate li se dana kada su po popularnosti bili naš najbolji pop-sastav (…) no nekadašnju slavu više nisu mogli dostići i prijateljski su se razišli. Na novoj long-play ploči koja upravo treba izaći, Drago Mlinarec se pojavljuje kao solist bez svoje grupe.’
Nije trebalo dugo, na istim stranicama po onoj tabloidnoj maksimi „objavi nepotpunu, neprovjerenu ili, često, i netočnu vijest kako bi se dala prilika demantiju“, uredniku i brojnoj mladoj čitalačkoj publici jedva poznati im vršnjaci replicirali su kako nastavljaju radom pod proslavljenim imenom, nakon sporazumnog razlaza s liderom. Tekst je, indikativno je, naslovljen: ‘Grupa (220 a ne 219)’: „…Bez obzira na to što (…) cijene i poštuju rad Mlinarca (…) koji se odlučio na pjevačku karijeru“, pojašnjavaju da je ‘long-play ploča ‘A ti se ne daj’, koja se pojavila kao solistička Drage Mlinarca, plod zajedničkog rada čitave grupe…’.
Kratku informaciju prati fotka četvorice tinejdžera među kojima prepoznajemo ‘bebifejs’ lica trojice budućih uglednika hrvatske i jugoslavenske rock zajednice: Huseina Hasanefendića Husa, Ivana Stančića Piku i Nenad Zubak Komada. Prednosti formule spoja mladosti i iskustva na tren prestat će važiti: iskusnog Mlinarca uskoro će izdići na pijedestal živućeg spomenika rokerske revolucije a njegovi mlađahni suborci, kojima se priključio ponajmlađi, gitarist Jurica Pađen, nastavit će sami sve do Boom festivala i vlastite longplejke (‘Slike’, Suzy 1975.). Ubrzo potom okovavši legendarni bend u zlatne knjige povijesti popa, mijenjaju članstvo i ime. Sastavu su se umjesto Pike i Komada pridružili ‘električarski prvoborci’ basist Zlatko Miksić Fuma i bubnjar Srećko Antonioli te, što će se za novi bend pokazati sudbinskim, dinamični 20-godišnji pjevač skopskoga Tora Aki Rahimovski, pa će tako, ponovno spajajući šezdesete i sedamdesete, slavodobitno ući u osamdesete na velika vrata kao Parni Valjak.
Na samom isteku sedamdesetih, na „Gradskim pričama“, Husovom čitanju novog zvuka bit će tu opet Piko, ali izazov dekade koja će rasplesati „bunt djece socijalizma“ Dušan Vesić) bio je prevelik da bi mladić širokog spektra interesa i talenata, diplomirani slikar (tragom svog oca velikog Miljenka Stančića), uz Božidarku Frajt s glavnom rolom u domaćem filmu „Ljubica“ (netko je već upotrebio sintagmu „renesansnog čovjeka“) sebe vidio isključivo u ulozi „ritma srca“ brojnih bendova s kojima je svirao makoliko bili važni, od spomenute Grupe 220, preko Super sessiona i Timea, Parnog valjka do Filma, pritom uskačući u Giletov Električni orgazam i na koncu Divljanove Idole. Uloga producenta, često i aranžera, bila je ono što je vidio kao svoj poziv. Započeta 1979. s drugim singlom i provokativnim debitantskim albumom Prljavog kazališta (suradnja će se obnavljati), nastavljena s Aerodromom („Tango Bango“) i potom ključnim izdanjima novovalne eksplozije tijekom 1981. „Film u Kulušiću (live!)“, „VIS Idoli – mini LP“ (zajedno na Jugotonovoj kaseti s preko 100 000 primjeraka), eponimnim prvijencem Električnog orgazma (i ostalima iz doba Jugotona), prvim albumom Xenije, drugim Stidljive ljubičice, prvijencem Zvijezda, prvim albumom Đavola, Jugotonove godine Psihomodo popa počevši s „Godinom zmaja“, Call 66 i Telefon, Le Cinema, Di Strojers (bendovi koje je i vodio), i nekim manje poznatim kao što su Take 5, Motor City Bar ili Kolodvor, potpisana na preko stotinu izdanja izdiže ga bez sumnje na postament kao jednog od glavnih arhitekta zvuka hrvatskog i jugoslavenskog Novog vala, ali i rocka 80-ih uopće. Kada se k tomu doda rad na likovnoj opremi blizu 150 singlova, LP-ja, kaseta i kompaktnih ploča utjecaj njegova poimanja vizuala u diskografskoj produkciji mjeri se s onima najplodnijima poput Ivana Ivezića, Mirka Ilića, Igora CC Kelčeca, Bachrach & Krištofić, Ivice Propadala, Jugoslava Vlahovića, Bože sačuvaj Uršića & Kuka.
No, Piki nije to bilo dovoljno. Njegovo zanimanje za diskografski proizvod širilo se kroz rakurs znalca na „bolju prošlost“. Kada se Jugoton pretvarao u Croatiju Records naša suradnja na relaciji urednik i producent-glazbenik prerasla je njegovim dolaskom u Dubravu na mjesto urednika kompilacijskih izdanja, no prvi urednički zadatak bio je ništa manje nego nastupni album Zlatana Stipišića Gibonnija „Sa mnom ili bez mene“! Ono što će biti jedan od koraka do ostvarenja ideje o hrvatskom Rhinou, etiketi posvećenoj diskografskom blagu pohranjenom na rafovima bogatog, brižljivo čuvanog Jugotonova arhiva bila su vinilna izdanja „Beat na moru: originalne snimke 1966. – 1975.“ i „Rock na moru: originalne snimke 1979. – ’91.“ Izbor obje priredio je Piko, jednako kako ih je i likovno opremio. Liner note napisao je, naravno, Dražen Vrdoljak. Bio je to nastavak zamisli davno započete s izdanjem Karla Metikoša, alias Matta Collinsa, „16 originalnih snimaka 1962. – 66“, 1981., a 1985. „Rock ‘n’ roll zbirkom 1963. – 1966.“ legendarnih Crvenih koralja, koji će se s Bijelim strijelama („Izvorne snimke 1962. – 1964.“) pretvoriti 1994. u porinovski serijal „Kad je rock bio mlad“, a 1997. konačno u željenu etiketu Perfekt Music u kojoj će Piko potpisati odabir i dizajn desetke važnih povijesnih kompilacija, a po uzoru na Rhinova dinosaura osmisliti logo u kojem ovaj naš pažljivo oblizuje vinilnu ploču.
U međevremenu, njegov entuzijazam urednika ili likovnjaka realizirao se u teškim ratnim godinama serijom izdanja „Rock za Hrvatsku“, „Ljubav i rock ‘n’ roll“, “100% rock ‘n’ roll“, „Power pop – 16 originalnih hitova 79-93“ te za Orfej autorskim izdanjem „Rock akademije“ Novaka & Kopole (Piko i Saša Novak Radulović). Premda je još u doba Grupe 220 uz Husa i Pađena, zajedno sa Zubakom pisao prve autorske uratke njegova kreativnost bila je poglavito na terenu produkcije, aranžmana i likovnosti. Na albumu iz 1991. Vlada, Gile, Piko & Švaba „Lutka koja kaže ne“ glazbu i stihove napisali su Vlada Divljan i Srđan Gojković Gile, no ipak albumi objavljeni kao solistički „Bubnjevi na suncu“ (Orfej,1991.) i „Peaceful World“ (Memphis, 1997.), uglavnom instrumentalnog izraza predstavljaju ga u skladateljskoj ulozi.
„Putovanje starog mačka: originalne snimke 1972 – 2002“, album što smo ga 2003. zajedno priredili za Perfekt Music kao inventuru njegova svekolikog rada (bilješku je napisao Sven Semenčić) naredne godine na Porinu nominiran je u kategoriji “najboljeg tematsko-povijesnog izdanja“. Piko je inače bio prvi dobitnik Porina „za najbolju opremu albuma“ „Ljubavnih priča“ Neki to vole vruće. Pored još nekoliko porinovskih nominacija i onih u ugašenoj novinarskoj rock nagradi Crni mačak (1998. – 2004.), upravo 2002. nagrađen je „Starim mačkom“, nagradom „za životno djelo“, a 2012. Glazbena nagrada Mega Muzika dodijelila mu je “Fender Awards”, nagradu za izniman doprinos glazbi.
Ivan Stančić Piko došao nam je 7. travnja 1952. iz Dalja, a otišao iz Supetra tamo negdje, Daleko, 2. lipnja ove 2025.
Neka ti je putovanje mirno, dragi Piko.
Iskrena sućut Ladi, Niki, Tini i Marku.
Mile Kekin predstavlja novi singl “Ilica i marica – hajka za odrasle”
