Kucamo na vrata zaboravljenih asova: Franci Blašković (Gori Ussi Winnetou)
Na poseban način sudjeluje u kulturnim i političkim događanjima u Istri, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Alternativni pristup muzici i imageu je slijed nekoliko faza rock pobune, koketiranja s političkom moći IDS-a i suprotstavljanja istoj vlasti “njihovoj prodaji teritorija i kulturnog identiteta Istre”. Odbio je nominaciju za umjetnika godine u sklopu Nacionalne muzičke nagrade Zlatna Koogla.
Predsjednik je Lige za borbu protiv turizma. S Budimirom Žižovićem i Nadanom Rojnićem objavio je knjigu United Fumadorssss (1993). S Dragom Orlićem objavio je knjige Daž daždi miš prdi (1998) i Is-tri-janci (2005). Pored rada u Gori Ussi Winnetou, snimio je gotovo stotinu samostalnih albuma. Njegov rad odlikuju žestoki humor, kritika neoliberalnog kapitalizma, te različitih društvenih pojava. Tekstove karakterizira višejezičnost, dijalektalnost, te jezična interferencija.
Najuočljivije značajke Gori Ussi Winnetou, bile su neformalnost i opuštenost izraza te pjevanje o istarskim socijalnim i povijesnim temama. Iako jeu ’80-im godinama dvadesetog stoljeća u Istri djelovalo već afirmirano Atomsko sklonište, a svoj su status strpljivo gradili pankeri KUD Idijoti, Gori Ussi Winnetou su u tim godinama postali gotovo sinonim za rock and roll na istarski način. Grupa je, naime, bila poznata po (tako su pisali na plakatima) ossteria tourssima, tj. turnejama po istarskim oštarijama u kojima su “pronosili luč” rock and rolla inficiranog čakavštinom, često u prostorima do kojih takav glazbeni izraz nije nikad prije ni stigao. I dok se istarski i pulski milje manje prepoznavao u pjesmama gore spomenutih izvođača, Gori Ussi je ostajao tvrdokorno lokalan s tekstovima koji se često tiču samo određenog kvarta, mjesta, vremena ili supkulturne zajednice te s izraženim interesom za jezik i jezike (čakavica i istromletački uz dodatak talijanskih, engleskih, njemačkih, srpskih, slovenskih i drugih izraza te hrvatskog i talijanskog standarda). Dolazimo tako do zaključka da je jedno od ključnih pitanja grupe Gori Ussi Winnetou pitanje identiteta na kojem grupa inzistira i postiže više od ranije spomenutih (kvalitetnih) kolega rokera. Na tom će se identitetu i njegovoj afirmaciji kasnije graditi predstavnici Ča-vala (Gustafi, Alen Vitasović, Livio Morosin, Šajeta, duo Battifiaca i dr.) u devedesetim godinama, jednako kao i stranka IDS. Gotovo jedini stalni član benda bio je vokal i bass gitarist Franci (pravo ime Franko) Blašković. Uz njega je na prvih desetak albuma također potpisana supruga i koautorica Arinka Šegando, s kojom je Blašković već nastupao u grupi Arinka i Tingl Tangl, a koja je snimila dva albuma i nekoliko singlica.
Franci Blašković je s grupom Gori Ussi Winnetou od njenog nastanka 1986. godine do 2008. snimio 59 albuma, promijenio mnogo suradnika, tekstopisaca i muzičara te se okušao u mnogo šarolikih muzičkih stilova, da bi 2008. raspustio grupu. Uz kratak povijesni prikaz, u radu je iznesen pregled sastavnih elemenata tog povelikog korpusa; jezične značajke (besidarenje, jezične interferecije, višejezičnost i dijalektalnost, utjecaj talijanske pjesmarice, frazemi) te tematika (povijesne teme i kritika društveno-političkog sistema) pjesama grupe.
Iako i sam dobar pjesnik, Franci Blašković često nije autor tekstova koje izvode Gori Ussi Winnetou. Blašković se kroz godine afirmirao kao izvođač tuđih pjesama, koji bira i s lakoćom posvaja stihove npr. Drage Orlića ili Predraga Lucića, te kao umjetnik kojem je performans najbitniji i koji se upravo u tom dijelu svojeg umjetničkog izričaja najviše daje. Negdje u razgovoru s Blaškovićem postaje jasno kako on živi za performans, često s velikim osjećajem odgovornosti i obveze prema (svojim i tuđim) tekstovima koje je odlučio uglazbiti. Od drugih aktivnosti, kao što su izdavanje ili pojavljivanje u medijima, Blašković, čini se, zazire i obično igra ulogu buntovnika ili to stvarno i jest. Bitan je dakle performans, ossteria tour kojim je godinama obilazio Istru, bitan je koncert, bitne su pjesme gotovo u istoj mjeri u kojoj i priče između njih. Blašković svoju umjetničku aktivnost naziva besidarenjem:
Ma ke karijera? Baš suprotno. Mi nikad nismo htjeli nikakvu karijeru i sve smo radili da nemamo nikakvu karijeru, niti su to bili koncerti. To bih prije nazvao besidarenjem. A krenuli smo iz gostionice “Lipi i grdi” u Kanfanaru, točno u podne za Vazam. I od tadasviramo samo po gostionicama. To što smo u samom početku najprije uspjeli u Zagrebu, pa tekonda u Istri, trebalo nam je zato jer su nam tada doma govorili da je to što radimo štupido. Kao, kakav istrijanski rock, tko je to vidio. E, tek kad su nas prihvatili u Zagrebu, vratili smo se doma da bismo mogli zajebati ove naše i pokazati im da je naša muzika dobra. Ti moj besidarij i konzumacija tega ča je bilo na bini imala je nazovi zvuk Istre kroz besidu. Ona ni imala nikakav smišljeni, nanke politički bilo ke vrste, niš. Jedino ča ja kroz govorenje, normalno, vajk bilo da san ja konzumira ti svoj jezik. Koji je, moreš reći, Istra.
Ozračen poviješću, Blaškovićev je Gori Ussi pretresao gotovo sve što se umjetnički moglo obraditi i opjevati u povijesti Pule i Istre.
Nakon očekivanih tema, kao što su položaj Istre u Italiji i Jugoslaviji, Drugi svjetski rat, fašizam, Austro-Ugarska i Mletačka Republika, Blašković je krenuo još dublje u prošlost, često u partikularno, posvećujući tako na albumima Kobra je u brajdi i Is-tri-janci pjesme velikanima kao i gubitnicima koji su se dotakli poluotoka (“spasitelj” pulskog Amfiteatra Gabriele Emo, svećenik Jožef Velikanja, Janko Vuković Podkapelski, Ivan Cankar, James Joyce, iredentist Nazario Sauro, socijalistica Giuseppina Martinuzzi, balerina Carlotta Grisi, izumitelj propelera Josef Ressel, carica Sissi, pa sve do antičke povijesti koja nas je dočekala sa svojim ostacima.
Iako i dalje piše, snima i objavljuje, rad Francija Blaškovića promijenio je s godinama oblik i intenzitet. Prestanak nastupanja dijelom je zamijenjen hiperprodukcijom, a rockerska pompoznost gotovo isposničkim pristupom radu. Promatramo tako povlačenje i zatvaranje umjetnika pred svijetom koji ga odbija i koji naziva big bljak, umjetnika koji odustaje od svojeg imena, od svojeg medija – koncerta – preko kojeg je komunicirao s publikom, od medija informiranja – novina i televizije, te od svojeg žanra (izjava za medije “Ne pripadam površnosti amorala“, u Glasu Istre) odričući se pedofilraja zvanog rock and roll. Jezične interferencije, dijalektalnost i višejezičnost, povijesne i političke teme, antiklerikalizam i ironija učinile su ga zanimljivijim od mnogih njegovih kolega, vrativši mu u kultnom statusu i kritičarskim priznanjima ono što je možda izgubio kod šire publike, nagradivši tako u konačnici njegov rad i upornost.
