Kako “Lipe cvatu” 40 godina kasnije
Prije tačno 40 godina (12.12.1984) objavljen je onaj album Bijelog dugmeta sa Mladenom Vojičićem Tifom na mjestu pjevača. On je pjevao samo na tom jednom albumu, ali tako ga je otpjevao i takve su to pjesme bile da je to bilo više nego dovoljno. O tom albumu i o tome kakav je utisak ostavio na mene pišem i u neobjavljenoj knjizi “Pjesme koje su me oblikovale”. Evo tog pasusa.
Sretnemo se tako Ruždija Metanović i ja u Domu mladih pred jednu probu Šarlatana i kaže on meni da obavezno dođem na koncert Partibrejkersa u „Slozi“. Tada je tek izašao prvi album tog beogradskog sastava i, iskreno ne znam da li bi baš otišao na taj koncert bez te sugestije. Vjerovatno ne. Znao sam, međutim da je Ruždija sigurno imao neki poseban razlog da mi predloži da se tamo pojavim.
I imao je. Prije Partibrejkersa nastupilo je Bijelo dugme sa novim pjevačem. Tada sam prvi put vidio Tifu. Okupljeni fanovi Partibrejkersa nisu željeli Dugme u bilo kojoj varijanti. Dugme je za njih predstavljalo sve ono loše što se izrodilo u rock’n’rollu, sve ono komercijalno i neiskreno. I izviždali su ih. Mora se odati priznanje Bregoviću i društvu da su to stoički izdržali i svoj blok pjesama odsvirali su potpuno uvjerljivo i energično. Onaj koji su svirali uživo. Nekoliko pjesama je urađeno na play back za potrebe televizijskog programa, ali kada je publika to prepoznala i počela dobacivati, Bregović i Tifa su se pogledali i onda su ostatak odsvirali uživo.
Ja sam valjda bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini u toj gomili koji nije želio da Dugme što prije završi i prepusti scenu Partibrejkersima. Moram vam priznati da sam imao namjeru nakon nastupa Bijelog dugmeta otići sa koncerta. A onda sam, iz čiste radoznalosti, ostao da čujem bar jednu ili dvije pjesme. I ostao sam kao hipnotisan do kraja koncerta.
Foto: Print screen
To što su mi se Brejkersi dopali ne znači da sam odjednom postao njihov najveći fan i da sam počeo omalovažavati komercijalne grupe poput istog tog Bijelog dugmeta. Ma kakvi. Sa nestrpljenjem sam iščekivao taj novi album Bijelog dugmeta koji, kao za inat, nikako da se pojavi u prodavnicama. Sve tamo negdje do pred novu 1985.godinu.
Desilo se tada da sam po prvi put imao prazan stan. Odnosno tetkin stan u kojem sam stanovao tada, na nekoliko dana oko Nove godine ostao je potpuno meni na raspolaganju. Dede već nije bilo među živima, Majda i Žara su sa djecom išli negdje za Novu godinu i ostao mi je prazan stan. Jedinstvena prilika da se baš tu napravi jedan dobar novogodišnji dernek. Bez obzira što su prečesto sa podsmijehom u mom društvu pominjali moju Vogošću ipak smo se za tu Novu godinu u Majdinom stanu okupili u respektabilnoj postavi.
Došao je Miro Pilj, to sigurno znam, kao što sigurno znam da se pojavio i Sanjin, a i Brankica. Lako je moguće da je baš te večeri ozvaničena njihova ljubavna priča koja je potrajala sve do Sanjinove prerane smrti, a i nakon nje. I znam da je Nenad Tadić bio tu. Tu već sjećanja postaju nepouzdana. Vjerujem da su tu bili Kale i Fudo, Porobić, možda i braća Butković, pa i Benjina tadašnja simpatija Ceca. Ali ništa od toga ne bih mogao tvrditi. Miro Pilj je sa sobom donio neke ploče, a između ostalih i prvi album Galije. Nevjerovatno, ali tek sam tada, te večeri zaista i otkrio Galiju i zainteresovao se za njih. I ta zahvaljujući „Gospi“ i, malo manje „Avanturisti“.
Ali ono što samo skoro cijelu noć vrtili s jedne na drugu stranu bio je taj novi Dugmetov album koji se i pojavio petnaestak dana pred Novu godinu. A kada smo napravili pauzu gledali smo televizijski specijal sastavljen od video spotova za sve pjesme sa tog albuma. Jesmo se od pretjeranog oduševljenja branili nekim sarkastičnim komentarima, a opet smo, duboko u sebi bili svjesni koliko su to snažne pjesme. Naravno, Tadić je, u svom stilu, počeo da problematizira neke stihove. Recimo u pjesmi „Za Esmu“ u jednom momentu Tifa pjeva malo slatkog šećera za vene što je bilo dovoljno za podsmješljive komentare na račun tekstopisca. Komentare tipa, zar ima neki šećer koji nije sladak.
Meni na čast služi što nisam podlegao stalno prisutnoj potrebi da se svaki novi Dugmetov abum omalovaži. Oni koji su to radili nisu ništa naučili iz činjenice da je Dugme svojim pjesmama, svaki, ali baš svaki put, brzo utišalo takve skeptike. A kakvih li je samo bilo pjesama na tom albumu. „Padaju zvijezde“, pa „Za Esmu“, zatim onaj duet sa Borom Đorđevićem u pjesmi „Pediculis pubis“ i ogroman „narodnjački“ hit „Lipe cvatu“. I tri velike, tri neuništive balade „Lažeš“, „Jer kad ostariš“ i „Da te bogdo ne volim“. Povrh svega „Da te bogdo ne volim“ nosila je novogodišnji ugođaj i „ubijala“ je svakoga ko te novogodišnje noći nije bio sa osobom sa kojom bi najviše volio biti. Ja sigurno nisam bio. Samoća je ubijala. A nema gore samoće od one koja te pritisne u gomili ljudi. Kada pokušaš samoći ublažiti bježanjem u gomilu porazi te činjenica koliko je to neefikasna terapija.
Zato sam se ludirao te noći. Glupirao. Samo da se ne primjeti šta se zapravo dešava sa mnom. I kada je otkucala ponoć i kada smo se lijepo izljubili palo mi je na pamet da na snijegom pokrivenom parku ispred zgrade razbacimo „na male“. Da bi nečije ludilo imalo smisla mora imati oko sebe sebi slične ludake. A ja sam imao. Smijali smo se našim uzaludnim pokušajima da trčimo kroz preduboki snijeg u koji su propadale i noge do koljena, a i lopta. Padali smo u snijeg, bacali jedni druge u snijeg i ostajali po nekoliko minuta na leđima gledajući u ravnodušne zvijezde iznad nas i prikupljajući snagu da ustanemo. Bilo je tako jednostavno i tako lako zaspati tu u tom snijegu. Otprilike zauvijek.
