Mome meni umjesto crnog bikinija sa balkona ispod. I malo sa strane

Mislim da je bio negdje kraj jula ili početak avgusta 1979.godine. A mogao je biti i neki drugi datum u kojem se čak i moglo sunčati na našim planinskim vrhovima. Stajao sam naslonjen podlakticama o ogradu balkona, zagledan nekud u daljinu, izgubljen u mislima koje nikako nisu uspjevale da se oforme u čvrste ideje nego su negdje po ćoškovima svjesti magličasto svjedočile o svom postojanju.

Na gramofonu se, to znam zasigurno, vrtila prva Balaševićeva velika ploča. Ili ako hoćete album “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”, prvi album njegove tadašnje grupe Rani mraz. Ta ploča je za mene bila otkrovenje i nisam imao pojma da je to tek blagi nagovještaj one stvaralačke oluje koja će ići za njegovim stopama. Ili bi tačnije bilo da kažem da je ta oluja išla ispred njega. Dobro, tu, na tom albumu, su bili “Neki novi klinci” i samo zbog te pjesme je vrijedilo snimiti i objaviti taj album. Ali meni se nisu samo “Klinci” sviđali.

Prvo je omot bio od onih omota sa idejom. Bilo mi je to super simpatično što su omot dizajnirali u formi panoa na koje su, u to vrijeme, kačene slike maturanata u svim varošicama Jugoslavije. To je nekada bio običaj i svi smo čekali da se nađemo na tom panou. Ja sam znao da trebam čekati još dvije godine, ali mi je Rani mraz malo avansirao taj osjećaj. A kako je na omotu bilo ostavljeno jedno prazno mjesto za fotografiju mogao sam lijepo staviti svoju sliku i biti na istom panou sa Balaševićem. Tada nisam to znao, ali uz njega i neke članove Ranog mraza na omotu su bila i trojica njegovih prijatelja iz srednje škole koji nisu maturirali, kao ni on. Zanimljivo je da je, iako nikad nije maturirao, ipak upisao fakultet. Krenuo je na studij geografije tako što je položio neku razliku u ispitima, pa je to moglo i bez mature. Mnogo kasnije saznao sam da sam Balašević uopšte nije bio zadovoljan načinom na koji su realizovali njegovu ideju za omot. Kao, uostalom ni samom pločom.

A unutra su bile sve same velike pjesme. Barem sam ih ja u to vrijeme smatrao velikim. Uz te “Klince” bila je prva pjesma na temu fudbala koju sam čuo, pjesma “Drago mi je zbog mog starog”, pa onda ona “Jedan Saša iz voza” u kojoj je Bilja Krstić dobila glavnu ulogu i u kojoj je Balašević pomenuo Indexe i Korni grupu, taman da me zainteresuje za njih. Nisam, naravno tada pojma imao da je “Saša” pjesma napisana baš za Bilju Krstić i da je govorila o njenom tadašnjem momku. Kao što nisam ni znao da je “Drago mi je zbog mog starog”, koliko god bila priča o Balaševićevoj želji da jednog dana bude fudbalska zvijezda, posvećena i čovjeku koji se u fudbalu makar primakao tom zvjezdanom statusu. U pitanju je Balaševićev prijatelj, pa čak i jedno vrijeme saradnik u Ranom mrazu, fudbaler Vojvodine, pa onda i Partizana Slobodan Pavković.

Pa onda dvije rock žestice “Stara pesma” sa nešto malo narodnjačkog štiha i “Moj friend ima rock’n’roll band”. “Stara pjesma” je i posvećena jednoj Balaševićevoj staroj ljubavi sa početka njegovih dvadesetih. Sve sam ja te pjesme, do u detalj znao. Ali ako bih nešto baš morao izdvojiti bile su to one dvije “švalerske” pjesme. Onaj nježni valcer “Sve je dobro kad se dobro svrši” (dvosmislenog i provokativnog naziva) na kojem je gostovao tada najpoznatiji jugoslovenski violinista Jovan Kolundžija i “Brakolomac”. Uvrtio sa ja sebi tada da sam nekakav Kazanova. I ovakve pjesme su mi baš nekako išle uz moj novi imidž, barem u vlastitim očima. Na stranu to što sam bio Kazanova bez ikakvog pokrića.

I bila je tu i ona “Uticaj rođaka na moj životni put”. Već se tada znalo da Balašević i nije bio baš neki đak i od toga je u zemlji odlikaša on napravio svoj zaštitni znak. U njegovom slučaju se pokazalo da je bio potpuno u pravu kada je shvatio da “diplome nisu ona presudna životna stvar”. I kao takav, bez diplome, plijenio je svojim znanjem i svojom elokventnošću, a ponajviše talentom i duhovitošću. Mnogi su otišli pogrešnim putem vjerujući da i sami mogu ono što i Balašević i da je dovoljno da tri puta padnu u školi. Zaboravili su jednu sitnicu. Balašević nikad nije prestao da se obrazuje iako je formalno prestao da se školuje.

Do kraja 1979.godine Balašević je još dva puta bio aktuelan, barem na sceni, ako ne i na mom gramofonu. Bila su to dva singla koja sam propustio nabaviti. Iz nekih vrlo praktičnih razloga. Albumi jesu bili skuplji od singlova, ali nisu bili skuplji u jednakoj srazmjeri koliko su više muzike nudili. Kao i svako u tim godinama i ja sam brkao kvantitet s kvalitetom i to argumentovao loše prepričanom Marksovom izrekom o tome kako “kvantitet rađa kvalitet”. Sad, bio sam ja jedan od onih koji su, ničim izazvani, zaista čitali Marksa. I nigdje kod njega nisam naišao na tu izreku, barem ne u takvoj formi. Kasnije mi je postalo jasno da smo mi, i prije društvenih mreža, poznatim ljudima pripisivali još poznatije rečenice koje oni, ne da nikad nisu izrekli, nego nikad nisu ni imali nikakve veze sa njima.

Uglavnom zbog tog pogrešno shvaćenog odnosa kvantiteta i kvaliteta propustio sam da nabavim taj singl Ranog mraza koji se pojavio ljeta 1979. godine. To je bio onaj sa pobjedničkom pjesmom sa splitskog festivala te godine, štos pjesmicom “Panonski mornar”. Štos pjesmica koja je Balaševiću donijela, po mom skromnom mišljenju, više štete nego koristi. Dovoljno je samo što mu je neki, ne pretjerano inventivan, novinar tada nalijepio nadimak “panonski mornar” kojeg se nikad više nije mogao osloboditi. Najpametniji potez u životu mu je bio kad je naprosto prestao da obraća pažnju na to.

Postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam prestao kupovati singlove. Često bi se desilo da se udarna pjesma sa singla (a često i obje) ponovi i na albumu pa mi je kupovina takvih singlova nekada djelovala kao bacanje para. Ipak, neke od tih singlova nisam propuštao. Tako sam nabavio onaj singl Ranog mraza koji je izašao pred novu 1980.godinu. Na njemu su se našle tri pjesme. Bila je tu “Lagana stvar”, pa “Prvi januar popodne” i pjesma koja će postati klasično mjesto njegovih koncerata, pjesma “Hej, haj baš nas briga” koja uopšte nije bila ni naznačena na omotu.

Što se mene lično tiče ja sam opet prepoznao onu najmanje uočljivu sa ploče. Meni je taj “Prvi januar”, zbog svojih melanholičnih stihova bio jako jako prirastao srcu. Priznajem da sam tu pjesmu koristio još dugo, dugo da nekim djevojkama koje su mi značile, a kojima ja više nisam značio čestitam novu godinu. Kasnije, kada sam radio neke radijske emisije ova pjesma bi se često našla u izboru muzike za te emisije. Pogotovo kada bih radio neke prigodničarske novogodišnje emisije. I onda sam se 2000.godine potpuno iznenadio kada sam u pjesmi “Zastave” grupe Parni valjak prepoznao, od tona do tona, muzičku frazu iz “Prvog januara”. Ne znam je li to još neko drugi uočio, ali ako i jeste ja to nisam saznao. Naprosto “Prvi januar” je toliko duboko zakopana negdje ispod naslaga puno popularnijih Balaševićevih pjesama da bi traganje za njom od svakoga zahtjevalo ozbiljan arheološki pristup. A ne sjećam se ni da ju je nekad izvodio na koncertima. Možda tek na nekim manjim nastupima kad je pjesma tek izašla.

Nego, da se ja vratim priči o crnom bikiniju. Gramofon sam držao na simsu, malo širem, srećom, od balkonskog prozora. Čisto da bi mi zvuk stizao odnekud odpozadi, skoro pa u nivou ušiju. Ali zvuk je zapravo došao odnekud odozdo i miješao se sa Balaševićevim pjevanjem. Dobro, potpuno je potisnuo i Balaševića i njegove stihove i klince i mamu i maturski izlog. Jer taj glas je bio djevojački i, barem se meni tada činilo, mazan i zavodljiv.

Već sam pomišljao da su u pitanju nekakva nadnaravna bića umilnog glasa i sljedeća pomisao bila je da im se možda ne bi bilo loše prepustiti. Naravno da nisu bile u pitanju nikakve ni vile ni sirene, ali ono što sam ugledao za mene, u to vrijeme konstantno napaljenog, nije bilo ništa manje privlačno.

Na balkonu desno od našeg i sprat niže od našeg sunčala se djevojka. Preplanula brineta krila je oči iza tamnih naočala i prezentirala je svoj crni bikini. Što ti je prokleto muško biće. Toliko je bikinija ovakvih i onakvih prodefilovalo pred mojim očima na moru i na bazenima i to mi je bilo onako, kao dio ambijenta. A ovako na balkonu sama i kada se meni obratila bila je ostvarenje mojih snova. Mojih mokrih snova, ako je neko možda i bio u dilemi po pitanju prirode tih snova. Nisam je ranije viđao tako da mora da je nekome došla u goste. A momci su vam uvijek i svugdje isti. Nepogrješivo se zalijepe za djevojke koje ne viđaju baš svaki dan. Sve što je novo njima je i zanimljivo. Pretpostavljate da ni ja nisam bio izuzetak.

I nije bila nova samo zato što je bila nova nego je novo i drugačije bilo i njeno ponašanje. Ona se meni obratila, ona je učinila prvi korak. To cure u Skender Vakufu nisu radile. Barem ne koliko sam ja znao i kada sam ja u pitanju. Do tada mi se nešto takvo nikada nije desilo i osjećaj beskrajne zahvalnosti se u alhemijskoj laboratoriji kojom je vladalo moje srce učas transformisao u beskrajnu zaljubljenost. Zaljubljenost koja nije potrajala duže od tih nekoliko dana koliko se još zadržala u gostima. Ali zato nije bila ništa manje snažna od bilo koje moje zaljubljenosti tokom prethodnih i tokom narednih godina. Ako zaljubljenost poredimo sa bolešću ovu sam brzo preležao, ali je zato bila znatno opasnija dok je trajala.

Ispričala mi je da je iz Okučana, tamo negdje na Savi je odrasla, na granici između Bosne i Hrvatske. Granici koja je tada bila tek nebitna linija na geografskim kartama. Kasnije sam za te Okučane slušao u raznim prilikama i u različitim kontekstima i svaki put bi me nešto štrecnulo na pominjanje tog gradića u koji se nikad nisam potrudio ni da odem. Pričali smo tih dana o Balaševiću, o muzici, o školi, o planovima za život. O razlikama i sličnostima između Okučana i Skendera. Pričali smo o svemu osim o onome o čemu sam ja htio da pričamo. O nama i o tome možemo li iskoristiti još tih nekoliko preostalih dana.

Možda je i ona isto željela i isto osjećala, ali je valjda mislila kako je potrošila svoju zalihu prvih koraka i sada je čekala da ja nešto učinim. Što ja, naravno, nisam uradio. Bili smo nas dvoje neka vrsta stereo Julije bez Romea. I to ne samo zbog ašikovanja s balkona na balkon. Više zbog toga što sam ja tada bio pička, a ona je bila dobra pička. I dvije takve daju Juliju i Juliju. Ona na balkonu, ali i ja na balkonu. Bez ikakvog posebnog dogovora ta tri ili četiri dana smo tačno u isto vrijeme izlazili na balkon i slušali muziku i povremeno nešto prokomentarisali.

Nije to bila baš najzgodnija situacija za intimne razgovore. Nije to bilo nikakvo gugutanje ni šaputanje. Morali smo biti nešto glasniji da bi čuli jedno drugo sa sprata na sprat. Ali ako smo mogli nas dvoje da se čujemo valjda su nas mogli čuti i na drugim balkonima i bili smo toga neprekidno svjesni. Mogao sam ja nju, naravno pozvati da negdje izađemo, da prošetamo, mogao sam je čak pozvati i da se popne sprat više i dođe kod mene. Sve sam to mogao, ali, naravno, nisam. Možda bih i skupio hrabrost da je to bar malo duže potrajalo. Nije, a mene je čekanje i oklijevanje zauvijek udaljilo od mogućnosti da postanemo nešto više od virtualne priče. Bio je to internet prije interneta. Uzbudljiv i izazovan susret, ali ne i u stvarnosti. Nemojte da vas zavara činjenica da nas je dijelio samo jedan sprat. Mogao je isto tako između nas dvoje stajati i jedan okean i ništa ne bi bilo drugačije.

A onda sam jednog dana izašao na balkon i nije je bilo. Taj dan je bio oblačan, pa je i neka sitna kišica rominjala. Samog sebe sam uvjeravao da zbog toga možda nije ni izašla. I naredna četiri dana sam iznalazio ko zna kakva opravdanja zašto je nema. Petog dana sam sam sebi priznao da je otišla. Pokušao sam da se sjetim njenog imena (sigurno mi ga je rekla) ali to ime je ostalo zatrpano ispod gomile nepotrebnih podataka koje sam uskladištio u svojim sjećanjima. Možda mi nekad, negdje i nezvano samo dođe. To njeno ime. A nije važno ako mi se nikad ni ne vrati. Nisam je ni zapamtio po imenu nego po njenom crnom bikiniju. I ako je Cohen napisao pjesmu o čuvenom plavom kišnom mantilu i ja bih mogao jednog dana napisati pjesmu o čuvenom crnom bikiniju sa balkona ispod. I malo sa strane.

Tags: Biljana Krstić, Đorđe Balašević, Drago mi je zbog mog starog, Jedan Saša iz voza, Jovan Kolundžija, Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu, Neki novi klinci, Rani mraz, Slobodan Pavković, Uticaj rođaka na moj životni put