Umjesto in memoriama: Sjećanje na susret sa Borom Čorbom
Tužan zbog njegovog odlaska, evo sjednem za kompjuter da se oprostim sa par riječi i sjećanja na njega. Obično pijem pivo, ponekad sa suprugom vino, rakiju koju zaista ne volim popijem dva-tri puta godišnje po čašicu. Po prvi put dok pišem nasuo sam sebi rakiju, jer ne znam kako bih o Bori napisao nešto bez šljivovice ljute. I Bora je sam bio takav: “jako ili nikako”.
Pokojnog Borisava Boru Đorđevića sam upoznao, nekoliko godina nakon nesretnog rata, u Doboju. Za taj koncert u novootvorenoj diskoteci sam čuo mjesec dana prije njegovog održavanja. Čim sam čuo da će se održati koncert, bez ustezanja, otišao sam u Doboj u diskoteku i pokucao na vrata vlasniku iste pokojnom Dragi Đuriću. Kada sam ušao u kancelariju sjedio je za stolom, brojao veliku količinu novaca i rekao mi da sačekam da završi. Ostao sam iznenađen da se ne ustručava pred neznancem imati na stolu i brojati toliku količinu novca! Kada je završio, blago dignuvši glavu, bez pogleda u mene, pitao me je šta trebam. Predstavio sam se, pazi sad!, „ja sam Emir Ajanović, musliman iz Tešnja i želim slušati koncert Riblje čorbe, ali želim da mi Vi garantujete sigurnost“! Digao je glavu i rekao „daj ponovi još jednom!“ Ja ponovim ponovo isto sve, od riječi do riječi, kaže pokojni Drago „jel ti to mene zajebavaš?“ Kažem „naravno da ne, ali ja zaista želim biti na koncertu Riblje čorbe, ali me strah, tek je rat završio!“ Tada je ustao sa stola rukovao se sa mnom i rekao mi da dođem dva sata ranije i javim se na šank, sada sam zaboravio ime osobe, i da će me on štititi i upoznati me sa pojedinostima.
I zaista, došao sam u tačno dogovoreno vrijeme, javio se osobi kojoj trebam i bio na koncertu – bezbjedniji nego ikada! Naime, bio sam stacioniran na kraju lijeve strane prvog reda, sa dva čuvara koje mi je dodjelio vlasnik diskoteke. U toku koncerta Boro je skužio da me ova dvojica čuvaju i misleći da sam neko važan čitav koncert malo-malo upućivao mi je osmijehe i klimao glavom.
Nakon koncerta, ovi što su me čuvali, naredili su mi da idem za šank i da će me otpratiti do automobila kada se sve isprazni od posjetilaca. U neka doba prilazi meni Boro i pružajući ruku uljudno se predstavi i ja mu odgovorim: „ja sam Emir Ajanović, musliman iz Tešnja i došao sam po prvi put u poslijeratni Doboj samo da bih bio na vašem koncertu“. Za razliku od vlasnika diskoteke Drage, na isto predstavljanje, nije se dao zbuniti, niti je napravio ikakvu gestu, već je hitro odgovorio pitanjem „smijem li ja u Tešnju imati koncert?“ Odgovorio sam naravno da smiješ, jer Tešanj je miroljubljiv grad i tada sam mu ispričao da je u ratu u Tešnju sačuvana jedna od najvećih zbirki pravoslavnih ikona iz 16, 17, 18. i 19. stoljeća. Zainteresovala ga je ta priča, te se izvinuo radi drugih obaveza i rekao da ga za pola sata sačekam na parkingu ispred diskoteke pa ćemo nastaviti razgovor. I tako je zaista bilo! Vani su izašli on, Džindžer i njihov menadžer Gane Pecikoza. Ponovo me pitao da li smije u Tešnju svirati i ponovo sam mu odgovorio da sigurno smije! Tada smo se ponovo dotakli tešanjskih pravoslavnih ikona i onda nastavili sa pričom o rocku. Tad je ispričao svim prisutnim na parkingu „gledajte, na ovom mestu gde mi stojimo nekada je bio javni wc. Jedne noći raskinuo sam sa devojkom i kao vojniku to mi je teško palo, pa sam požurio u wc da se isplačem, ali me stara baba, koja je radila na ulazu wc-a, nije htela pustiti bez da platim. I baš na ovome mestu napisao sam „Dva dinara druže“.
Onda nam je ispričao da je „tu preko reke“ služio vojsku i da je baš u Doboju napisao gotovo cijeli album „Pokvarena mašta i prljave strasti“. Ja sam mu tada ispričao da sam u Doboju završio srednji školu i da sam prvu istinsku ljubav imao u Doboju. Na rastanku mi je želio pokloniti majicu Riblje čorbe, ali umiješao se Gane Pecikoza i rekao mu „ne može on dobiti tu majicu, jer je ne smije nositi u Tešnju“. Nikada to Pecikozi nisam oprostio!
Nakon dvije godine, ponovo sam se susreo sa Borom na koncertu u Prnjavoru i dok smo prilazili jedan drugom, odmah me prepoznao, što me blago rečeno šokiralo (!!!), i prije nego smo se rukovali pitao me „I… smijem li svirati u Tešnju?“ Nisam mogao vjerovati da ima takvo pamćenje i da me se uoće sjeća!
Ovaj put smo imali nešto kraći razgovor. I on je žurio, a i ja sam se bio oslobodio i u razgovoru mu rekao da je bilo glupo i nepotrebno što se miješao u politiku. Da, zaista sam mu u lice rekao da mu je to bilo prije svega nepotrebno, a potom i glupo! Jer Boru niko nije zvao u politiku, niko XY ga nije uvukao u to, samoinicijativno i potpuno nepotrebno sam je sebe uvukao u svijet polusvijeta! Zaista dostojanstveno i ljudski me saslušao, bez da me ijednom prekinuo, na kraju ništa nije rekao, samo se blago nasmijao, zagrlio me, okrenuo leđa i otišao u noć!
Nikada se više nismo vidjeli!
Počivao u miru!
