Pjesme koje su me oblikovale: Svako je od nas ponekom sličan, al’ ti si unikat
Zato se 1983. godina okončala sjajnim Balaševićevim albumom “Celovečernji the Kid”. Dobro, moguće da sam ja nekritičan kada je on u pitanju, ali dobro se sjećam vremena kada sam nabavio taj album.
Sve mi je tu bilo na svom mjestu. Naslovna pjesma, kao i njena verzija otpjevana na “lomljivom engleskom” nisu me intimno dirale, ali su mi bile drage zbog jezičkih vratolomija i provokativne poruke. Zato su me dotukle “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”, “Neko to odgore vidi sve”, “Lunjo”, “Crni labud”, pa čak i “Vi ste jedan običan miš”.
“Jesen stiže” donijela je poruku da sve prave su ljubavi tužne i teško da se u nekoj pjesmi može pronaći tako jak stih. Ili radije stih koji je do te mjere po mom ukusu. A svakako ne smijem zaboraviti ni dvije pjesme koje su govorile o stvarnosti u kojoj živim i o ljudima sa kojim dijelim tu stvarnost. Pjesme “Nikad kao Bane” i “Blues mutne vode”.
Ipak, ako bi morao izdvojiti jednu jedinu pjesmu sa tog albuma, a da je na mene presudno uticala, onda je to “Lunjo”. Balašević, očito nije bio zadovoljan kako je ona ispala pa je napravo i novu verziju sa nešto izmjenjenim tekstom i u drugačijem aranžmanu, ali je meni ova originalna i dalje ostala draža. Biće da je do mene. I do poruke “svako je od nas ponekom sličan / al’ ti si unikat“. Univerzalne poruke, da se razumijemo. Tokom godina koje su uslijedile otkrivao sam ja više takvih unikata. A, opet, ako ih je više onda valjda ni nisu neki unikati. Zato, ostavimo da je to posveta samom Balaševiću kao, neospornom unikatu.
Da li krajem te 1983. godine ili početkom 1984. godine (uglavnom bila je zima) prvi put sam gledao Balaševića uživo. Imao je koncert u Domu mladih i nije postojala ta prirodna ili neprirodna kataklizma koja bi me spriječila da budem prisutan. Bio mi je to i najbolji, a ujedno i najdraži koncert kojem sam do tada prisustvovao. Potpuno neobjektivno to tvrdim i uživam u toj neobjektivnosti. A ako hoćete nešto objektivno, bio je, objektivno najduži. Slagaću vam da li je bilo sedam ili osam biseva. Na kraju su na scenu izašli samo on i Josip Boček i odsvirali par pjesama. Valjda ga je bilo stid da i dalje maltretira muzičare. Već smo podobro ušli u novi dan, a nama se nije išlo kući. Sreća, ipak da je završio. Da nije vjerovatno bih ja još uvijek bio tamo i tražio novi bis.
