Nenad Marjanović – Dr. Fritz (KUD Idijoti): Kako da se pravim da je sve normalno kada su sve vrijednosti za koje sam se zalagao poražene?!

Da bismo bili sigurni da nitko neće snimati – snimali bismo se sami, uvijek bismo u mikser ubacili svoju kazetu / Bubanj je svirao Ptica, a bass Dr Fric, ništa više od toga, nema nas u priči o rudarenju, kopanju, kreaciji, ideologiji, stavu, stvaranju imena, putovanjima, samo smo svirali kao oni poslije nas / S prvom sam jako zadovoljan, no ovu drugu nisam uopće promovirao, potpuno me ugasila atmosfera u društvu, ugasili su me Thompson, mržnja, ugasila me atmosfera progona svih onih koji ne misle kao sustav / Mojoj knjizi nije mjesto gdje se veličaju ratni zločinci, koji ću kurac promovirati bilo što među ljudima koji su zadojeni fašizmom

Najpoznatija postava Kud Idijota je kompletirana tvojim dolaskom 1985. godine. Kako su ti se Idijoti kao bend činili u periodu 1981-1985?

Dr. Fritz: U to vreme je bila retkost da demo bend opstane četiri godine i ne odustane. Čini se da je Sale bio vraški uporan. Pošto smo kao bend već dugo vremena povijest baš radi povijesti htio bi naglasiti da smo Tusta, Ptica i ja došli u par mjeseci razlike, ne godina, oni recimo krajem 1984. a ja u februaru ili veljači /ako vam je tako draže/ 1995. godine. Sale je opstao jer nije bio pretjerano koncertno aktivan u to vrijeme, nije imao ljude s kojima je mogao povezati niti dvije probe, osnovni razlog je bila vojska, jedan ode drugi se vrati, tako u krug, nas četvorica kao postava smo se vrlo brzo razumjeli, postali smo veliki prijatelji i onda se dogodilo to da napravimo iskorak iz Pule.

U ranoj fazi karijere Idijota, živi snimci su odigrali važnu ulogu. “Legendarne uživo” ste snimili planski, dok je do “Live in Biel” došlo maltene slučajno. Kako ti se danas čine ti snimci?

Dr. Fritz: Ni u svetskim okvirima nema puno bendova koji su na taj način sebi krčili put. U ono vrijeme je studio bio skup, nije to kao danas da se u stanu, dnevnom boravku napravi studio, mi smo kod “Legendarni u živo” s producentom Borisom Furlanom dogovorili da iz koncertne sale spojimo studio koji je bio u prostoriji do dvorane, matematički sat i pol vremena snimanja, bili smo nepoznat bend, nismo mogli znati kakva će atmosfera vladati na svirci, namjestili smo se i odsvirali, studio je aktiviran, koncert je snimljen i ostalo je povijest, nastao je taj album koji je vjerojatno bio ključan za našu karijeru. “Live in Biel” je rezultat slučajnosti, strašno smo pazili da nas netko ne snima, jer su se piratske snimke baš tada pojavljivale po svijetu i tu je znalo biti svašta. Da bismo bili sigurni da nitko neće snimati – snimali bismo se sami, uvijek bismo u mikser ubacili svoju kazetu, kasnije bismo uz pivo, kada se vratimo kući u Pulu to preslušavali Sale i ja, u blizini moga stana, na parkingu škole Vidikovac, onako iz njegovog auta. Bilo bi tu uvijek pet šest kazeta, e ta “Live in Biel” odmah ja zazvučalo dobro, bilo nam je jasno da je materijal dovoljno dobar za objavu.

Na samom kraju Pticinog i tvog perioda u bendu je izašao “Gratis Hits Live!” album. On je doživeo i izdanje na vinilu pre 5-6 godina. Kako ti se danas čine ti snimci i taj period benda?

Dr. Fritz: Iskreno, taj album sam jako malo slušao, on je miksan kada smo nas dvojica već napustili bend, nisam ga pretjerano doživljavao, a kad ga i negdje čujem nemam dobar filing. Već smo bili dobro razjebani između sebe, a i samo snimanje uživo je bilo napeto. Sale je furao taj svoj film kako ljudi moraju doći na svirku u vrijeme kada piše na plakatu, ne kada im pukne kurac, moraju ako piše u 21 sat na svirci biti u 21 sat. U to vrijeme su ljudi izlazili u ponoć, nitko nije poštovao satnicu, obično bi čekali te jebivjetre na uštrb onih koji dođu na vrijeme. Danas je drugačije, sve ipak počinje na vrijeme. Elem, snimali smo dva koncerta, s time što nas je Sale ubio u pojam da snimanje „lajva“ počnemo kako je on napisao na plakatu. Izišli smo, a u publici nije bilo niti pola dvorane. Jako smo se Tusta, Ptica i ja opirali tome, no na kraju – prvi dan pola koncerta smo svirali bez atmosfere, on je kasnije kada se napunilo ljudi ponovio neke stvari, no već smo bili ubijeni u pojam, tako da je samo drugi dan bila ona prava atmosfera. Uglavnom, bila je to vrlo napeta svirka, dobra jer smo bili zvijeri, jako uvježbani, ali ta Saletova borba s vjetrenjačama mi je i u atmosferi tog albuma. Loš mi je design omota, jer po prvi puta Ptica nije htio raditi omot, taj album mi je dio diskografije, no nisam naročito ponosan na njega.

Bilo je glasina da će koncert iz Ljubljane 1994. godine, na kojem ste svirali sa Ramonsima, biti objavljen zvanično. Šta se dešava sa tim snimkom? I šta se uopšte dešava na polju reizdanja?

Dr. Fritz: Pominje se i reizdanje Cijene ponosa na vinilu. Taj snimak je nešto najbolje što smo ikada napravili, isto kao Live in Biel, pojavio se na kazeti nakon par godina, Ptica i ja već nismo bili dio benda, to je sve ono što smo bili, kao It s live od Ramonsa, potpuno ludilo. Savršeno sviranje, pjevanje, atmosfera od preko sedam hiljada ljudi, nestvarno dobro, e jebiga, Sale to ne želi objaviti, on je lupio veto. Sasvim je jasno da smo razlog Ptica i ja, on ne želi da se nas dvojica pojavljujemo u bilo čemu osim da nas faktografski spominju kao najamne radnike iz rane faze benda, on želi taj dio potpuno izbrisati. Bubanj je svirao Ptica, a bass Dr Fric, ništa više od toga, nema nas u priči o rudarenju, kopanju, kreaciji, ideologiji, stavu, stvaranju imena, putovanjima, samo smo svirali kao oni poslije nas. Čak se i forsira basist koji je kasnije svirao kao osnivač benda, forsira se da je on sa Saletom osnovao bend, lik koji je svirao tezge po kruzerima, svadbama, smijao se onome što radimo, a mi smo se jebavali po svim mogućim vukojebanima da bi KUD Idijoti postali ono što su postali…

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih ste redovno nastupali u inostranstvu. Koliko su te svirke popravljale finansijsku bilancu benda, gde ste najbolje prolazili i zašto ste prestali sa ino turnejama?

Dr. Fritz: Od tih smo svirki u jednom trenutku živjeli, ljudi su na Balkanu preživljavali sa stotinjak maraka, a mi bismo se u to vrijeme vraćali kući s godišnjom plaćom. Svirali smo najviše po Njemačkoj i Švicarskoj, no kada je stao rat manje smo tamo odlazili, nije nam se više išlo, imali smo puno posla kod kuće, jednostavno se ugasila ta želja za inozemstvom.

Tvoja knjiga “Život s Idi(j)otima” iz 2019. je odlično prošla na prostoru nekadašnje zemlje i jedna je od ponajboljih muzičkih, bilo biografija, bilo autobiografija objavljenih kod nas. Nakon nje su izašle “Idijotske priče” o kojoj se puno manje čulo i reklo bi se i da se i manje promovisala. Kako si ti zadovoljan sa ovde dve knjige i kako su ispale, te kako su primljene?

Dr. Fritz: S prvom sam jako zadovoljan, no ovu drugu nisam uopće promovirao, potpuno me ugasila atmosfera u društvu, ugasili su me Thompson, mržnja, ugasila me atmosfera progona svih onih koji ne misle kao sustav. Kako da se pravim da je sve normalno, da pričam nešto o muzici kada su sve vrijednosti za koje sam se zalagao poražene? Mislim da je prostor za ljude kao što sam ja nestao, mogu o svojim idealima pričati uskom krugu ljudi, koje poznajem, u koje imam povjerenje, a za javnu debatu mogu, ako me netko kao vi nešto pita, a da nije pretenciozno. Mojoj knjizi nije mjesto gdje se veličaju ratni zločinci, koji ću kurac promovirati bilo što među ljudima koji su zadojeni fašizmom. Sve što sam imao zakazano sam otkazao, nije me briga hoće li se šta prodati ili neće…

Ptica i ti ste dosta aktivni sa Rok Galerijom u Puli. Približi malo ljudima, koji nisu upoznati sa tim vašim delovanjem, koje sve programe plasirate kroz nju.

Dr. Fritz: Izložbe, promocije, radimo na tome da se istarska rock baština očuva, ja sam nešto manje aktivan, nisam baš za druženja, ali odradim neko vođenje promocije, pišem projekte. Aktivan je Ptica i jadan naš stari drug bivši bubnjar prvog pulskog punk benda Gola Jaja, Nenad Zec, on je tamo redovno i puno nam pomaže.

Kako je danas živeti u Puli? U jednom od skorijih intervjua si rekao da bi danas možda imao dilemu da li je bezbedno odsvirati pesmu poput Bella Ciao. To zvuči vrlo uznemirujuće.

Dr. Fritz: Pula je moj rodni grad, ali i on nije operiran od mržnje, zakon spojenih posuda, teško je nakon toliko godina sačuvati identitet, dolaze novi ljudi, od rata se stanovništvo dosta izmijenilo, neki su otišli neku su došli. Ovi novi ne razumiju dvojezičnost, ne razumiju da su partizani oslobodili Istru, njima je svijet započeo ovim ratom, njima je centar svijeta rat, domovina, mi im dođemo kao okupatori, to su svjetovi koji se na razumiju, ali za sada živimo jedni kraj drugih. A u zadnje vrijeme se stvari malo popravljaju, opet se pomalo bude oni koji štuju O bella ciao, ideju jednakosti i tolerancije.

Kud Idijoti su poprilično pretreseni kao bend po dosta pitanja, ali se sada ne mogu setiti da sam češće negde sretao šta Nenad Marjanović Fric sluša i voli privatno, osim Ramonesa. Koliko uopšte slušaš muziku ovih dana i koji su to bendovi?

Dr. Fritz: Ne slušam ništa, stari punk, ako mi se baš nešto sluša onda stavim stare punk bendove…

Poslednjih 15-ak godina, na prostoru bivše nam zemlje izašlo je doslovno nekoliko stotina knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave rokenrolom u svim njegovim oblicima i pojavama. Već smo konstatovali da je tvoja knjiga među uspelijim i primećenijim. Da li ti imaš neke svoje favorite na tom polju, a koje bi preporučio drugima kao uspele? Koliko uopšte imaš vremena i živaca za čitanje?

Dr. Fritz: Čitam, nedavno sam pročitao Biti ružan pametan i mlad od Bogice Mijatovića, trenutno čitam Prebojena sećanja Vladimira Stakića, pri kraju sam, spremam se čitati i knjigu koju sam dobio prije par dana od prijatelje Mirka Odalovića iz Beograda radi se o knjizi Esmeralda Aleksandra Bilanovića, ljeti sam završio Tko je taj čovjek? Borisa Dežulovića…

Mada to nije lako oceniti i proceniti, čini se da je kreativni vrhunac Idijota bio u prvoj polovini 90-ih kada ste izbacili neverovatan niz sjajnih albuma. Kako pamtiš to po svemu loše vreme i te albume i koji je tebi danas najuspeliji Kud Idijoti album?

Dr. Fritz: Megapunk, pa onda Glupost je neuništiva, sjajan mi je i Tako je govorio Zaratusta…

U vreme izlaska albuma Cijena ponosa, činilo se da je bend najzad dobio status koji zaslužuje, jaku izdavačku kuću, medijsku pažnju, a opet period nakon tog albuma je bio period kada ste Ptica i ti odlučili da napustite bend. Šta se tu dogodilo i kako pamtiš taj period od 1997. do 1999? Koliko ste tada svirali i kako je primljen album Cijena ponosa?

Dr. Fritz: Nema tu puno filozofije, ljubav je nestala, dogodilo se, bilo je više momenata koji su nas razdvajali od onih koji su nas spajali, meni je žao što nisam ranije otišao, da sam otišao ranije možda bi i danas svirao…

Nakon odlaska iz Kud Idijota se nisi puno bavio muzikom. Da li je zasićenje bilo toliko ili si naprosto odlučio da se posvetiš drugim stvarima?

Dr. Fritz: Da, snimio sam par pjesama, jednu ekološku s Francijem Blaškovićem i četiri s projektom EX Pistols za potrebe jednog filma koji nije snimljen.

Kako si zadovoljan filmom koji je urađen o Tusti? Da li Kud Idijoti zaslužuju i još jedan biografski dokumentarac?

Dr. Fritz: Cenim da Sale Veruda ne bio bio oduševljen ovom idejom. Tusta je film koji više govori o KUD Idijotima nego njemu, to je jedina zamjerka, a za nove filmove srećom neće odlučivati Sale Veruda, odlučiti će netko ko to želi raditi ako želi… To je bilo jasno čim smo mi otišli, jako se opirao pitanjima o nama, odmah je promijenio logo benda, nema kod njega više onoga s Mi smo ovdje samo zbog para, maknuo je sve, pogledajte potpise na reizdanjima a pogledajte potpise na originalima. Svugdje je pisalo „pjesme su napisali KUD Idijoti“, a onda je odjednom napisano Sale Veruda, to je tako i tome se nitko ne može suprotstaviti.

Za kraj, jedno leksikonsko pitanje. Koji ti je omiljeni Kud idijoti koncert?

Dr. Fritz: Onaj s Ramonsima.

Punk Forever u trećoj brzini

Nenad Marjanović dr Fric: Alergičan sam na bolesnu reviziju povijesti

Tagovi: Dr. Fritz, Kud Idijoti