Album koji ne bih dao nikom: Branimir Štulić – Balkanska rapsodija

30.04.2024.
Rockomotiva

Ima tako velikih albuma, nikada priznatih, često popljuvanih, a bez značajnog razloga, osim neshvaćenja. Jedan od takvih, oko kojeg se godinama lome koplja među pravo i krivovjernim je „Balkanska rapsodija“ Branimira Štulića. Jedni ga (ne)argumentovano dižu u nebo, drugi ga (ne)argumentovano pljuju, od izlaska 1989. do danas.

Piše: Željko Milović

Bio je to prvi Džonijev solistički dupli LP frontmena Azre, očekivan sa zebnjom – da li će, nakon što je raspustio Azru zaploviti novim vodama, ili uzeti stari barjak i stati na barikade. Dogodilo se ovo prvo – otišao je u Holandiju revolucionar sa kratkom kosom, vratio se sentimentalni flower power trubadur koji poje o ljubavi, mržnji i drugim demonima.

Malo je u mom, ali i većini mnogih rock jugo-odrastanja, bilo tako dramatičnih momenata kao kad se Džoni niotkuda pojavio kod Vrdoljaka u „Zabavnom utorku“ i otpjevao „Lađu bez dna“, najavivši ovaj album. Sam protiv svih, samouvjeren, slobodan, nesputan, on i akustična gitara sami pred kamerama, heroj, pravi heroj, onaj koji se ne boji na desetorostrukog mainstream neprijatelja poći. A neprijatelja je bilo, na svakom ćošku. Znali smo, dobro je, tu je, i opet priča sve istine našim riječima. „Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje…“, zapisao sam odmah u svesku.

Rezultat višemjesečnog rada bio je singer/songwiterski dupli album, apsolutno nesavršen, ali baš zbog toga tačno kakav treba, sa spektrom potpuno različitih pjesama, nešvilski, hipi slobodan, kao spomenik ideji i želji da ono što je u tebi izbaciš na razne načine. Da saopštiš svoje. Kako kad se misli poklope.

Branimir ŠtulićTraži mene“&”Dao sam ti svoju ljubav” (video): https://www.youtube.com/watch?v=BFIbTeHvb0w&t=2s

Nit’ tamo, nit’ vamo, sam u tuđem svijetu, Džoni je zapjevao krikom usamljenika apatrida koji želi i mora onako kako je najiskrenije osjećao, crpeći inspiraciju na razne načine, od sevdaha do bazičnog rocka. I nekako, činilo se, to je bio pravi Đoni, ne onaj od prije, superheroj zagrebačkih ulica i pothodnika… Ovaj je bio živi čovjek, umorni borac koji je prošao scilu i haribdu ali se smije sudbini u lice, onaj koji zna i pokušava da nam kaže. Sugestivnog izvođenja, koje je odvajkada bilo njegovo glavno oružje, rešetao je stihovima i govorio mudrošću rapsoda o propadanju na razne načine. Uostalom, šta je rapsodija nego djelo napisano u slobodnom, improvizovanom epskom stilu, a ovo je bilo baš to – lirična Đonijeva epika. Puna raznorodnih emocija, od očaja do nekontrolisanog smijeha.

Za sve je tu bilo mjesta: preplitanje harmonika, vrišteće gitare, napumpane bubnjeve, hotelski loše klavijature, glasovi u tercama, a capella ili iz punih pluća, pogrešno otpjevanih i odsviranih ali i briljantnih instrumentalnih momenata, eksperimenata u nekoliko stihova i tonova, sve sklopljeno u mozaik pjevanja o beznađu. Ali beznađu koje ne boli previše, nego je tu, pomirio si se s njim, i plutaš kako znaš, nadajući se izbavljenju.

Očekivano, album je pun reminiscencija na razne kompozicije, pjesme, knjige, izvođače, ali i obrada koje su izgubile bilo kakvu nit sa originalom, dobivši tako drugačije čitanje. Đoni im je udahnuo potpuno novi život (pravi primjer „Traži mene“ grupe S vremena na vreme, i još i više Sacherova „Prečesto“), učinivši tako da postanu njegovo autorsko djelo, baš i isključivo njegovo, a originalni preložak samo materijal od koga je Veliki majstor izradio svoj masterpiece.

A unutrašnji omot koji dočarava atmosferu albuma? Čovjek sa lovačkom puškom u ruci, dvocjevkom, rockerski Čaruga, uglađeni gospodin a razbojnik i tat, naizgled bezazlen i nasmiješen sije nevolju… spoj kontradiktornosti kakav je ovaj veliki album i sam.

Velim, ima tako albuma, popljuvanih bez značajnog razloga, osim neshvaćenosti. A ovdje nije puno trebalo da se shvati, samo da se čuje.

Tags: ,

Zapisi

© Copyright 2015 - 2024 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll