Jana, Persina kći
U jednom periodu radio sam u najeminentnijoj izdavačkoj kući “Makedonska knjiga”, u kojoj su objavljivane knjige znamenitih makedonskih pisaca i gdje su direktori bili bardovi poput Slavka Janevskog, Ace Šopova, Noveta Cvetanovskog… Osim knjižarstva, imali smo i nekih 40-tak knjižara na najistaknutijim mjestima u gradovima širom Makedonije.
Bio sam direktor maloprodaje svih tih knjizara, u kojima su se osim knjiga, školskog i uredskog pribora prodavale i muzičke kasete, ploče, gitare, trube, gajde, kavali. Između ostalog, moja je odgovornost bila opskrbljivanje knjižara (posebno u gradovima koji imaju najviše gasterbajtera) kasetama, pločama, video zapisima…
Poznavao sam većinu pjevača narodne muzike, s dosta njih sam bio blizak, ali i sa gazdama izdavačkih kompanija. Knjižaru na Starom skopskom bazaru, Bitpazaru, sam najviše voleo, to mešanje kultura, generacija, starih zanata… puno stranaca. Najveći promet je dolazio od prodaje muzičkih izdanja, a najčešći kupci, posebice tijekom ljeta, bili su ljudi iz cijelog svijeta, ali i naši najpoznatiji muzičari, a izbor njihovih izdanja bio je nevjerojatan. S razglasa ispred ulaza u knjižaru cijelo se vrijeme čula makedonska muzika. Ljudi su ispred dućana često zastajali, pjevali, igrali, slušali, razgovarali. Najzanimljiviji su bili razgovori s dijasporom iz Australije, Kanade, Amerike, Njemačke, Italije, sa svih strana.
Jednog 23. avgusta, sredinom devedesetih, puštam “O, Jano Jano” u izvedbi Nikole Badeva, a vani odjekuje, čuje se sve do Bitpazara.
Iznenada se ispred radnje pojavljuje žena po imenu Persa, odjevena u narodnu nošnju, pogrbljena, ispucalih ruku, u poderanim cipelama, a iako nije imala puno godina, život ju je obogatio za još najmanje 20, tako da je izgledala kao da ima 75. Stajala je i slušala. Pjesma završava i ja puštam drugu pjesmu, ona ulazi u trgovinu i zamoli me da pustimo istu pesmu ponovo. Puštam, a ona izlazi vani i stavlja ruke na oči, sakriva ih i počinje da se trese. Izađem da vidim šta je, a njoj teku suze, gorke, teške, iskrene. Mislim da je iz njenih očiju isteklo više vode nego iz reke Serave, koja je tekla ispod kaldrme bitpazarske ulice.
Uzeo sam je za ruku i poveo unutra da sjedne. Tražila mi je vode, a ja sam joj donio sok i hranu. Nije jela od juče. Jela je i plakala, pogotovo kad sam joj pustio pjesmu “Stara majko“, te još jednu pjesmu s bijele trake makedonske dive Susane Spasovske. Malo se smirila, ustala, rekla da će ići na međugradsku autobusnu stanicu (stara autobusna stanica je bila na početku Bitpazara, oko 500 metara od dućana). “Moram ići. Možda je došla Jana, moja kći”, rekla je.
Tog dana je išla tamo-amo desetak puta i svaki put je bila sve tužnija. Negdje oko 19:00 rekla je da mora u svoje selo negdje u Prilepskom, nahraniti koze. Komšije iz prodavnice semenki, Nuriman i Tajedin su mi rekli da ona već treću godinu zaredom dolazi ovdje leti.
Sledeće godine, na isti datum, namjerno dođem u našu knjižaru, već u 08:30, i vidim nju kako stoji blizu trgovine. Pruža mi vrećicu kozjeg sira. Kaže: “Hvala ti puno sine“, a, iako je imala osmijeh na usnama, oči su joj bile pune suza i boli. I opet bi cijeli dan išla na autobusnu stanicu i vraćala se, ušla bi u dućan, popričala, sklupčala se u kutu i pustila suze da same teku, sva zanesena, izgubljena i tako sve do 19:30 kad je otišla opet u svoje selo. “Oh, možda sljedeće godine“, rekla bi u hodu.
I došla je sljedeća godina, 23. avgust, i eto nje opet ispred dućana sa sirom i kozjim mlijekom njene proizvodnje. I opet isto, autobus, dućan… Nije imala gde drugde da ide, nije znala nikog. Negdje oko 12:30 došla je sva poderana, tukli su je na autobuskoj stanici. Ženi, koja je njoj zaličila na ćerku, prišla je i rekla nešto poput: “Djete moje najdraže, došla si” i nastavila da priča. Ta žena se iznervirala i gurnula je, ali je Persa ustala, kao i svaka majka, i ponovo se nagnula prema njoj: “Pa, zar mi nisi još oprostila kćeri?”. “Nisam ti ja kći, prvi put te vidim, pusti me na miru.” Ali majka je bila uverena da joj je to ćerka, koju nije videla godinama i nastavila da joj pipa kosu, da je mazi. Na kraju je ta žena poprilično pretukla Persu. Odveo sam je u bolnicu, previli su je, malo se odmorila i opet je otišla na autobusku stanicu, ali i ja s njom, nisam je ostavio samu. Dok smo stajali na peronima, opet je plakala, zapravo nije prestajala plakati. Tada mi je počela pričati zašto dolazi svake godine 23. avgusta na stanicu…
Dok je bila mlađa, ona i suprug dobili su kćer Janu. Živjeli su u malom selu u okolini Prilepa. Iako je suprug radio u polju po cijele dane, nije mogao priuštiti ono što je kćerka Jana tražila. A Jana, mala devojčica, nije tražila puno – lutke, cipele, ogledalce, sitnice… ali, loša zemlja – ono što zaseješ ne proklija, siromaštvo, jednostavno nema se, i sav bijes je njen muž Stojan iskaljivao na Persu. Bila je sva u modricama skoro svakog dana. Umro je relativno mlad, ali Persa ga je volela i svu krivicu za njegovu smrt prebacila je na kćer Janu. Svaki dan ju je grdila i proklela je da nikad nema djece.
Tako je mala Jana izrasla u prelijepu djevojčicu, udala se u istom selu i nije imala djece. Baš kao u pesmi. Jana je mislila da je to zbog majčine kletve i zato je odlučila da se odseli sa mužem, što dalje od Perse i otišle je u Pert, u Australiju. Persa ostade sama. Jednom godišnje dobijala je pismo od kćeri. U tim pismima su se pomirile i Jana je obećala majci da će doći u Skoplje 23. avgusta, na Međugradsku autobusku stanicu, ali joj nije rekla koje godine.
I tako je Persa dolazila 5 godina za redom, lutala je čitav dan po peronima autobuske stanice i pitala ljude koji su izlazili iz autobusa poznaju li joj kćer i pokazivala njenu jedinu zgužvanu sliku.
Sjedio sam s njom do 20 sati, a onda je krenuo posljednji autobus za Prilep. Ušla je u autobus i rekla mi: “Mora da je imala neku važniju obavezu ili mi možda nije oprostila, ajde dogodine” i kroz oči i pogled videlo se da joj je duša izbezumljena od boli. S kakvom je samo svetlom nadom dan svanuo, s kakvom je izgubljenom nadom smrknuo. Sljedeće godine, ali i one nakon nje nije se pojavila.
Godine prolaze i jednog dana, istog datuma 23. avgusta, zazvonio mi je telefon kod kuće. Ženski glas s druge strane linije kaže otprilike ovako: “Dobro jutro, ne poznajemo se, ja sam Jana, Persina kćerka, voljela bih da se vidimo.” Nalazimo se na Bitpazaru. Knjižara je već odavno nešto sasvim drugo, privatizacija je, kao i sve drugo, uništila izdavačku kuću “Makedonska knjiga” i ona više ne postoji. Jana je došla s mužem i jednim dječakom. Kaže mi Jana: „Ovdje je dolazila moja mama kad me je čekala, ovdje je plakala“. Njene, ali i oči djeteta pune su suza. Sjeli smo u kafanu, da ručamo. Kaže mi: “Hvala ti što si joj posljednje trenutke života učinio barem malo sretnijim. Mi smo, muž i ja, otišli u inozemstvo i liječili se, pa smo dobili ovog dječaka. Ti ne znaš što si učinio za moju majku.” I počeli su mi nuditi dolare, odmore u inozemstvu, posao u Australiji i šta sve ne. Nisam ništa uzeo. Samo jedan ručno pleteni džemper, koji mi je isplela Jana (još ga imam doma) i jedan CD, “Put sunca“, prvi CD kvarteta Dragana Dautovskog. Dragana pratim od ranih Synthesis dana, ali ono što je napravio sa svojim kvartetom bio je kamen temeljac, arhetip nevjerojatnog spoja tradicionalnog s novim, magičnim, i taj aranžman, ta nevjerojatno majstorska izvedba vokala Alexandre Popovske na “Oj, Jano, Jano“, može se reći, da pripada samom vrhuncu makedonskog muzičkog stvaralaštva. Nešto najbolje iz makedonske muzičke autohtone kuhinje.
A da, Janino dijete je dobilo ime Ljupčo. Persa je skinula kletvu i blagoslovila svoju kćer, i u posljednjem pismu koje je napisala Jani ostavila je amanet: „Ako jednog dana budete imali dijete, dajte mu ime Ljupčo ili Ljupka“.
