O snimanju iz prvog reda: “Razdor” koji nas je povezivao
Ovo je moja priča o jednom vrlo bitnom albumu i to ne samo za Majke već i za mene kao glazbenog producenta. Ono što me veseli je spoznaja da ima još nekih ljudi kojima je ovo vrlo bitan album u njihovim životima.
Piše: Denis Mujadžić Denyken
U proljeće 1992. godine, ljubaznošću vlasnika Branka Starca, dobio sam priliku raditi u tonskom studiju BeST, smještenom na zagrebačkom Vrbiku. Nakon što sam nekoliko prethodnih godina, u kućnom 8-kanalom studiju Mirror Image, “učio zanat” i u relativno skromnim uvjetima snimio i isproducirao na desetine demo snimaka i albuma, rad u Brankovom studiju na 24 kanala za mene je bio veliki korak naprijed u domeni studijske tehnologije i mogućnosti snimanja. Istovremeno, putevi su mi se ukrstili sa Saletom Dragašom i Tomom Šunjićem, koji su upravo u tom periodu odlučili pokrenuti svoj nezavisni label T.R.I.P. Records i brzo smo došli do dogovora da u Brankovom studiju snimimo prva tri planirana izdanja: Majke – Razdor, Overflow – Dorothy i Hladno pivo – Džinovski. Nedugo po dogovoru, već u lipnju 1992. Majke su prve došle u studio i suradnja je počela.
Na “Razdoru” sam prvi put radio s Majkama.
S Baretom sam već ranije, početkom 1991. godine snimao njegov side projekt Hali Gali Halid i već tada sam imao priliku uvjeriti se u njegovu glazbenu i osobnu lucidnost kada je sam odsvirao i snimio cijeli materijal koji će potom Zdenko Franjić objaviti na izdanju “Vo-zdra”.
U jesen iste godine, u Mirror Image su zajedno došli Bare i Zoran Čalić da bi snimili pjesme svog ad hoc projekta Gnjevni crv (njihova prva zajednička suradnja). Iako relativno mlad, Zoki je već tada nagovještavao svoju autorsku potentnost.
Nekoliko mjeseci kasnije, u moj život i studio BeST ušle su i Majke, u novoj, osvježenoj postavi.
Od ekipe koja je snimila debi album “Razum i bezumlje” u bendu su ostali starosjedioci Bare i izvrsni bubnjar Korozija dok je uz ranije spomenutog Zokija, koji se priključio na gitari, u bendu bio također mladi basist Jure Nižić.
Majke su došle u novoj postavi, s novim materijalom, i snimanje (većinom u kasnim noćnim terminima) je moglo početi. Bendu su noćni termini snimanja odgovarali više nego meni – Bare je noćna ptica i u kasnim se satima snalazio puno prirodnije nego ja. Ipak, prilagodio sam se njihovom bioritmu i ubrzo shvatio da Bare ima nevjerojatnu moć da se savršeno snalazi u tim, za mene čudnim terminima te da su mu oni zapravo bili i kreativni vrhunac dana.
Majke u studio ulaze s vrlo konkretnim idejama i prilično uvježbanim materijalom, a moj je zadatak bio te pjesme što autentičnije i dokumentaristički vjerno snimiti.
Koroziju sam upoznao tek u studiju i nakon što je postavio bubnjeve i počeo svirati, bio sam siguran da će snimanje biti uspješno. Kao producent uvijek “gradim kuću od temelja” i bitno mi je da je bubnjar u studiju sjajan i na visini zadatka. Bez dobrog bubnjara nema dobro snimljene ploče, a Korozija je “Razdoru” dao točno ono što nam je trebalo za nastavak snimanja – dobre i čvrste temelje.
Prostorija u kojoj smo snimali bubnjeve bila je premala da bi smo dobili neki veliki benefit od akustike. Namjera nam je bila snimiti suhi prirodni zvuk koji je za Majke bio najprikladniji. Osamdesete su u tom trenutku bile već prošlost i gated reverb zvuk bubnja koji je bio trademark tih godina za Majke i njihov duboko psihodelični blues punk bio bi potpuno neprikladan – srećom po Majke i “Razdor”, devedesete su bile povratak organskom i prirodnom zvuku bubnja.
Nakon što je Korozija snimio svoje dionice znao sam da smo na dobrom putu, bio sam jako zadovoljan. Snimali smo ga uz metronom, u ritmu i precizno, tako da je baza za snimanje ostatka instrumenata bila sjajna i već u startu nakon Korozije bilo je jasno da smo na visokoj startnoj poziciji.
Juricu smo kao mladog i bazičnog punk rock basista stavili u funkciju glazbe, pojednostavnili smo dionice tako da jednostavno i funkcionalno popunjava niske frekvencije, da “kočari po dnu” i da ruje iz pozadine.
Zokija sam upoznao na spomenutom snimanju Gnjevnog crva i već tada sam naslutio njegov autorski kapacitet. Gitare su uvijek bile trademark mog zvuka i osnova mog studijskog rukopisa, tako da smo na samo snimanje gitara potrošili najviše vremena, dosta smo eksperimentirali i to smo napravili na sveopće zadovoljstvo. Pošto materijal s ploče nisam znao unaprijed da bih Koroziji sugerirao što da svira, on je odsvirao svoj aranžman koji je donio u studio, no sa Zokijem smo imali više prostora. Posebno jer je morao “odglumiti” dvije uloge – snimiti dvije osnovne gitare i tu smo imali puno veći prostor za kreativnost.
Zoki je u studiju imao svog žutog Custom Les Paula te uz njega i fantastično Marshall pojačalo, koje je imalo baš sve atribute zvuka dobrog Marshalla. Dio dionica snimao je u studiju, a dio u kontrolnoj sobi u režiji gdje smo i više komunicirali te radili na finesama u njegovom zvuku i sviranju. Nastojao sam da druga gitara koju je nadosnimavao ima distinkciju naspram prve pa smo mijenjali zvuk i eksperimentirali s postavkama Marshalla i njegovog Les Paula.
Krucijalna je stvar bila da se kod Zokija vidjelo da mu je jako stalo i da je htio pokazati svu raskoš svog talenta do te mjere da smo u nekom trenutku imali i previše snimljenih gitarskih dionica. Srećom, imali smo 24 kanala i dovoljno prostora za “bazen” iz kojeg smo mogli odabrati najbolje snimljene gitarske dionice. Nadosnimavali smo i dosta mikrofonije, wah-wah dionica i drugih “ukrasa” da bi smo kasnije tijekom miksa “vagali” što nam je doista neophodno i dobro za pjesme. Sa Zokijem sam potrošio najviše vremena zbog svih tih detalja i to se isplatilo jer smo na kraju dobili autentičan rock zvuk. Sa svojim Les Paulom i PAF pick upovima Zoki je, kada bi se uključio u Marshalla, imao “the zvuk” – samo ga je trebalo dokumentaristički dobro zabilježiti i sjajan rezultat je bio tu.
Studio volim koristiti kao dodatni instrument i često potičem momente unutar kojih se spontano i neplanirano dogodi neki novi detalj ili cijela pjesma. Dok sam radio u režiji na zvuku momci su u sobi za snimanje često imali jammove te su na licu mjesta kreirali nove stvari. Tako su između ostalog na snimanju u studiju nastale i pjesme “Dobro se osjećam” kao i akustična “Mršavi pas” koja će do danas ostati jednom od najpoznatijih pjesama benda.
U trenutku samog procesa snimanja ne znam što se događa oko mene – na “periferiji”. Nastojim biti fokusiran na samo snimanje i ne sjećam se svih detalja što su momci radili dok sam bio u režiji no produktivnosti i kreativnosti im nije nedostajalo.
U životu sam snimio jako puno albuma i suprotno očekivanju, nije se uvijek događalo da pjesma postane bolja nakon snimanja vokala – često se dogodi upravo suprotno. Ponekad instrumentalna matrica zvuči svjetski no nakon vokala nekako se izgubi čar i padne u dojmu za cijelu ocjenu niže. U trenutku kada smo imali snimljen instrumentalni dio “Razdora” bio sam zaista sretan – na magnetofonsku vrpcu smo zabilježili bend i energiju koju su imali na najbolji mogući način.
I ranije sam radio s Baretom, obožavam njegov bariton / tenor, taj njegov morrisonovski moment da ima prekrasnu donju boju glasa koja je poprilično voluminozna, a opet kad potegne visoke dionice ima svoju prepoznatljivu “rašpu”, taj jedinstveni “zadimljeni” zvuk. Istovremeno, uvijek sam bio “sucker” za njegove tekstove. Nalazio sam se u njima i oduševljavala me njegova sposobnost da ih tako autentično izbaci iz sebe, na način da je uvijek bio na rubu pucanja, na rubu da istrese svoju dušu van.
U studiju sam imao Neumann U87, u to vrijeme najbolji kondenzatorski mikrofon koji sam imao na raspolaganju. Sjećam se kad je Bare stao ispred mikrofona (naravno, u svojim omiljenim noćnim terminima) i kada je samo testno probao pjevati, već me je iznenadio koliko je “prirodno” imao boju glasa za “milijun dolara”. No kad je doista zapjevao i kad smo ga umiksali u instrumentalnu matricu već u samom startu smo dobili sjajan rezultat. Bio sam siguran da “Razdor” zvuči sjajno, ali s Baretovim vokalom, to je otišlo na još višu i mnogima nedohvatljivu razinu.
Bare se nije volio puno čuti u slušalicama, volio je imati glasniji bend kako bi ga uvukli u pjesmu i kada bih ga umiksao s ostatkom benda, to je bila doista kompletna zvučna slika u kojoj je on sa svojim autentičnim glasom zvučao kao dodatni i najbolji Marshall. U trenutku samog usnimavanja Bare je zvučao sjajno i sa samo malo dodane jeke na snimanju, bio sam siguran da će njegov vokal nakon miksa zvučati savršeno.
Same tekstove je dovršavao u studiju dok su dečki snimali svoje dionice. Imao je bilježnicu s dosta papira u kojima se samo on mogao snaći, predložio sam mu u jednom trenutku da sve ponovno napišemo da se može lakše snaći no Bare je savršeno plovio među svim svojim zabilješkama. Tada smo u studiju imali odvojenu režiju od sobe za snimanje, samo s audiovezom bez prozora, tako da nisam vidio što se događa dok Bare snima vokale, ali poznavajući ga, sigurno se fizički unosio u samo snimanje. Posebno kada bi na red došlo snimanje njegovih krikova i vriskova, koje je dodavao da bi u pjesmama dobio organski moment.
Ono što je bilo najvažnije kod snimanja vokala je da Baretu vjeruješ. Bare je imao doista autentičan glas, no istovremeno je već tada bio izuzetno kritičan prema svom vokalu – uvijek bi došao u režiju poslušati snimljeno i ukoliko bi mislio da može otpjevati bolje, snimali bi ponovo. Nije štedio niti sebe, niti nas u režiji i to se na najbolji način čuje na albumu.
Bare je obožavao snimati i dodatne pozadinske vokale. Nakon što bi snimili leadove, prešli bi na snimanje pozadinskih vokalnih melodija, Bare bi mi samo kroz kontakt mikrofon rekao “Den’se, otvori novi kanal” i nastavio snimati dalje. Vidio sam da je s intencijom i dobro osmišljenim konceptom snimao svoje vokale.
Svima nam je bio cilj da damo najbolje od sebe, rasli smo na sličnoj glazbi i imali smo kolektivnu svijest kako bi album trebao zvučati, bez obzira što sam u tom trenutku bio više fasciniran The Black Crowesima, a oni Detroitom.
Za razliku od “Razuma i bezumlja”, Bare je na “Razdoru” promijenio svoju interpretaciju, imao je više mjesta za pokazivanje raskoši vlastitog glasa.
Glazba je bila jednostavnija, tekstovi čišći i imao je više prostora baviti se melodijama i boljim pjevanjem.
Sama ploča nosila je jedan sjajan laid back zvuk koji mi se i danas jako sviđa. Za njega je najzaslužniji bio Korozija. Iako je cijelo vrijeme snimao uz metronom, uvijek bi svirao s blagim ritmičkim pomakom da bi dobio na spontanosti. Na njegovu ritmičnost su se kroz snimanje naslonili i Jurica i Zoki da bi se na kraju i Bare s pjevanjem uvukao u tu psihodeličnu lelujavost.
Na snimanju smo s 24 kanala imali dobru kontrolu nad svim elementima koje je u miksu trebalo naglasiti. U to vrijeme još nismo na raspolaganju imali “automatizirani” miks. Imali smo sistem gdje sam u fazi miksa svakom od članova dodijelio da sami podižu master reglere – na miks pultu sam označio gdje im je minimum, a gdje maksimum za glasnoću zvuka iznad ili ispod kojeg ne bi trebali ići, niti preko, niti ispod. Tijekom miksa sam radio vokale i nadzirao ostale, Korozija, Zoki i Jurica su kontrolirali svoje kanale, a prije samog miksa nekoliko puta bismo svi zajedno probali kako bi svaka stvar trebala zvučati. Ono što je ljepota takvog pristupa rada je što je svaki miks drugačiji – za svaki pjesmu bismo napravili 3 – 4 miksa od početka do kraja i svaki je zbog “ljudskog faktora” bio drugačiji, za razliku od današnjih automatiziranih kompjuterskih mikseva.
Na DAT kaseti smo imali skoro 120 minuta izmiksanih materijala, preslušavali bismo sve verzije i kada bi zajedno osjetili koja je najbolja izdvojili bi je kao finalnu.
U vrijeme dok smo snimali album oko nas je bjesnio rat. Studio je bio smješten u podrumu, iza debelih čeličnih vrata i bio je naša sigurna zona. Nedugo prije snimanja vratio sam se s bojišta i studijski rad mi je bio terapija, nismo mogli iz sebe izbaciti svakodnevnicu, no studio nam je bio savršen spas – onog trenutka kada bi počeli raditi, odmah bi zaboravili na sve oko nas i apsolutno bi se posvetili snimanju kao da ništa drugo ne postoji. To nam je bio lijek i imali smo osjećaj kao da nam život ovisi o snimanju tog albuma. Ono što se događalo u studiju sve nas je apsolutno liječilo od te grozne svakodnevnice.
Još važnije je bilo što su se sva snimanja odvijala noću, a ujutro, kada bi skužili da je dan i izašli iz studija, osjećali bi se kao vampiri. Sjećam se da sam kući uvijek išao prazan i izmoren ali istovremeno ispunjen dobrom vjerom.
Majke su vikendom često bile odsutne iz studija, išli bi u Sloveniju svirati vikend koncerte i jedva bih čekao ponedjeljke da nastavimo sa snimanjem. Kako se stvar gradila tako sam sve više uviđao da snimanje ide u dobrom smjeru, sve više sam bio siguran da smo na pravom putu i nemaš bolji osjećaj od toga da svjedočiš kako snimanje artistički ide k nečemu za što misliš da će daleko dobaciti.
Naravno, u tom trenutku nisam mogao niti pretpostaviti da će “Razdor” postati jedan od najbitnijih albuma hrvatskog rocka devedesetih. To ne možeš znati, ali možeš imati osjećaj da si na dobrom tragu, a ja sam ga imao, posebno u trenutku kada je došlo vrijeme da Bare svojim vokalom po svemu pospe svoju “magičnu prašinu”.
Za vrijeme snimanja “Razdora” imao sam osjećaj da prisustvujem povijesti u stvaranju. Danas mi je to možda i najveći benefit snimanja – činjenica da sam imao privilegiju “iz prvog reda” pratiti nastajanje nečega danas toliko velikog.
Zahvalan sam im na toj privilegiji.
Hvala Croatia records na trudu i poslanom autorskom primjerku !
Hvala Darko Kujundzic za fantasticno likovno oblikovanje izdanja.
Hvala Majke & T.R.I.P. Records na ukazanom povjerenju.
Hvala Goran Martinac koji je remasterirao album.
