Pjesme koje su me oblikovale: Goran, Nikita i srna
Vraćao sam se sa fakulteta i mislim da je bio negdje mart 1983.godine. Preko puta robne kuće “Sarajka”, skoro na samoj raskrsnici, malo prije semafora, nalazila se jedna mala prodavnica ploča. I kad god bih tuda prošao nisam propustio, a da ne bacim pogled ka izlogu. I jedan dan vidim neki svijetloplavi omot posložen odozgo nadole, da se vidi i prednja i zadnja strana albuma, kao i unutrašnji omot.
Piše: Amir Misirlić
Primaknem se izlogu, skoro zalijepim nos na staklo i nemalo se iznenadim kad vidim da je to novi album Bijelog dugmeta. Nenajavljen i neočekivan. Bar kad sam ja bio u pitanju, neočekivan. Bila je to ploča “Uspavanka za Radmilu M.”. I bila je to njihova prva ploča koju sam lično kupio. I potpuno drugačija od dvije prethodne. Ma, potpuno drugačija od svih prethodnih. Nije bila ni new wave kao “Doživjeti stotu”, ali nije ličila ni na “Bitangu i princezu”. Bio je tu prisutan rock’n’roll u onoj najčišćoj formi.
Kopkalo me je ko je Radmila M. A izgleda da to pitanje nisam samo ja postavljao pa sam slušao najrazličitije teorije zavjere oko “Radmile”. Moguće da su neke od tih teorija čak i bile tačne, ali to uopšte nije važno. Radmila M. je neuporedivo univerzalnija i važnije od neke tamo stvarne žene sa tim imenom. Bregović je, vjerujem, imao konkretnu Radmilu na umu, što nije spriječilo bilo koga od nas da pronađe neku svoju Radmilu kojoj te pjesme savršeno pristaju. A to što se, igrom slučaja, ta naša Radmila nekako drugačije zvala nije umanjivalo značaj tih pjesama.
Ja sam sebe našao na onoj drugoj strani ploče, onoj sa baladama. Poklopilo se da je sa ove ploče najduže i ostala balada “Ako možeš zaboravi”. Tu pjesmu je Bregović kasnije reciklirao u više navrata, pa ju je čak pjevao i Iggy Pop. Meni se, ipak posebno dopala džezerska “Ovaj ples dame biraju” i to, začudo manje zbog teksta, a više zbog atmosfere koju je muzika nosila. Iako sam ja uvijek puno više pažnje obraćao na tekstove. Što se čisto teksta tiče najviše sam se našao u pjesmama “Ne plači” i “U vrijeme otkazanih letova”.
Imao sam ja na toj ploči i jedno samostalno otkriće. Vlastito. Nisam čekao da mi neko drugi na to ukaže. U pjesmi “Ako možeš zaboravi” na jednom mjestu Bebek pjeva “porodi me kao srna na snijegu“. Bilo je to vrijeme moje opčinjenosti poezijom i teško da je postojao neki planetarno relevantan pjesnik čije stihove nisam čitao. Tako sam znao da su ti stihovi uzeti od rumunskog pjesnika Nikite Staneskua iz njegove pjesme “Elegija osma, hiperborejska”. Dobro, u nekim prevodima srna postaje košuta.
Ili, možda griješim dušu, možda je Bregović sasvim slučajno i samostalno došao do te slike. Možda nikad nije ni čitao Staneskua i možda se tako poklopilo. U vrijeme kada se ta pjesma pojavila nisam bio spreman povjerovati u takvu vrstu slučajnosti. Danas, nakon toliko toga napisanog, jasno mi je da dva autora, neovisno jedan o drugom, mogu iznjedriti identičan stih. I samom mi se to znalo desiti i malo sam ublažio svoje, nekad jako krute, stavove o plagijatima.
