Rock expressije mladog Rogošića: Ipe i Laza – Stižemo (1978)
Ploča pompeznog naziva `Stižemo` je uzburkala rock javnost početkom 1978. godine, a posebno jer je na neki način i popunjavala `diskografsku prazninu` zbog Bregovićevog boravka u JNA zbog čega je bendu dao `voljno` do njegovog povratka. Koju godinu ranije je kao bomba odjeknula vest da je Bregović uspeo Točku da `mazne` Lazu Ristovskog, i da tako – ne samo pojača svoj bend, već i važnije, da značajno oslabi pritivnika, grupu SMAK, koja je `disala za vrat` veselim Bosancima. Laza je bio u to vreme `najmoderniji` ex-YU klavijaturista, jer je redovno nabavljao nova `čudesa` sa dirkama, koja su iz korena, baš u to vreme, menjala muzičku scenu.
Logično, kao dvojica najmlađih, Goran – Ipe Ivandić i Lazar Ristovski su se odmah prepoznali i združili u Dugmetu. Spojila ih je takođe i ljubav prema opijatima i alkoholu… Ipe je voleo narkotike, a Laza vinjak… Ali ko bi odoleo svim tim izazovima, kada su bili mladi & lepi, imali po 22-23 godine, i bili vodeće zvezde u SFRJ za kojima su vrištale devojke, i na silu im gole uskakale u krevete hotelskih soba gde god da su gostovali, od Vardara pa do Triglava.
Po uzoru na svetske bendove, gde su i `manje važni članovi` objavljivali solo albume, koji su odlično prolazili, jer su ih kupovali fanovi matične `glavne` grupe, tako su i Laza i Ipe odlučili da snime ploču, i to u Londonu! Dobro se sećam uzbuđenja kada sam je, kao 12 godišnji klinac, kupio, potrošio pola mesečnog džeparca, i hitro, skoro trčeći, se sjurio niz Balkansku do moje dečačke sobe, kako bih preslušao novi LP momaka čiju sam muziku obožavao (SMAK) i voleo (DUGME). Uh, kakvo je to bilo razočarenje kada sam preslušao album. Nisam verovao, pa sam ga pustio još jednom… i – ništa! Bila je to sasvim neka drugačijha muzika, veoma malo bliska SMAKU i nimalo bliska Dugmetu, osim u jednoj numeri. Veliko razočarenje… kako za mene, tako i za makar 95% publike. No, pošto se radilo o članovima DUGMETA, ploča se fenomenalno prodavala, u čemu su itekako pomagali plaćeni oglasi u Džuboksu. I ko zna koliki bi tiraž dostigla, da se svega par nedelja nakon izlaska nije desio najveći skandal u dotadašnjoj istoriji rock muzike u SFRJ!!!

Svega par nedelja nakon izlaska ploče, sarajevska policija je uhapsila Ipeta, ali i gotovo sve saradnike na albumu (osim Laze) – Zlatka Holda, Gorana Kovačevića i Ranka Bobana, jer je u Ipetovom podrumu, u kutijama za bubnjeve nađeno 3,5 kg hašiša! Usledila je afera o kojoj su pisale sve tadašnje novine, i završilo se osudom na 5 godina zatvora, koja je brutalno prekinula Ipetovu uspešnu karijeru. Naravno da ne treba pominjati da je reklamna kampanja koju je do tada agresivno sprovodila izdavačka kuća RTV Ljubljana – odmah prekinuta. Iako su se bivši partizani i ostali nekadašnji SKOJ-evci utrkivali da povežu drogu sa rock muzikom, to nije ostavilo naročiti trag na nas rokere. Mi smo ionako znali da je svet RnR-a prepun droge, ali da je to lični izbor, kako muzičara, tako i publike… Inače, ovu `ukletu` ploču su pratlli razni pehovi, pa evo još jedne anegdote pre no što pređemo na ono što je najvažnije – muziku i poruku albuma.
Ploča je snimana u Londonu, u studiju Matrix, i čini se da su je sami muzičari finansirali. U Engleskoj je i rezana, u Trident studiju, i taj posao je odradio inženjer Ray Staff. No, cena koju su Ipe i Laza zahtevali od Jugotona da bi mu ustupili snimke i stampere je bila previsoka, i Jugoton se nećkao, i na kraju odbio momke. U tome je potrošeno nekoliko meseci, i na kraju je Jugoton još i odbio da momcima vrati snimke i stampere, pozivajući se na neke klauzule ugovora koje su imali kao članovi Bijelog Dugmeta. Tu je priskočila slovenačka etiketa, napravila novi stamper sa originalnih traka i tako se ploča posle dosta peripetija ipak pojavila.

Muzika je delimično pisana za prvi jugoslovenski film o drogi, kultni `Pejzaši u magli` režisera Jovana Jovanovića, koji je na gotovo dokumentarni način govorio o životu heroinskih zavisnika u Beogrado u doba dok je Tito još uvek bio živ. Ako uzmemo u obzir da su učesnici na snimanju ploče bili `poznati duvači` Goran Kovačević, pevač Teške Industrije (poznat po tome da je voleo da duva tokom snimanja u studiju) i Ranko Boban – takođe poznat po toj sklonosti, te da su i neki tekstovi najotvorenije inspirisani drogom (npr. `Noć u paklu`, koju je, kao i sve ostale tekstove napisao pomenuti Ranko Boban) – kao summa summarum se može reći da je ovo bio, do izlaska nekih EKV albuma, album sa `najviše droge među rilnama ploče` u dotadašnjoj istoriji muzike u Jugoslaviji! Momci su naslovom `Stižemo` želeli da ukažu da stižu na prva mesta top lista, ali upravo zbog droge, koja je i bila inspiracija za nastanak ploče, stigli su – iza rešetaka.
Kada već pominjemo učesnike na ploči, moramo reći da je reč o tadašnjoj ex-YU rock eliti. Pored Ipeta i Laze, svirali su i takođe umešani u šverc droge Zlatko Hold, sarajevski basista i učesnik mnogih tamošnjih rock priča 70-ih godina, zatim mlađani Vlatko Stefanovski (Leb i Sol), a vokale su odradili pomenuti Kovačević i Ipetova mlađa sestra Gordana Ivandić, koja će kasnije pevati u Mirzinom Jatu i Makadamu. U realizaciji ploče su pomogli i Zoran Redžić (basista Dugmeta) i Miki Petkovski (klavijaturista Smaka). Složićemo se, fenomenalna ekipa…
Muziku je teško žanrovski okarakterisati, jer nije to ni progresiva, ni psihodelija, već nešto između, ne preterano inovativno & inventivno niti pamtljivo, pa ni kvalitetno, da budemo iskreni. Numera `Top Hit lista` je RnR u fazonu ranog Dugmeta, nešto u stilu `Bosanca` i zvuči po svemu kao neki otpadak sa nekog Dugmetovog albuma koji je Brega odlučio da ne uvrsti na ploču.
Goran i Gordana su izvanredni pevači, ali njihov glas je uglavnom u drugom i trećem planu, i tekstovi nekako ne dolaze do izražaja, jer je svesno u produkciji muzika `podignuta`.
Generalno, ploča je prijatna za slušanje, ali samo ako imate itekako `naslušano uvo`, tj. ako ste dobar poznavalac muzike, pa umete da pronađete neke lepe nijanse i deonice, jer kompozicije nikako ne `udaraju` na prvu loptu, pa ni na treću ili četvrtu.
Da zaključim, ova ploča je mnogo više zanimljiva fenomenološki, sociološki, istorijski, kriminološki… nego muzički, ali baš takva kakva je – priča istinitu priču o ex-YU rock pokretu, a ta priča se danas slika nešto lepšim bojama nego što je to zaista bilo u sada već dalekim 70-im, pa ove pesme treba shvatiti kao izuzetno važan artifakt bitan za rekonstrukciju istorije rock muzike na našim prostorima, i u tom smislu – ovo je izuzetno bitna i značajna ploča.
Rock expressije mladog Rogošića: Grof – Na tvojim rukama (1991)
