Velike priče vredne pričanja: Prvo veče čačanskog rok festivala „PriČa”

14.06.2026.
Rockomotiva

Festivali, naročito kada ostanu redak, usamljen primer izdržljivosti smislenih manifestacija u nedoba, čine veliku stvar za život jedne gradske sredine. Tada su oni, bez imalo preterivanja rečeno, kao ostrvca spasa, središta okupljanja, solidarnosti i ohrabrenja – jer, ako je kultura (a jeste) po prirodi subverzivna, onda svaka supkultura/kontrakultura/kako god je označili, već imenom isto to podrazumeva. Rokenrol je, sa svim svojim oblicima i grananjima, više nego ikad tu da nam upumpava (varijacija ovog glagola se mnogo puta, glasno i horski, ori upravo na rok koncertima) snagu, elan i izdržljivost u krv. Sa, razume se, „nešto” alkohola

piše: Isidora Đolović

foto: Žana Nenadović

U tom duhu, „PriČa” (dovitljiva skraćenica za „Pivo, rokenrol i Čačak”) uveliko gazi drugu deceniju postojanja. Za to vreme, festival je prolazio kroz mnoge očekivane faze uspona i padova, manje ili više uspešno, ali, što je najbitnije, uvek neumorno održavajući stvorenu tradiciju. Prerastanjem u jedan od muzičko-turističkih brendova grada, istovremeno postaje konstanta, sigurna zona u vremenu rizika i svakodnevnih primera uskraćivanja još poneke od preostalih društvenih potreba te vrste.

U 2026. dobili smo, veoma izvesno, jedno od najboljih izdanja „PriČe” do sada. Prostorna pomeranja, nekako zaštitni znak festivala, uvek se najsrećnije završe na Želovom igralištu, kultnom gradskom mestu sa generacijama dugom i dragom istorijom odigravanja sportskih i muzičkih događaja. Već prve večeri, u petak 12. juna, od početka je pokazana gotovo besprekorna organizacija.

Od satnice, zvuka, scene, publike (u nezanemarljivom broju pristigle, što je posebno ohrabrujuće, iz drugih gradova), do kvaliteta samih koncerata i raspoloženja bendova, sve je bilo sjajno. Stilska šarolikost, a ipak jednoglasna poruka (pank) rokerske snage, bunta i filozofije povezivanja, utisak je celine koju su formirala četiri sastava.

Prema dosadašnjoj dobroj praksi, čast da otvori festival pripada lokalnom bendu, ovoga puta legendarnoj Krvnoj grupi. Pojačani mladim snagama (izdvaja se sjajna Ceca na pratećim vokalima) i gostima iz prošlosti (slučajno ili ne, Ceci – ali gitarista), koja obuhvata i kragujevačku Vatru, minutažom svedeno, a efektno, prošetali su publiku kroz najznačajnije faze benda. „Ti si moja krvna grupa”, „Da te milujem”, „Voleo bih nekog s moje strane da imam”, stvari su koje Čačanima posebno znače kao deo odrastanja, svojevrsnog nasleđa, prema tome bude uvek istu emociju, a Rastko Radičević se već dugo odlično dokazuje i oseća u ulozi frontmena. Dakle, nešto klasično za početak.

Slede munjeviti, eruptivni Savršeni marginalci sa kojima smo se ranije tokom dana družili u „Srpskom pabu”, na promociji albuma o kom je tom prilikom govorio i Bane Lokner. „PriČa” je prethodnih godina već ugostila Hladno pivo sa Miletom Kekinom (2019. na Remontovom), pa Kekina bez Hladnog piva (u Borčevoj hali 2023.) i, evo, došao je red na „old school HP”, kako se sami u šali predstavljaju. Ušavši najpre bukvalno u lik maskote krokodila, Krmpa je neumorno animirao publiku dok je trojka iza njega prašila pretežno stare i omiljene pesme sa prva tri albuma Hladnog piva („Pjevajte nešto ljubavno”, „Fur immer punk”, „Buba švabe”, „Marihuana”, „Rigoletto”, „Bila je…”, „Ne volim te”), kao i nekoliko sa već spomenutog autorskog prvenca „Siempre Marginal” (poput „Basta estrada” i „Made in China”). Ovo definitivno nije bend koji se na bilo koji način „šverca” o staru slavu. Prilično uspelo i šarmantno smanjuju distancu između prošlog i dolazećeg, usled čega su njihove svirke pun pogodak.

Ali, govoreći o proverenoj koncertnoj atrakciji, istinski sinonim za taj pojam predstavlja bend zbog kog je, objektivno i očigledno, došao najveći broj ljudi. Nedavno smo pri internoj debati dela redakcije na temu „u čemu je hajp oko Zostera?”, zaključili: samo idite na neki od njihovih nastupa. Zaista, bili inače fan muzike koju stvaraju ili ne, svaka svirka Mostaraca je praznik u malom. Da li je (samo) do redovno superiorne produkcije, nezaboravne Mariove scenske persone (dosledne karate-koreografskoj laganosti i onom „ne uzimam sebe previše za ozbiljno, a pritom sam i tako zen” stavu), ili možda do žanrovske eklektičnosti i kameleonski uzbudljive prirode njihovog opusa? Nije toliko ni bitno – Zoster vas baca u čudan delirijum. Bez mnogo priče sa bine, a ipak dovoljno rečito, bili su apsolutni hedlajneri, nosioci najdužeg seta večeri, započetog pesmom „Mozak na pašnjak”. Pretežno skoncentrisani na nešto novije stvari i, već uobičajeno, lajtmotivski ciklus o Tadiji i(li) očevima, ostavljaju utisak da se svirajući toliko dobro zabavljaju, pa im je naprosto teško i mrsko otići sa scene. Publika deli osećanje! Nižu se „Sin Tadijin”, „Kuda idu svi ti ljudi”, „Ne okrećem se, tata”, „Samo reci ne”, „Banana stejt”, „Tadija”, „Čovjek zvani činjenica”, „Ja sam svoje voljeno”, „Jesam ti rekao”, „Utopija” i, naravno, „Čovjek želi da je ptica”… Nažalost, pravila festivala obično su takva da nema traženog bisa, pa su tu ulogu ispunile pesme „Najgori” i više nego simbolična „Bezbolnim palicama”.

Takođe po prvi put u Čačku, ništa manje slavni i iskusni Letu štuke možda su ovakvim rasporedom nastupanja izvukli deblji kraj. Prvo, zato što se nakon Zostera publika obično upadljivo proredi, a drugo, jer iza upravo demonstrirane, drugačije energije, Dino Šaran i ekipa dođu kao, što reče jedan drugar, „mlaka čorba”. No, bez sumnje je i ovaj koncert bio veoma dobar, obojen finom, razoružavajućom osećajnošću i britkim humorom, mešavinom koju koriste za iznošenje velikih životnih istina. Čuli smo „Ljudska prava”, „Minimalizam”, „Supermarket” i „Brojeve računa”, „Paranoju”, bile su tu i „Bella donna”, „Topla voda”, „Tesla”, „Sunce”, „Idemo, pjesmo”, najnovija „Stvoreni od zvijezda”, te „Šutiš” i „Mjesto za dvoje” u završnici prve večeri festivala.

Četiri raznorodne, ali podjednako ubedljive priče zaredom, upotpunili su posebne pohvale vredni, adekvatni prateći efekti uz svaki od segmenata nastupa. Upečatljive su bile i spontane (doduše, kakve drugo?) reakcije publike na, društvenom trenutku povremeno jezivo odgovarajuće, reči pesama, kao i, uopšte uzevši, divno raspoloženje u kom su se grupe ljudi kasnije razilazile usnulim ulicama našeg grada. Koji je, manje pritajeno nego inače, a nepromenjeno postojano, disao u ritmu oživljujućeg „teškog” zvuka. Do sutra uveče!

Oxajo u „Bulevar Books”-u: Umetnost udaranja čežnje

Tags: ,

Zapisi

© Copyright 2015 - 2026 Rockomotiva webzine, Sva prava zadržana | Izrada web sajta: ATEC Technologies
Scroll