Atomsko Sklonište: Rane godine…

Atomska trilogija (1977 – 1980): Triling albuma koji je izmenio sve(t).

INTRO: deo prvi. Izgradnja skloništa…

Bruno Langer rođen je 21.07.1949. u Rijeci. Jedan kratki deo detinjstva provodi u Zagrebu, a onda se trajno veže za Istru i Pulu. S dvanaest godina počinje trenirati boks, u generaciji budućeg svetskog prvaka Mate Parlova. 1965. godine Langer je trebao ići na državno prvenstvo (boksovao je u srednjoj kategoriji), ali je te večeri odustao od odlaska na voz, i umesto bokserskih rukavica definitivno se odlučio za gitaru. U četrnaestoj godini je, kao poklon od prijatelja, dobio svoju prvu gitaru, sa samo dve žice. Njegova prva bas-gitara bila je kućna majstorija Dinka Bijažića, pulskog muzičara koji mu je i otkrio svet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare. Bijažić i njegov sastav Beat Stones predstavljali su pionire pulskog rock’n’rolla, a ostali su upamćeni i po nastupima po Italiji, što je tada predstavljao veliki uspeh. Bijažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Unković (bubnjar i pulski kralj pevanja) doveo Langera, iako ovaj nije ni znao svirati bas. Na vratima ih je dočekao Bijažić s nožem u ruci i velikim komadom drveta. Upravo je pravio bas gitaru, a nije mu bilo teško ni podučavati Brunu svirati bas, počevši od najosnovnijih stvari.

Iz te saradnje rodiće se Langerov prvi službeni bend – Fantomi, makar je i pre toga (1963.) bio u bendu pod imenom Apaši, ali nisu javno nastupali jer je to bilo teško izvodljivo u situaciji kad nisu ni imali prave instrumente. S Fantomima beleži svoj prvi javni nastup 02.05.1965. godine. Ipak Fantomi ne traju dugo, pa iste godine Langer postaje basista sastava Logaritmi, u vreme kada u Puli deluje rivalski sastav Sateliti, što je izazvalo pravu podelu među ljubiteljima rocka u Puli. Čak je izbio i skandal koji je šokirao gradsku javnost nakon lokalne gitarijade u bioskopu Pula 1965. godine, kada su različite strane publike voćem i povrćem gađale protivnički bend na bini. Ispočetka im se repertoar zasnivao na Shadowsima, što je bilo prikladno jer nisu imali mikrofone pa su mogli izvoditi samo instrumentale. Nabavkom mikrofona i snažnog razglasa od celih 15 W uglavnom su svirali Rolling Stonese (Beatlesi su bili preušminkani za njihov ukus, a bilo je malo i preteško pevati višeglasje). Nakon što Logaritmi prestaju s radom, 1968. godine nastaje Hush, ključni bend reproduktivnog perioda r’n’r-a u Puli i preteča Atomskog Skloništa.

Bruno Langer je svirao bas, Dragan Gužvan gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Unković je pevao. 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić (rođen 08.04.1951.), koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije paralelno pevao s Brankom. Iste godine Unković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solista. Međutim kao i ostali reproduktivni bendovi, ni Hush nije zabeležio značajan uspeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli.

Langer se 1974. godine priključuje koparskoj grupi Bumerang koja deluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jedan autorski singl. Velike uspehe postigli su kao predgrupa legendarnom engleskom sastavu Status Quo na njihovoj jugoslovenskoj turneji, a najzanimljiviji detalj dogodio se na beogradskom koncertu kada su se članovi dve grupe međusobno potukli. Momci iz Status Quo-a bili su besni iz razloga što se publika i previše oduševila svirkom relativno nepoznatog slovenskog sastava, a naročito njihovom obradom teme “Marš na Drinu“. Nakon dolaska Langera usledio je treći uzastopni nastup na Boom festivalu u hali Tivoli u Ljubljani, a s tog koncerta ostao je sačuvan snimak žive izvedbe pesme “Koji ti je vrag” koji je snimljen na albumu Boom 74.

Kasnije se Bumerangu, na nagovor Brune Langera, priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vreme nastupa u zastrašujućoj postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop – Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje s radom u jesen 1976. (između ostalog i zbog toga što su muzičari bili iz različitih gradova a tek dve godine kasnije Zlatko Klun će obnoviti rad grupe).

U međuvremenu muzičari iz Bumeranga završili su u našim legendarnim bendovima: Time (Božić), Oko (Kavec, Klun), September (Asanović). Blažić i Langer vraćaju se u Pulu i u poznu jesen 1976. na pulskom šetalištu njih dvojica iniciraju saradnju s pulskim pesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pesama bavio režijom i organizovanjem različitih umetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom Atomsko Sklonište koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom kazalištu, a bazirana je na izboru iz svetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pesmama.

Obradović pristaje na saradnju i obećava da će im dati svoje tekstove. To se događa 26.02.1976. koji se uzima kao datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa, kada je Boško ispred kafića Jadran doneo fasciklu s pesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup baziran na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umetnički izraz Atomskog Skloništa koji će u našoj muzici predstavljati nešto sasvim novo i neuobičajeno.

Premda ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup doneli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodljikavom žicom, u isparanoj odeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čoveka, van vremena i prostora. S koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik s planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pesama, zahvaljivanja publici…

U celi koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi delovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata delovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Za naziv grupe članovi su imali nekoliko predloga (koje je bolje i ne spominjati) ali ih je Obradović ipak uverio da je Atomsko Sklonište najadekvatnije ime.

Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solista), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali šta je to punk. Ipak time su uspeli zainteresovati javnost. U leto 1977. često nastupaju u Puli, ali Puljani ih ne primaju dobro. U njima se zbog toga javlja razočaranje, ali i pozitivan inat. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili širem rock’n’roll auditorijumu, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977. Atomci uporno vežbaju u Puli (na različitim lokacijama: garaže, štale, auto-kampovi, kulturno-umetnička društva…). Nešto kasnije s većim uspehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umesto značajnije organizacije koncerata svoje snage usmere na snimanje prve ploče.

Nakon što su ih odbili u dvema najvećim diskografskim kućama, zagrebačkom Jugotonu (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradskom PGP RTB-u, Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja, ali kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana s kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. (u vreme kad nijedan član Atomskog Skloništa nije imao gramofon!) Uz prve albume Timea i Drugog Načina, to je jedan od najupečatljivijih prvenaca ex-Yu rocka. Atomci su krenuli žestoko: muzika je klasični hard rock, a jedna su od retkih grupa koja nije koketirala s narodnim melosom. Dominiraju hard rock rifovi, s upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svet.

Tekstovi su bili nešto što tada (a ni kasnije) nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa, koje su velikom većinom nudile ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. I to na sebi svojstven način. Na prvom albumu – Ne cvikaj generacijo (1978.) dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolisani razvitak civilizacije, loše stanje u društvu… Zatečeni kritičari rock muzike oštro su napali orijentaciju grupe, osuđujući Atomce da su nepotrebno i prekomerno opterećeni svojim konceptom. I u idućim godinama, nastavili su kritizirati Atomce. Tekstove nazivaju banalnim i plitkim, ideje Skloništa im se čine nejasnim i nedorečenim. Često su tekstove nazivali besmislenim i smešnim. Očigledno, u to vreme reči rat, rušenje, droga, neuroza, panika, psihoza, racija, činile su se suviše dalekim i neshvatljivim za rock’n’roll umetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pevao postalo je stvarnost, nažalost veoma surova. Time su kritičari započeli pravi rat protiv Atomskog Skloništa koji će s promenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci odgovaraju na to žestoko i koriste svaku priliku da i oni pređu u napad razračunavajući se s kritičarima. U tome su naravno glavne uloge imali Boško Obradović i Bruno Langer…

(u uvodu je korišćen materijal iz zvanične biografije benda Atomsko Sklonište, Hrvatska)

INTRO: deo drugi. Izlazak iz skloništa na svetlosti pozornice. Uvod u atomsku trilogiju.

Kada je u istarskom gradu Puli, sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, pesnik Boško Obradović ponudio fasciklu sa svojim tekstovima nekolicini iskusnih rock muzičara lokalne scene, napravljen je istorijski dogovor o njihovom zajedničkom radu. Bilo je to ostvarenje dugogodišnjih snova društveno angažovanog pesnika Obradovića o osnivanju rock benda koji bi stvarao muziku na njegove provokativne, antiratne i prilično kataklizmične tekstove…

Samo ime grupi dao je Boško Obradović, koji je bio ne samo tekstopisac već i njihov spiritus movens, a takođe i ikona istarske kulture, čovek bez koga ovaj bend verovatno ne bi ni postojao. Na fotografijama su bili pocepani, gotovo u ritama, čime su želeli podcrtati da se sve dešava nakon atomske eksplozije. Međutim, već nakon prvih nastupa postalo je jasno da nije u pitanju nikakav pank, već čistokrvni hard rok bend, a njihovo pankersko predstavljanje je bilo malo u šali, a malo i ciljano – da se okoriste tim nadirućim muzičkim pravcem, ne bi li tadašnji mediji što pre obratili pažnju na njih. Prilikom osnivanja grupe Boško predložio više imena, pa su u opticaju bili – Istra djetinjstva i Lift express. Međutim, Obradović je pre toga u Puli bio režiser antiratne pozorišne predstave “Atomsko sklonište”, pa je i to bilo jedno od ponuđenih imena, što se veoma dopalo Brunu Langeru, da bi potom pala odluka da novi bend upravo tako i nazovu. Na samom početku dogovor je bio da krenu antiratnim smerom, pa je Boško, između ostalih, pisao tekstove i u tom maniru, a prvi koji je nastao nosio je naziv Ne cvikaj generacijo.

Atomci će ubrzo shvatiti da je od nekih učestalih koncerata ipak važnije da svoje snage usredsrede na snimanje svog prvog albuma. Pažljivo su odabrali tekstove iz serije onih koje je napisao Boško i krenuli sa stvaranjem kompozicija. Većinu muzike uradili su Bruno Langer i Serđo Blažić, između ostalog i za naslovnu, uz nekoliko pesama za koje je muziku napisao gitarista Dragan Gužvan.

Ne cvikaj generacijo

Kako to istorija jugoslovenskog rock and rolla beleži, dana 26. februara 1977. godine osnovana je rock grupa Atomsko sklonište, u sledećoj postavi: Bruno Langer – bas gitara i vokal, Serđo Blažić – vokal, Dragan Gužvan – gitara, Eduard Kancelar – klavijature, Saša Dadić – bubnjevi i Rudolf Grum, prateći vokali. Nakon uvežbavanja benda, niza svirki i uspeha na nekim od tadašnjih prestižnih festivala, Atomci snimaju svoj prvi, jedan u nizu antologijskih albuma osobenog muzičkog izraza i angažovane tematike – Ne cvikaj generacijo (1977.), obojen čvrstim, hard rock zvukom i uznemiravajućim, veoma kritičkim i oporim tekstovima pomenutog Boška Obradovića (bila je to saradnja koja će obeležiti njihove rane godine, briljantni deo karijere čiju priču zaokružuje živi album – Atomska trilogija (1980.), snimljen leta 1980. u Puli.

Čovjek je danas sve prazniji u duši
i planetu Zemlju polagano ruši,
od rata do rata, od vrata do vrata,
prestaju da budu mama i tata…
Uz cvijeće mlado raste crna droga
i tko još tvrdi da ima Boga,
od rata do rata, od vrata do vrata,
prestaju da budu mama i tata
Ostaće nam samo te betonske ruke
i mrtvo more bez valova i luke
od rata do rata, od vrata do vrata,
prestaju da budu i mama i tata

Boško je znao prepoznati potencijal. Razumio je da se u tim odavno odraslim dečkima krije moć koju treba artikulirati i eruptirati. Pratio ih je naravno, a bio im je i susjed. Montanjeros s rokerskog brežuljka. Čest na podrumskim probama… Kao datum osnutka, prema Đoseru, navodi se 26. veljače 1977. godine jer je tada održana prva proba. Logičnije bi bilo taj dan nazvati glazbenim krštenjem. Naime scensko djelo “Atomsko sklonište” održano je u pulskom kazalištu devet godina ranije, a recentni projekt nastajao je od na početku teksta spomenutog dana SKOJ-a. Dakle, imamo iskusne glazbenike i Boška s vizijom i stihovima. Boško ih uvjerava u njihove, do tada, zatomljene skladateljske sposobnosti koje nadograđuje nesvakidašnjim stihovima koji su i članovima grupe, najnježnije rečeno, bili malo čudni. Prvo podebljanje ekipe bio je klavijaturist Eduard Kancelar, mladac iz Husha, koji je držao lekcije Tihomiru Popu Asanoviću. Javna provjera bila je na ljetnim svirkama u Uljaniku. Malo autorskih pjesama, malo obrada i veliko, hvala, osvježenje u disko večerima. Projekt nezaustavljivo napreduje. Koketira se s punkom u vrijeme kada je u nas malo tko znao što je punk. Fotografije Toneta Stojka nisu pozerske već umjetničke. Scenografija je toliko prirodna da prirodnija ne može biti. Vrhunac ljudske umješnosti. Smetlište. Simboli su kufer, poderana odjeća i kišobran (posebno mi je drag onaj žuti, opjevan). Pa Rudi i kanta za smeće. Gdje ono danas radi? I najvažnije – zvuk. Imali su svoj sound, bez primjesa narodnjaka, potpuno različit od ostalih SFRJ rokera. Nastup na Boom festivalu u Novom Sadu krajem godine bio je značajan početak puta ka vrhu… Pozitivni osvrti objavljeni su u Poletu i Džuboksu. Iako su imali više šlifa no što je trebalo za uspjeh nije baš sve išlo glatko. U Zagrebu i u Beogradu nisu imali sluha za nešto različito od tadašnjeg mainstrema. Da nije bilo Založbe kaset in plošč pri RTV Ljubljani tko zna do kada bi čekali prvi pulski rock album… Omot je skrojio akademski slikar Ivan Obrovac. Novi iskorak učinjen je na Omladinskom festivalu u Subotici i potom besplatnim nastupom na Tašmajdanu u Beogradu koji će im postati dnevni boravak…                                                                                                           (Preuzeto sa portala Glas Istre)

Stihovi Boška Obradovića (Od rata do rata), uz setni zvuk prefinjene, dirljivo melodične gitarske deonice i magiju kancelarskih klavijatura otvara moćni prvenac borbenih Atomaca. Na put kreće apokaliptična Ne cvikaj generacijo, uz predivne gitarske blue prelive briljantnog Gužvana i vokal Serđa Blažića, jedan od zaštitnih znakova ranih Atomaca. Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija, nad kojom će se izvršiti velika poslednja racija, odzvanjaju uz prateći hor zloslutni stihovi o mogućoj kataklizmi čovečanstva unutar Trećeg svetskog rata (gotovo pola veka kasnije, danas, 2023., u vreme rata u Ukrajini i nove, gotovo blokovske, podele sveta ovi zlosutni, apokaliptični stihovi i note još više bude jezu i dobijaju na snazi, jačini emocije…).

Nebo je olovno, vjetar krešti
Neki su već pobjegli u gudure
Ti ne bježi, stani, stani
Sjedi, jedi, sjedi, jedi
Što te panika hvata
Neće biti, neće biti
Trećeg svjetskog rata
Gospoda lažu, spiker krešti
Neki su zaglavili u psihozi
Ti ne bježi, stani, stani
Sjedi, jedi, sjedi, jedi
Što te panika hvata
Neće biti, neće biti
Trećeg svjetskog rata
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija
Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija
Nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija

Tutnjeći Langerov bas otvara hard rock komad “Tko će tad na zgarištu reći“, gradeći moćnim zvukom Kancelarovih klavijatura i impresivnim, promuklim Blažićevim vokalom turbulentnu ljubavnu temu, moderne, urbane neuroze i haosa koji preti da se sve pretvori u zgarište. Fantastični Gužvanov lirski zvuk gitare uvodi album u iskrenu i sarkastičnu priču Serđa Blažića o turobnoj dijagnozi, bolnoj spoznaji o kanceru koji ga tiho i podmuklo razara i vodi ka sigurnoj smrti (nažalost, priča je bila više nego istinita, pošto je Serđo preminuo desetak godina kasnije, januara 1987. godine). Iako pevam o ljudima, napustila me sreća, u cvatu civilizacije dvadesetog stoljeća, rezignirano saopštava Serđo u “Saznao sam dijagnozu” i setno konstatuje: Umesto neutronske bombe, mogli ste pronaći lijek, da proživim svoj vijek, nošen talasom energije čvrste ritam sekcije i razigranih (a la Purple) hard rock klavijatura.

Atomsko Sklonište: ‘Mentalna higijena’ – 41 godina posle

Setno i moćno, društveno angažovano, samosvesno i obojeno ciničnom spoznajom o licemerju i odsustvu bilo kakve empatije u samoživom, tehnokratskom društvu progresa i svetle budućnosti.

Najveći mrav u mom vrtu
umro je od srčane kapi
svi mravi tuguju, isplakaše za dan
suza već dve-tri kapi

Umro je vidjevši ljude
kako bezbrižno lažu
umro je vidjevši ljude
kako bezbrižno kradu
Umro je kad su sa vrata
otjerali starog prosjaka
i kad je čuo pred školom
psovke gomile đaka

Svi mravi tuguju
i meni je žao
jer zbog svega što je vidio
mrav će dospjeti u pakao

“Umro je najveći mrav” u formi basne secira bezdušnost i licemerje sveta, uz dominantnog Gužvana i njegove elegične solaže, te uznemiravajuće naglašenu i ustreptalu hard rock sekciju. Sugestivni Blažić ironičnim tonom elegantno boji album i ispunjava atmosferu jezivom nelagodom. Čvrsti zvuk usamljenih i tragičnih mornara, “Pomorac sam majko“, energično plovi nošen snažnim gitarskim rifovima i ritmovima na talasima uzburkanih klavijatura (izvanredna solo deonica), ulazeći moćnom Langerovom bas linijom u svet “Poslednjeg leta boinga 707“, svet tame koji se naglo uzdiže predivnim stihovima i ustreptalošću harmonije: Neću više da strahujem za tebe, hoću da budeš na zemlji, stjuardesa cvjetnih polja i zelenih livada bez ograda, hoću da zajedno sa mnom mašeš pticama u letu. Setna ljubavna lirika pretapa se sa uznemiravajućim tonovima Atomaca, na ivici kontrasta i nade da se svet može spasiti lepotom, ljudskošću, ljubavlju i saosećanjem. Međuigra hard rock gitare i klavijatura veoma moćno naglašava mešavinu turobnog i iščekujućeg, čudesne Atomic shelter atmosfere na ivici moderne tehnološko- materijalističke apokalipse. Jeza sete i angažovane poetike boje tamnim tonovima gotovo ceo album, uzlećući na momente hard rock dinamikom ka svetlosti. Furiozna “Otmica naše ljubavi” upravo grmi i uzleće na pomenuti način, dajući dozu vedrine i poleta čitavom projektu Boška Obradovića i ranih Atomaca.

Ja ti mašem svakog dana
A Boing, zaglušuje mi buku srca
Zato danas, objavljujem
Zadnje vijesti, iz svog srca
Posljednji let Boinga 707
Neću više da strahujem za tebe
Hoću da budeš na Zemlji
Stjuardesa cvijetnih polja
I zelenih livada bez ograda
Hoću da zajedno sa mnom
Mašeš pticama u letu

Oporost cinizma struji između redova i tvori kostur atmosfere uzavrelog i čvrstog atomskog rock and rolla – divljeg, energičnog i oštrog, onakvog kakav je i krenuo davnih pedesetih u misiju osvajanja sveta lepotom. “Kinematograf našeg detinjstva” grmi u starom dobrom straight rock ritmu, uranja u teatarske pasaže i manirom gradskih mangupa osvaja pažnju slušaoca, rock and roll u svom neposrednom, izvorno urbanom maniru, na ivici heavy uzleta i gromoglasnosti, sjajnih prelaza, dinamike i neusiljenih solo deonica. Odjavna špica uz “Nek vam je sa srećom” u turobnom stilu zatvara ovo više nego uzbudljivo debi štivo pulskog benda. Neuroze i alkohol, rađaju debile, i ako su im majke ljepotice bile peva na kraju sa mnogo gorčine Serđo Blažić, dok Dragan Gužvan oporošću boji atmosferu odmerenom solo deonicom. Iznikao iz duha šezdesetih – buntovnih i osvešćenih, pomalo naivnih i setnih, prvi album Atomskog Skloništa inicirao je zvuk i tematiku koji će obojiti njihove rane radove, njihovu apokaliptičnu i uznemiravajuću hard rock trilogiju, energični rock and roll setnih pomoraca. Koncertna aktivnost pojačaće njihovu magiju, magiju sviračkog umeća, inspirativnosti, beskompromisnosti i provokativne tematike, duha koji se na neki način uklapa sa tadašnjim svetskim trendom punk pobune, na sebi svojstven, angažovan antiratni i humani način.

Sve tekstove za ovo maestralno debi ostvarenje napisao je pesnik Boško Obradović, dok su muziku komponovali Bruno Langer i Segio Blažić (u duetu), kao i gitarista Dragan Gužvan (samostalno). Dizajn omota (rad Ivana Obrovca) takođe je malo remek delo: blago lice deteta simbolizuje zemaljsku kuglu, a oko nje je, sa svih strana, očigledna – opasnost. Po ivicama omota nanizano je 46 zastava država iz raznih delova sveta. Jedina koja se leprša je zastava tadašnje SFRJ.

Snimanje dokumentarca “Do poslednjeg atoma” o Atomskom skloništu

Infarkt paklenih vozača

Kao da smo se zaželjeli
dinosaurusa i visoke paprati
kao da ne znamo
da na pepelu neće nicati cvijet
kao da svi želimo postati astronauti
i pobjeći u neki drugi svijet
Kakve se sve ludosti
ne vrzmaju u ljudskoj glavi
i kako sad stoje stvari
ljudski rod neće da se proslavi
Kao da smo se zasitili
prijateljstava i nježnih ljubavi
kao da smo zaboravili
da na proplanku čeka cvijet
kao da ne znamo više da uživamo
u ljepoti kojom se okitio
ovaj naš svijet

Stihovi Boška Obradovića (Na proplanku čeka cvijet) i Djevojko s kraja dvadesetog stoljeća, furiozni, prašteći, gotovo heavy rock and roll uvode nas u Infarkt (1978), novu priču i album Atomskog skloništa. Snažnim zeppelinovskim, hard rock riffom i u stilu naslova – Infarkt, pesma grmi i izranja iz dubina skloništa, upozoravajući na mogućnost zagađenja ljudskog srca, na ljudski nemar i sulude igre, bezdušnost i okamenjenost emocija. Infarkt mnogi smatraju najboljim albumom Atomskog skloništa i apsolutnim remek-delom. Bez ijednog momenta, bilo zvuka ili teksta, koji ne zaslužuje visoku ocenu. Zvuk je još čvršći i snažniji, a ritam brži nego na debi albumu. Upečatljive solo dionice i jaka ritam sekcija tek su neki od detalja koji čine ovaj album velikim. Tekstovi su za nijansu manje potresni i bolni, ali i dalje jednako oštri. Značajan doprinos kompletnom utisku dala je i vrhunska produkcija, a rezultat svega je album kojim su Atomci dotakli – savršenstvo. Gužvanovo sviranje gitare može se nazvati briljantnim. Bez filozofiranja, ispraznog mučenja gitare, postoji samo ono što se jasno treba odsvirati i zbog čega Gužvan nikad neće biti proglašen virtuozom ali će zato postati jedan od naših najcenjenijih i najzahvalnijih gitarista. Bruno i Saša prašili su koliko im srce želi, a Serđo i novi klavijaturista Paul Bilandžić (Kancelar napušta Sklonište zbog obaveza prema fakultetu) su svemu tome dodali poseban ugođaj.

Prvi put viđeno, u vašem su gradu
Pakleni vozači čeličnih živaca
Pripremite karte, zauzmite mjesta
Tu na galeriji plavog zida smrti
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Dva brata rođena na zidu smrti
Da ne vjeruješ rođenim očima
Kuda oni jure? Da l’ ih slava vuče
Ili možda novac, titula neka?
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Dva brata rođena na zidu smrti
Da ne vjeruješ rođenim očima
Kuda oni jure? Da l’ ih slava vuče
Ili možda novac, titula neka?
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Ovo je vrijeme paklenih vozača

Novi klavijaturista benda – Paul Bilandžić, nastavlja tamo gde je moćni Kancelar stao, natapajući zvuk Atomaca melanholijom i prepoznatljivim, dinamičnim koloritima – između carstva senki, snoviđenja i zaslepljujuće svetlosti, prepunih kontrastima. Rađaju se nova djeca čisti je atomski rock and roll udar, tako moćan, veličanstven u dinamici i lepoti izraza, ironiji koja provejava između redova: Rađaju se nova djeca u prašini ludog svijeta, zaboravljen je miris cvijeća, zaboravljene su dobre knjige, a roditelji preneli na decu velike i strašne brige. Vizionarski umešno Atomci najavljuju sva zla koja nas upravo sustižu svih ovih godina, aludirajući pre svega na ljudsku savest i svest, odsustvo brige za potomstvo i njihovu budućnost, bezosećajnost, licemerje, izopačen sistem vrednosti i nehumanost društva. Briljantno, u najboljem maniru rock and rolla odsvirana “Rađaju se nova djeca” osvaja na prvi dodir i zauvek ostaje u srcu, kao jedan od koncertnih favorita sa ovog izvrsnog albuma. Naredna, manje inspirativna i pomalo neubedljiva Zvao sam i miliciju nestaje u furioznom gitarskom i ritmičkom uzletu hard rock atomskog udara Devojke br. 8, jedne od besmrtnih ljubavnih i sanjarskih numera atomskih rokera iz Pule – do kosti ogoljena i rock and roll neizveštačena, vitalna, energična i u koncertnom stilu strasno odsvirana, ona uzbuđenje podiže do nivoa usijanja i mami uzdah, želju za ponovnim slušanjem. Odmah za njom nastupaju drumski ratnici – Pakleni vozači, još jedan koncertni hard rock favorit – reska, jetka, sa ogromnom unutrašnjom snagom i rock energijom, beskompromisna, razigrana nadmetanjem gitare i klavijatura i strasno otpevana u najboljem maniru genijalnog Serđa Blažića, čoveka koji je saznao dijagnozu i spoznao tajnu besmrtnosti, otišavši zauvek sa osmehom i jednakom količine vedrine i energije. Upravo on dominira u prelepoj baladi (sa dosta ironičnih tonova) – Bez kaputa, lebdeći na akordima dirljive Gužvanove gitare.

Zbog tebe sam navlačio odjela
jer samo si me takvog htjela
i zbog jedne smješne kravate
uspjeli su da te odvrate

Duša mi ulicom luta
bez kaputa, bez kaputa
srce mi kuca jače
spale su hlače

Duša mi ulicom luta
bez kaputa, bez kaputa
a glava neda mira
bez šešira, bez šešira

Zbog tebe sam stavljao mandžetne
za uzdahe kad nas netko sretne
a onda je došlo do skandala
kad su mi dva dugmeta otpala

Cinična u komentarima, opora, čudesno vedra i neodoljiva – puna atomskih kontrasta i melodičnosti koja dira dušu, “Bez kaputa” plovi smirujućim pomorskim tokovima neobičnih mornara. Energetski šok i nagli prelaz ka sirovosti donosi još jedna manje inspirativna, ali jednako žestoka tema – Vrijeme se ne vraća, sa odblescima ironije, nostalgije i patetike, naglašena heavy gitarskom solažom i brutalnim ritmom. Za sam kraj je ostavljena jezivo uznemirujuća i zatamnjena Oni što dolaze za nama, u standardnom atomskom hard rock maniru, sa znacima nadolazeće apokalipse u zvuku, sa znacima beznađa, sumornosti i neljudske atmosfere.

Dok drugi kuću grade
Ja pjevam tužne balade
Dok drugi za novcem trče
Gledam kako svijet posrće.

Rađaju se nova djeca
U prašini ludog svijeta
I već plaču kako nema
Za njih nove dovoljno banketa.

Al i ja sam bez morala
Što mi ga je mladost dala.

Zaboravljen je miris cvijeća
Zaboravljene su dobre knjige
A roditelji prenijeli na djecu
Velike i teške brige.

Bila je to još jedna plovidba sa mornarima na pučini života, ogorčenima u weltschmertz ozračju kasnog romantizma. Bio je to još jedan autentičan album Atomaca, jedinstvena životna priča i vizija sveta, spolja mračna i sumorna, a iznutra osvetljena znacima emotivne oluje, empatije, otpora i ironije, koja ne dopušta potonuće i jača borbeni duh za neki bolji, duhovnom renesansom restaurirani svet. Sa cvetom na proplanku života i mnogo, mnogo više duše i empatije.

Onima što su došli za nama

U vremenu kompleksaša i titulaša

Sklonište je krajem 1979. godine, s malo više sredstava i s većom medijskom podrškom, pristupilo snimanju svog trećeg albuma. Po mnogo čemu, album je različit od prethodnika. Bio je to prvi album sniman na ekskluzivnoj lokaciji. Mada sam naziv “pokretni studio” ne deluje previše luksuzno, Mobile One je bio najveći pokretni (48-kanalni) studio na svetu u kojem su svoje materijale snimale neke poznate svetske grupe. Takođe, bio je to prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells (on je jedno vreme bio producent grupe Queen). Od ovog albuma Atomci službeno deluju kao kvartet, bez klavijaturiste. Paul Bilandžić je u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav Lilihip. Album je doneo lagani zaokret ka jednostavnijem zvuku, s ne toliko kompleksnim pesmama kao na prva dva albuma. Bližio se početni vrhunac rada grupe (koji kulminira živim albumom Atomska trilogija, jesen 1980), kao i skori kraj jedne neponovljive saradnje između pesnika Obradovića i Atomskog skloništa (nakon albuma Extrauterina, 1981, usledio je razlaz Obradovića i benda – Bruno Langer preuzima na sebe ulogu lidera, čoveka koji će pisati muziku i tekstove…).

Treći u nizu kultne atomske trilogije – U vremenu horoskopa (1980) najavljuje povratak čizme nacizma koja iznova gazi po ljudima. Žestoka socijalna kritika jednog degenerisanog sistema – samoupravnog socijalizma i njegovih karijerista i čednih gradskih lica, album je bio jedan od najjačih političkih udara na ovim našim nesretnim prostorima, proistekao iz rock and roll miljea – uglavnom mlitavog, hedonističkog i nezainteresovanog za socijalnu satiru ili bilo kakva društvena dešavanja, bunt i angažovanost. A problema je oduvek bilo na pretek (osim za nojeve), kao i danas, uglavnom (45 godina kasnije kao da se ništa nije promenilo, barem ne na bolje).

U bijelini sobe bolesnik sanja sutrašnju operaciju,
na sastanku govornik iznosi program za novu akciju,
žene iz susjedstva negde predveče spominju emancipaciju,
narkomani u diskaću saznaju za posleponoćnu raciju,
ti kasniš kao i uvijek,
a ja čekam jer ne želim da te izgubim
Sa prozora starogradnje violinista po ulici prosipa varijaciju
starica je na tržnici izložila poslednju cvijetnu kreaciju,
jučer je objavljeno da su svi prisutni osudili
tržišnu separaciju,
danas, na drugoj strani,
kako ta nova bomba izaziva neslućenu radijaciju…
Ti kasniš kao i uvijek, a ja čekam jer ne želim da te izgubim

Novi karijerista udara u samu srž jednog propalog kvazi humanog društva, svega onoga čije posledice još uvek i dan-danas trpimo i propadamo (bez stila i ljudskosti) sa duhom štetočina i junaka karijerizma bez skrupula i moralnih vrednosti, spremnih na sve, a sposobnih za ništa. Lepote samoupravnog socijalizma i sve njegove blistave gadosti isplivavaju kroz uzavrele stihove Atomaca i dinamični rock and roll – težak, brutalan i gorko ironičan. Da li je dozvoljeno razgledanje vašeg vrta kipti od cinizma i brutalnosti, nošena na krilima predivne atomske akustike i Gužvanovih lirskih solaža.

Prošetam tako slučajno uz vaš raskošni vrt,
mrko me zagleda onaj ružni hrt,
i kao u literaturi iz slavnih habsburških dana
sunce se lagano prikrada između negovanih grana
Usred te puste i nepotrebne raskoši
primećujem da gajite svinje i kokoši

Iz vokala Serđa Blažića izbija nemilosrdni, lagodni sarkazam, dok opisuje svet novopečenih crvenih buržuja (danas zvanih tajkuni) i divi se vrednostima i uspesima novih narodnih heroja.

Prošetam tako slučajno uz vaš raskošni vrt,
i sada mi je jasan vaš životni put,
kao u literaturi iz slavnih habsburških dana
lada se vaša kći u sjeni negovanih grana

Na kraju sarkastičnog atomskog remek-dela dolazi predivna, emotivna i zavodljiva Gužvanova solaža, na talasima akustike, oduzimajući tekstu i atmosferi pesme brutalnu dozu gorčine i oporosti jedinstvenom melodijskom linijom. Tenziju albuma ponovo podižu Čedna gradska lica, posvećena titulašima i kompleksašima zemlje Dembelije (samo za odabrane i podobne).

Kompleksaši, titulaši
Što sanjate, što vas plaši
Usred svoje mračne moći
Vi živite u samoći.

Dok jurite za lovom
Čedna gradska lica
Pokraj vas će umrijeti
I poslednja jata ptica.

Bolujete od visina
I velikih zapremina
Dvjesto rata
Sto kvadrata na tri sprata

Rokerski buntovna i osvešćena ona udara po temeljima jednog rigidnog i izopačenog društva, kao i pojedincima ogrezlim u pohlepi, licemerju i demagogiji, pred čijim zlom nestaju priroda i čovek, čitav jedan svet. Brutalni atomski niz ovog albuma kulminira u naslovnoj U vremenu horoskopa, zloslutnoj i kritički intoniranoj atomskoj viziji propasti sveta. Jezivo dobra i senzualna, sa Gužvanom u najboljem izdanju, ona odzvanja u ljudskoj duši kao vapaj, eho gorčine i nemoći čoveka da se izbori sa zlom koje ga je snašlo.

U vremenu transplantata i uspešnih dijaliza
novi bubreg bi poželjela i čudesna Mona Liza,
jer čovjek se obhrvao
bar po nekoj ružnoj smrti
i još uvijek hvala Bogu na planeti on se vrti

Blues prizvuk sete sve vreme odzvanja akordnom strukturom borbenih mornara, spajajući ih sa duhom tradicije i nekadašnjeg sveta iz kojeg crpi snagu za nove izazove. Energični, sirovi i nepotkupivi, oni ne odustaju od bazičnog rock zvuka, ubrzanog i osnaženog novom i nemilosrdnom tehnokratskom civilizacijom, užurbanom u pohlepi i iluzornim ciljevima bez duše, smisla i humanosti. Ređaju se potom Želja za željom, Nešto nam holivudski reci, Čuvaj se čistunaca i Generacija sretnika, obojene takođe kritičkim tonovima i raspoznatljivom dozom ironičnog hard rock zvuka Atomaca. Društvo izobilja, čistunaca i ljudi bez mana defilira svetom gorčine, bunta i sarkazma čupavih pulskih otpadnika i usamljenih marginalaca, odbačenih i skrajnutih da ne remete idilu i sklad jednog društva zasnovanog na lažima i nehumanosti. Priču ranih Atomaca zaokružuje još jedna zloslutna i ironična stvar – Gazi opet čizma.

Sve što se desilo
Na uglu ulice
Učinile su opet
Plaćene ubice

Po svijetu dok te volim
Gazi opet čizma
Uskrsle sablasti neonacizma

Sve što se desilo
Na traci autostrade
Pripemile su opet crvene brigade

Po svijetu dok te volim
Gazi opet čizma
Uskrsle sablasti neonacizma

Sve što se dešava ukidanjem slobode
Podsjeća na dane kad ljude odvode

Po svijetu dok te volim
Gazi opet čizma
Uskrsle sablasti neonacizma

Gotovo pola veka kasnije ta ista čizma ponovo gazi ovim našim sluđenim svetom i sirotinjskim carstvom – od Balkana do Ukrajine, od Avganistana i Sirije, preko Egipta i Libije do nekog novog jebenog žarišta krize (Ukrajine, Izraela…), izmišljenog u svrhu zgrtanja profita u džepove nekolicine odabranih i podobnih sretnika, koji kroz čitavu istoriju (menjajući samo formu) vladaju svetom na nesreći svih nas nepodobnih i suviše normalnih ljudi.

Grupa Atomsko sklonište možda nije bila skupina vrhunskih muzičara, vrhunskih znalaca i perfekcionista, tehničara i umetnika za sva vremena, ali je imala upravo ono što rock and roll čini najjednostavnijom, najdobronamernijom i najvitalnijom stvari na svetu – imala je dobri duh vedrine, neposrednosti, energičnosti i empatije, naivne dečije razigranosti i čistote srca. Sve ono što u svetu ozbiljnih i vrednih ljudi nikada nećete moći sresti, čak ni u snovima koji se stalno vrte samo oko profita i bogatstva koje se meri kvadratima, zapreminama i brojem ništica na bankovnom frit-frit računu milijunaša.

Oduvek sam voleo Atomce i njihov energični rock and roll duh. Zašto? Njihova muzika jedini je mogući odgovor.

Tagovi: Atomska trilogija, Atomsko Sklonište, Boško B. Obradović, Bruno Langer, Bumerang, Dragan Gužvan, Infarkt, Ne cvikaj generacijo, Saša Dadić, Sergio Blažić, U vremenu horoskopa